KNJIŠKI MOLJAC

J. Douglas Kenyon: Zabranjena povijest

Knjigu možete kupiti ovdje.

Autor: Ljubica Šaran

Matrix World

J. Douglas Kenyon napisao je izvrstan bestseller pod nazivom Zabranjena Povijest – Pretpovijesne tehnologije, izvanzemaljska intervencija i prešućeno podrijetlo civilizacije. Kenyon je za suradnike odabrao Christophera Dunna, Rand Flem-Atha, Willa Harta, Franka Josepha, Moire Timms i brojne druge istraživače. Zahvaljujući odličnoj suradnji i desetljeća uporne suradnje nastala je jedinstvena zbirka u kojoj se otkriva koliko malo znamo o našoj pradavnoj prošlosti i koliko je ona cenzurirana.

Hrvatsko izdanje njegove knjige.


Slika Douglasa Kenyona.

U svijetu Interneta i masovnih medija, smatramo kako su nam gotovo sve informacije dostupne na dlanu, no informacije ne moraju biti istinite i ne moraju predstavljati znanje. Douglas Kenyon je čovjek kojega ne moramo previše predstavljati, jer njegova detaljna djela najbolje govore o kvalitetama čovjeka koji se zalaže za otkrivanje istine, kakva god ona bila. Ako se do sada niste imali prilike sresti s Kenyonovim dijelima, ponudit ćemo nekoliko izvadaka iz knjige “Zabranjena Povijest” i “Zabranjena Arheologija”:

(…)Samo nekoliko stoljeća nakon pojave onoga za što stručnjaci kažu da je bio prvi velik izum za olakšavanje rada – kotača – društvo je prešlo važan prag i nepovratno krenulo prema suvremenom svijetu. Više nego bilo što drugo, kažu nam, upravo je kotač revolucionalizirao primitivno društvo, i osigurao prostor za velika postignuća koja su uslijedila. Prevladavajuća pretpostavka glasila je da je razvoj visoko organiziranog društva bio bez presedana; tako glasi konvencionalni scenarij za početak civilizacije na Zemlji.

Na kraju krajeva, tvrde, ako je postojala ranija napredna civilizacija, pronašli bismo dokaze koji nepogrešivo upućuju na njezino postojanje. Vjerojatno bismo vidjeli ostatke njezinih autocesta, mostova i električnih vodova. Našli bismo njezine plastične boce, gradska smetlišta i CD-ROM-ove. To su stvari što ćemo ih mi ostaviti za sobom, i njima će se baviti budući arheolozi.

No, je li se drevna civilizacija mogla uzdići do visina sličnih našima, ali na drukčiji način? Što bismo mi razumjeli od svijeta, koji je možda koristio fundamentalno drukčije – premda ne i manje učinkovite – tehnike za iskorištavanje prirodnih resursa? Bismo li, ili bismo li mogli shvatiti svijet koji je sposoban, primjerice, stvoriti i prenositi energiju na neki drugi način, a ne preko električnih mreža, putovati na velike udaljenosti bez motora s unutrašnjim sagorijevanjem, ili izrađivati veoma složene kalkulacije u kojima je riječ o zemaljskoj znanosti i astronomiji, ali bez elektronskih kompjutora?

Graham Hancock nedavno izjavio u intervjuu za časopis Atlantis Rising: ‘Razlog za činjenicu da smo tako smušeni na početku novog stoljeća je taj, da smo svi žrtve planetarne amnezije. Zaboravili smo tko smo.’

Nažalost, vrhovi vlade, industrije i akademskog svijeta – zajedno s onima koji kategorički i sistematično odbacuju bilo kakvu i svaku alternativnu teoriju, koja bi mogla potkopati vladajuću paradigmu -još uvijek odlučno potiskuju svako buđenje iz dugotrajne kolektivne amnezije.

U slučaju amnezije, nije dovoljno jednostavno reći da je u našem pamćenju napravljena rupa. Žrtvu gotovo fatalne traume, izgleda, strah tjera da svim silama – svjesnim i nesvjesnim – nastoji izbaciti demone tako strašnog iskustva kako je ne bi podčinili. Kako bismo drukčije mogli nastaviti živjeti, ostaviti prošlost za sobom, misliti na budućnost? Međutim, posve se osloboditi sjećanja na takav događaj nije baš lako. U tome se procesu može izgubiti mnogo više od sjećanja na samu traumu. Ljudski identitet – ono što bi neki nazvali dušom – često je prva žrtva. Štoviše, Velikovsky je smatrao da ono što vrijedi na individualnoj razini, također vrijedi i na kolektivnoj.

Ako čitamo između redaka, Platonovu priču o Atlantidi u djelima Timej i Kritija potvrđuje Biblija, indijanske legende iz Srednje Amerike, te tisuću drugih drevnih mitova iz svih dijelova svijeta. Giorgio de Santillana, profesor na M.I.T.-u i stručnjak za povijest znanosti, i njegova koautorica, profesorica prirodnih znanosti Hertha von Dec-hend, u svojem su monumentalnom djelu, Hamlet’s Mill: An Essay Investigating the Origins of Human Knowledge and Its Transmission through Myth (Hamletov mlin: esej o istraživanju podrijetla ljudskog znanja i njegovog prenošenja kroz mit), iznijeli hipotezu da su napredne znanstvene spoznaje u prenesenom značenju, predstavljene u drevnim mitovima i pričama o zvijezdama.

Doista, mitologija mnogih drevnih zajednica puna je priča o kataklizmičkom uništenju Zemlje i njezinih stanovnika. Slažemo se s Grahamom Hancockom kad kaže: ‘Kad jednom čovjek prihvati mogućnost da je mitologija proizišla iz budnih umova veoma naprednih ljudi, onda mora početi slušati ono što mitovi govore.’

Mi vjerujemo da govore o velikim katastrofama koje su snašle Zemlju i uništile napredne civilizacije (slične našoj), te štoviše, da se takva kataklizmička uništenja ponavljaju u životu Zemlje i lako se mogu ponovno dogoditi. Mnogi drevni izvori (ponovno, uključujući Bibliju) upozoravaju na moguću kataklizmu u budućnosti – možda za našeg života. Ako je istina da su oni koji ne mogu učiti na pogreškama povijesti osuđeni na to da ih ponove, te se zagonetne poruke iz naše prošlosti lako mogu pokazati kao nešto, što možemo ignorirati samo na vlastitu štetu.

Što ako je položaj drevnih gradova bio kamena matrica, precizan nacrt pretpotopne Zemlje? Teotihuacan se nalazi na geografskoj dužini od 98° 53′ zapadno. Ako oduzmemo 15°28′ otklona, dobivamo položaj 83°25′ zapadne geografske dužine, manje od pola stupnja odstupanja od položaja Sjevernog pola prije 9600. g. pr. Kr., prema tvrdnjama Charles Hapgooda. Drugim riječima, Ulica mrtvih bila je petnaest i pol stupnjeva zapadno od geografske dužine što ju je Hapgood odredio za stari Sjeverni pol.

Kad sam došao do toga otkrića, bio sam, naravno, veoma uzbuđen. Je li moguće da su drevni spomenici Meksika bili postavljeni prema polu prije posljednjeg pomicanja Zemljine kore? Implikacije su bile duboke. Takav bi položaj ukazivao na postojanje civilizacije koja je morala posjedovati znanstvene spoznaje o geografiji Zemlje. Također je morala poznavati sofisticirane metode premjeravanja, što su ih koristili u Americi prije pomicanja Zemljine kore.

Uskoro sam otkrio da se nekoliko važnih nalazišta Srednje Amerike (Tula, Tenayucan, Copan i Xochicalco, naprimjer) uklapa u moju geodetsku teoriju. Svaki od njihovih otklona, kada se oduzme od sadašnje geografske dužine, ukazuje na geografsku dužinu Sjevernog pola prije pomicanja Zemljine kore (83° zapadne geografske dužine). Što ako, pitao sam se, u Staromu svijetu ima još nalazišta orijentiranih prema starome polu?

Počeo sam istraživati nalazišta u Iraku, kolijevci najstarijih civilizacija. Za razliku od Srednje Amerike, ta se mjesta nisu proučavala u smislu položaja građevina u odnosu na glavne strane svijeta. Morao sam skupljati dokaze od jednog do drugog nalazišta, od autora do autora. No mukotrpan se posao isplatio, jer su dobiveni zapanjujući rezultati. Uskoro sam otkrio da su mnoga od najstarijih nalazišta na Bliskome istoku (u Mezopotamiji) zapadno od današnjeg Sjevernog pola. Poput drevnih ostataka u Srednjoj Americi, orijentirani su prema staromu polu.

U drevnom gradu Uru, njegov zigurat (stepenasta piramida koja simbolizira svetu planinu) i svetište posvećeno bogu Mjeseca, Nannu, orijentirani su zapadno od sjevera (prema staromu polu u Hudsonovu zaljevu).

(…)Prvo što sam izmjerio bila je, naravno, vječno zagonetna Velika piramida u Gizi. Izračunao sam njezine koordinate u odnosu na 60° sjeverno i 83° zapadno (pol u Hudsonovu zaljevu). Giza se nalazila osam tisuća tristo sedamdeset osam kilometara od pola u Hudsonovu zaljevu, što je značilo da je njezina geografska širina bila petnaest stupnjeva sjeverno prije 9600. g. pr. Kr. Činilo mi se čudnim da je Giza, koja se danas nalazi trideset stupnjeva sjeverno (jedna trećina udaljenosti od ekvatora do pola), bila tako točno postavljena na petnaest stupnjeva sjeverno (jedna šestina udaljenosti) prije posljednjeg pomicanja Zemljine kore. Stoga sam odlučio proučiti Lhasu, religiozno središte Tibeta, jer sam znao da taj grad, poput Gize, danas leži na trideset stupnjeva sjeverno.

Lhasine koordinate su 29°41′ sjeverne geografske širine i 91° 10′ istočne geografske dužine, što iznosi deset tisuća pedeset kilometara od pola u Hudsonovu zaljevu. Udaljenost od ekvatora do pola iznosi deset tisuća kilometara (5400 nautičkih milja – 90 stupnjeva puta 60 minuta = 5400), pa se Lhasa nalazila samo dvadeset sedam nautičkih milja (manje od pola stupnja) od ekvatora tijekom procvata Atlantide. Situacija je postajala sablasna. Pomicanje Zemljine kore gurnulo je Gizu od petnaest na trideset stupnjeva, a Lhasu od nula do trideset stupnjeva. Je li se radilo o slučajnosti?

Crvena piramida iz Dahshura, koja se obično pripisuje faraonu Snofruu, dio je vojnog stožera, pa je sve donedavno bila zatvorena za javnost. Po veličini je gotovo jednaka Velikoj piramidi (pripisanoj Snofruovu sinu Keopsu), ali Crvena piramida (tako nazvana zbog ružičastog granita od kojeg je izgrađena) ima malo blaži nagib. Sad je otvorena za javnost, te posjetiteljima pruža priliku da se popnu strmim stubištem na sjevernoj strani, a potom siđu niz sto trideset osam stuba dugačkog, nagnutog hodnika do prve od dviju odaja s visokim zabatima koja, premda je horizontalna, sliči velikoj galeriji u Velikoj piramidi.
Na kraju druge odaje nalaze se drvene stube, što ih je onamo postavio egipatski odjel za zaštitu antikviteta, koje vode do treće odaje, visine petnaest metara i pod pravim kutom u odnosu na prve dvije. Ako stoji na drvenom balkonu, posjetitelj može gledati dolje u neku vrstu jame okružene hrpom obrađenog kamenja. U Crvenoj piramidi nikad nisu pronađeni tragovi bilo kakvog pokopa.
Kada je taj pisac prvi put pogledao mjesto, nekoliko mu se stvari učinilo očitima. Kamenje u jami bilo je drukčije vrste od onoga kojim je izgrađena piramida. Štoviše, dok je piramida izgrađena veoma precizno, u jami se sve doimalo kaotičnim. Premda nema sumnje da je kamenje obrađeno, rubovi su zaobljeni na način koji ukazuje na djelovanje vode. Spomenuo sam Westu kako mislim da mjesto mora biti dio mnogo starijeg nalazišta, iznad kojeg je izgrađena Crvena piramida, možda u spomen na sveto mjesto. Bez obzira o kakvom se utjecaju vremenskih prilika radilo, to je zaustavljeno kad je podignuta piramida. Dok sam iznosio ta opažanja, mislio sam da samo govorim ono što je očito, ali na moje iznenađenje, West se veoma uzbudio. ‘Mislim da imaš potpuno pravo’, uzviknuo je. ‘Ne vidim nikakvo drugo moguće objašnjenje.’ Pokazalo se da to nije bio prvi put da razmišlja o značenju te odaje. ‘Bio sam u Crvenoj piramidi šest puta otkako se prije dvije godine ponovno otvorila’, rekao je, ‘razmišljajući o toj neobičnoj, takozvanoj odaji za pokop, koja ne izgleda kao da je opljačkana John West nastavlja: ‘Zašto je u takvom neredu? Izgleda kao da je netko sve rastavio, ali s druge strane, ipak ne izgleda kao da je netko nešto dirao. Nijednom mi nije palo na pamet da je ovo jednom bilo vani- ne unutra. No ovo je staro kamenje, istrošeno od vremena. Sad još treba onamo dovući geologe i vidjeti o kakvom je kamenju zapravo riječ.’ Do kraja obilaska, West se cijelo vrijeme vraćao na ono što je smatrao “uistinu važnim otkrićem”, te je odaju čak nazvao Kenyonovom špiljom, dodavši kako osjeća da bi to mjesto moglo poslužiti kao “konačan dokaz” za njegove tvrdnje.

‘Opozicija uvijek govori’, žali se West, ‘da Sfinga ne može biti jedini dokaz te ranije civilizacije. Pa, nije. Ali tada odjednom dobiju selektivan sluh kad ja počnem ukazivati na druge dokaze. Prije otkrića u Crvenoj piramidi, proučavao je polje Mastaba, jugozapadno od Sfinge. gdje je jedna građevina nekoć služila kao grobnica za Khentkaus, Semenkareovu kraljicu – koja je, kažu, graditeljica treće i najmanje piramide u Gizi. Razrušeni jugozapadni kut građevine razotkriva da četiri i pol tisuće godina stari popravci pokrivaju blokove, koji su očito mnogo stariji, a na sebi imaju iste izdajničke znakove promjena izazvanih vodom, koji su izazvali onoliko buke oko obližnje Sfinge.
Ima i drugih neobičnosti: ‘Dvije faze gradnje Kefrenove piramide (grčki povjesničar Herodot jedini je izvor toga podatka) – divovski blokovi na dnu i kamenje za popločavanje, velike kamene ploče oko baze – posve su u neskladu s drugim zidarskim postupcima Staroga kraljevstva kad je riječ o toj piramidi. Isto vrijedi za Semenkareovu piramidu. A tu je i od vremena veoma oštećeno okno istočno od središnje točke piramide u Saqqari.’


Također vidi neobične nedosljednosti između hrama u dolini blizu Sfinge i drugih građevina, navodno Kefrenovih. Štoviše, West vjeruje da je takozvani Oseirion u Abydosu, sa svojim masivnim neukrašenim granitnim blokovima, zasigurno mnogo stariji i posve drukčijeg stila od susjednog hrama Ozirisa što ga je izgradio Seti 1 u Novome kraljevstvu: ‘Pripisati ta dva hrama istom graditelju isto je, kao kad bismo rekli da su graditelji katedrale u Chartresu izgradili i Empire State Building.’ West se nada da će se mnogi slojevi mulja iz Nila, koji su nekoć pokrivali Oseirion i još uvijek ga okružuju, s vremenom biti datirani izotopom ugljika, te da će to riješiti dilemu.
Westovi dokazi nisu ograničeni samo na arhitekturu. U muzeju Kaira, naprimjer, nalazi se malena vaza povezana s počecima Starog kraljevstva. Izrađena je od najtvrđeg diorita, a preciznost njezina oblika i savršeno izdubljenu unutrašnjost nemoguće je objasniti bilo kakvim poznatim tehnikama iz toga doba. Mogla bi biti mnogo starija, kao i mnoge slične dosad pronađene vaze.


I naravno, tu su tekstovi iz piramida ugravirani po zidovima piramida pete i šeste dinastije. Stručnjaci se slažu da su tekstovi prepisani s mnogo starijih izvora. Pitanje je, koliko starijih? Tijekom istog putovanja u Egipat, Westa je pratio Clesson H. Harvey, fizičar i lingvist koji je gotovo četrdeset godina proveo prevodeći tekstove iz piramida. Harvey vjeruje da tekstovi otkrivaju kako egipatska religija potječe iz razdoblja od nekoliko desetaka tisućljeća prije Staroga kraljevstva, a ne samo od nekoliko tisućljeća. West smatra da je Harvey na pravom tragu. Međutim, usprkos težini dokaza, West ne očekuje da će se službena egiptologija brzo predati. ‘To je veoma slično crkvi iz srednjeg vijeka i njezinu odbacivanju Galileova heliocentričnog Sunčeva sustava. Nisu bili spremni lako odustati od ideje da je čovječanstvo u središtu Božje sheme… Slično tome, egiptolozima je veoma teško prihvatiti ideju da postoji mnogo stariji izvor civilizacije. Nije riječ samo o tome daje civilizacija starija – nego da je bila sofisticirana i sposobna ostvariti tehnološke podvige što ih mi ne možemo reproducirati.’


(…) Tijekom proteklih deset godina blisko sam surađivao s Johnom An-thonyjem Westom na ponovnom utvrđivanju starosti velike Sfinge iz Gize. Zasad se smatra da kip potječe iz otprilike 2500. g. pr. Kr., ali na temelju moje geološke analize, uvjeren sam da najstariji dijelovi Sfmge potječu barem iz otprilike 5000. g. pr. Kr. (a John West vjeruje da je još znatno starija). No takva kronologija protivi se ne samo klasičnoj egiptologiji, već i uvriježenim pretpostavkama o starosti i podrijetlu starih civilizacija. Ne mogu se sjetiti koliko su mi puta bivši kolege sa sveučilišta rekli, da je takva starost Sfinge jednostavno nemoguća, jer su ljudska bića tako davno bila tehnološki i društveno nesposobna za takve pothvate. Ipak, moram poštivati ono što kažu dokazi.
Istraživanje o starosti Sfinge na kraju me navelo da posumnjam u mnoge aspekte “tradicionalnog” znanstvenog svjetonazora koji, do dana današnjega, prožima veliki dio akademske zajednice. Stigao sam do točke kad mi je u glavi vrvjelo tako mnogo ideja, da sam osjećao da ih moram sustavno zabilježiti, a to je urodilo knjigom Voices of the Rocks: A Scientist Looks at Catastrophes and Ancient Civilizations (Glasovi kamenja: znanstvenik proučava katastrofe i drevne civilizacije), što smo je 1999. zajedno napisali Robert Aquinas McNally i ja.

Rukopis za Voices of the Rocks bio je dovršen u kolovozu 1998. Nakon toga saznao sam za dva neovisna geološka istraživanja Sfinge i njezine starosti. Ta istraživanja uvelike potvrđuju moju analizu i zaključke, pobijajući neutemeljene protuargumente kritičara.
Oba istraživanja potkrjepljuju prvobitne zaključke mojih početnih izučavanja Sfinge, primjerice da Sfinga i tlo oko nje otkrivaju znatne promjene i eroziju (propadanje) uslijed izloženosti obilnim kišama, a središte tijela Sfinge i najstariji dijelovi hrama Sfinge potječu iz razdoblja prije Kefrena (oko 2500. g. pr. Kr.) i Keopsa (Keops ili Khufu, Kefrenov prethodnik, vladao je oko 2551-2518. g. pr. Kr.).


Prvo je istraživanje obavio geolog David Coxill i objavio ga u članku pod naslovom “The Riddle of the Sphinx” (“Zagonetka Sfinge”) u časopisu Inscription: Journal of Ancient Egypt. Nakon što je potvrdio moja opažanja o istrošenosti uslijed vremena i eroziji Sfinge, i naglasio da druga objašnjenja ne zadovoljavaju, Coxill jasno kaže: “To (podaci i analiza o kojima govori u prijašnjim dijelovima svojeg znanstvenog rada) bi značilo da je Sfinga stara barem pet tisuća godina i postojala je u preddinastičkom razdoblju.”

 Coxill potom veoma kratko raspravlja o seizmičkom djelovanju što smo ga proučavali Thomas Dobecki i ja, te o mojoj procjeni, na temelju seizmičkih podataka, da prvi dijelovi Sfinge potječu iz pet do sedam tisuća godina pr. Kr. Niti podržava niti pobija taj dio mojega rada, već jednostavno piše: “Apsolutne datume za izradu Sfinge treba uzimati s krajnjim oprezom, a to znači da bi te procjene trebale biti što konzervativnije – dok se ne pojave uvjerljiviji dokazi.”
Mogu razumjeti zašto je zauzeo takav stav, premda sam ja možda sigurniji u seizmičku analizu što smo je mi obavili. Coxill u sljedećem odlomku svojeg rada nastavlja: “Unatoč tome, Sfinga je očito starija od sadašnje procjene da je nastala za vladavine Kefrena, 2520-2490. g. pr. Kr.”
Zaključak: Coxill se slaže s bitnim dijelovima moje analize, i također smatra da najstariji dijelovi Sfinge potječu iz preddinastičkog razdoblja – odnosno iz vremena prije 3000. g. pr. Kr. Drugi geolog, Colin Reader (koji je diplomirao geologiju na Londonskom sveučilištu), također je obavio detaljno istraživanje istrošenosti i erozije na Sfingi i njezinoj ogradi. To je kombinirao s podrobnom analizom drevne hidrologije na visoravni Giza, što je objavljeno kao članak pod naslovom “A Geomorphological Study of the Giza Necropolis, with Implications for the Development of the Site” (“Geomor-fološka studija nekropole Giza, uz implikacije za gradnju nalazišta”).

Međutim, veliki kamenolomi u kojima se radilo tijekom vladavine Keopsa (kao što je gore navedeno, prethodnika Kefrena, “tradicionalnog” graditelja Sfinge), a smješteni su odmah uz padinu, onemogućili bi dopiranje takvih bujica do Sfinge.”
Stoga Reader zaključuje da “s obzirom na hidrologiju područja, raspored degradacije unutar okruženja Sfinge ukazuje da je kip nastao u razdoblju prije Keopsove gradnje u Gizi, u vrijeme Četvrte dinastije.”


Zanimljivo je da Reader također zaključuje, da takozvani Kefrenov put po nasipu (što se pruža od područja Sfinge, hrama Sfinge i Kefre-nova hrama u dolini do hrama grobnice na istočnoj strani Kefrenove piramide), dio Kefrenova hrama grobnice (o kojem Reader govori kao o “proto-mrtvačkom hramu”) i hram Sfinge postoje iz razdoblja prije vladavine Keopsa.
Izrazito podržavam teoriju o većoj starosti Sfinge, ali također smatram da je hram Sfinge izgrađen u isto vrijeme (znači, ranije), odnosno da je barem jezgra od vapnenca starija od Četvrte dinastije. Neovisno od Readera, John Anthony West i ja također smo zaključili da je dio Kefrenova hrama grobnice stariji od Kefrena, ali taj zaključak nisam objavio, niti sam o njemu govorio u javnosti, jer sam najprije želio prikupiti više dokaza koji to potkrjepljuju. Reader je došao do istoga zaključka kada je riječ o Kefrenovoj grobnici. Drago mi je daje s njegove strane stigla potvrda. Vjerujem da je u razdoblju prije Staroga kraljevstva bilo mnogo više ljudskih aktivnosti od onoga što se zasad priznaje. Čak sumnjam da se druga, ili Kefrenova piramida, nalazi iznad starijeg nalazišta ili građevine.

Prema tvrdnjama egiptologa Johna Bainesa i Jaromira Maleka u njihovoj knjizi Atlas of Ancient Egypt (Atlas drevnog Egipta), Kefrenova se piramida u drevnim vremenima nazivala Velikom piramidom, a Keopsova je piramida (o kojoj se danas govori kao o Velikoj piramidi) u drevnim vremenima bila poznata kao “Piramida koja je mjesto izlaska i zalaska Sunca”. Ukazuje li činjenica da se Kefrenova piramida u drevnim vremenima smatrala Velikom piramidom na mogućnost da je to mjesto, ako ne i sama piramida, bilo od vrhunske važnosti i prethodilo je mnogim drugim građevinama na visoravni Giza?
Reader oprezno procjenjuje da je do “iskopavanja Sfinge” i gradnje hrama Sfinge, proto-mrtvačkog hrama i Kefrenova puta po nasipu, došlo “negdje u drugoj polovici ranog dinastičkog razdoblja” (to jest, otprilike od 2800. do 2600. g. pr. Kr.), a svoje pretpostavke temelji na “poznatoj uporabi kamena u arhitekturi staroga Egipta”. Vjerujem da je Readerova procjena starosti iskopavanja najstarijih dijelova Sfinge manja no što dokazi pokazuju. Iznio bih tri općenita zapažanja:

 1. Po mojem se mišljenju, priroda i stupanj istrošenosti i erozije na Sfingi i njezinu okruženju uvelike razlikuju od onoga što bi se moglo očekivati: da Sfinga nije nastala sve do 2800. g. pr. Kr., ili čak 3000. g. pr. Kr. Isto tako, mastabe na visoravni Saqqara, koje su nastale oko 2800. g. pr. Kr., nemaju nikakvih pokazatelja znatnijim oštećenjima uslijed kiše, što pokazuje koliko je klima bila suha u posljednjih pet tisuća godina. I dalje vjerujem da tragovi erozije na Sfingi i njezinu okruženju ukazuju na to, da je nastala mnogo prije 3000. ili 2800. g. pr. Kr.
Moje je mišljenje da nije opravdano vjerovati da su količina, vrsta i stupanj erozije izazvane padalinama, što vidimo na okruženju Sfinge, nastali za samo nekoliko stoljeća. Reader naglašava, kao i ja prije, da čak i egiptolog Zahi Hawass (jedan od najžešćih “protivnika” kad je riječ o mojem mijenjanju starosti Sfinge) priznaje da je dio istrošenosti i erozije (izazvane padalinama, kako tvrdimo Reader, Coxill i ja) na tijelu Sfinge pokriven i popravljen u razdoblju Starog kraljevstva – stoga možemo bez opasnosti pretpostaviti da je prvi, unutrašnji dio tijela Sfinge isklesan mnogo prije.
2. Reader uopće ne spominje seizmički rad što smo ga istraživali oko Sfinge, što je dijelom temelj kojeg sam koristio za korigiranje grube procjene starosti prvih iskopavanja oko Sfinge. Moje je mišljenje da je datum procijenjen na temelju naših seizmičkih istraživanja kompatibilan s vrstom i količinom erozije i istrošenosti u okruženju Sfinge, a također se lijepo uklapa u poznatu paleoklimatsku povijest visoravni Giza. Neki od mojih kritičara kažu, da su naša seizmička istraživanja samo zabilježila slojeve kamenja ispod površine, a nisu objasnila istrošenost pod utjecajem vremenskih prilika. Ovdje bih napomenuo da drukčiji obrazac istrošenosti što smo ga uočili ispod površine, siječe poprijeko nagib slojeva kamenja i paralelan je s tlom okruženja (što se može očekivati od utjecaja vremenskih prilika). Nadalje, izrazito plića dubina sloja, odmah iza stražnjeg dijela Sfinge, posve je nekompatibilna s idejom da seizmički podaci samo bilježe originalne slojeve vapnenca.

3. Određivanje starosti Sfinge na temelju “poznate uporabe kamena u arhitekturi staroga Egipta” ne čini mi se uvjerljivim. Želio bih naglasiti da su masivne građevine od kamena podizane tisućljećima prije od 2800. g. pr. Kr. u drugim mediteranskim područjima (naprimjer, u Jerihonu u Palestini). Danas se priznaje da su čak i u Egiptu, u Nabta-i, podizane megalitske građevine (zapadno od Abu Simbela u gornjem Egiptu, u petom tisućljeću pr. Kr.), a preddinastička “Libijska paleta” (otprilike 3100-3000. g. pr. Kr.), koja se sad nalazi u Kairskom muzeju, spominje utvrđene gradove iz veoma starog razdoblja (gdje je vjerojatno bilo gradnje kamenim blokovima) duž zapadnog ruba delte Nila. Smatram sasvim mogućim da je gradnje kamenom bilo u Gizi prije 2800. ili 3000. g. pr. Kr.
Što se mene tiče, najvažnije je: Reader je još jedan geolog koji je potkrijepio moja temeljna zapažanja i zaključke: najstariji dijelovi Sfinge potječu iz razdoblja mnogo starijeg od 2500. g. pr. Kr.

Kenyon i mnogi drugi znanstvenici i istraživači su otkrili nerpravilnosti čak i kod naočigled sitnih detalja kao pto su alati i izrada kamenih monolita, sarkofaga i obeliska, u svojoj knjizi Kenyon odlično objašnjava kako tradicionalno obrazloženje za klesanje materijala i bušenje materijala za piramide i hramove u starom Egiptu ne drži vodu, čak ni najsuvremenija tehnika nije dorasla obeliscima od nekoliko stotina tona:

 (…)Dokazi uklesani u granitne artefakte u Egiptu jasno ukazuju na metode proizvodnje, koje su iziskivale uporabu strojeva kao što su tokarski stroj, glodalica, ultrazvučna bušilica i pila velike brzine. Također posjeduju svojstva kakva se ne mogu dobiti bez sustava mjerenja, koji je jednak sustavu mjerenja što ga danas koristimo. Njihova točnost nije nastala slučajno, već se neprestano ponavlja. Nakon što sam usvojio podatke o preciznosti rada drevnih Egipćana, te o njihovim mogućim, a u nekim slučajevima i vjerojatnim metodama strojne obrade, pretpostavio sam da su za razinu tehnologije što su je graditelji piramida izgleda postigli, morali imati podjednako sofisticirani

Nadamo se da smo vas barem malo zaintirgirali za Kenyonov rad i da ćete prije ili kasnije pročitati njegove uratke.