MISTERIJE

Jonagumi i drugi prastari monolitni kompleksi Tihog Oceana

Autor: Ljubica Šaran

Matrix World

U ožujku 1984. sportski je ronilac nenamjerno izišao izvan uobičajenog sigurnosnog područja blizu obale Jonagumija. Ovaj otok, bojno polje posljednjeg ratnog pohoda Drugog svjetskog rata,  je uskoro postao mjesto druge vrste drame. Dok je ronilac klizio kroz neistražene dubine dvanaestak metara ispod površine bistrog plavog Pacifika, odjednom je naišao na nešto što je izgledalo poput velike kamene građevine obložene koraljima.

Približivši se, vidio je da je kolosalna građevina crna i sumorna, potonuli monolitski blokovi, a njihovu prvobitnu konfiguraciju skrivali su organski dodaci nastali u dugom vremenskom razdoblju. Nakon što je nekoliko puta obišao nepoznati spomenik i snimio nekoliko fotografija, izronio je na površinu, orijentirao se i krenuo prema obali. Idućeg su se dana fotografije njegova otkrića pojavile u najvećim japanskim novinama.

Građevina je odmah izazvala žustre polemike i privukla mnoštvo arheologa, ljudi iz medija i znatiželjnika, ali nitko nije uspio utvrditi identitet otkrića. Čak se nisu mogli složiti je li riječ o nečemu što je napravio čovjek, a kamoli odrediti starost građevine. Je li to bio ostatak neke zaboravljene vojne obrane otoka iz rata? Ili potječe iz nekog posve drukčijeg i daleko starijeg razdoblja?

Već se počelo šaptati o izgubljenoj kulturi Mu, sačuvanoj u legendama kao “Domovina civilizacije”, koja je nestala u moru mnogo prije početka pisane povijesti. No potopljena zagonetka Okinawe bila je hermetički zatvorena unutar debelih slojeva naslaga. Činilo se da je ipak riječ o drevnom djelu ljudskih ruku.

Međutim, priroda katkad stvara dojam da su njezini vlastiti oblici umjetni. Popularna i znanstvena rasprava o porijeklu otkrića, skretala je malo na jednu malo na drugu stranu. Tada se, krajem ljeta iduće godine, još jedan ronilac u vodama oko Okinawe šokirao kad je ugledao masivni luk, ili velika vrata, od golemih kamenih blokova, savršeno spojenih na način pretpovijesnoga graditeljstva u gradovima Inka na drugoj strani Tihog oceana, u Andama Južne Amerike.


Ovaj put nije postojala nikakva sumnja. Zahvaljujući brzim strujama u tom području, koralji se nisu uspjeli uhvatiti za građevinu, te je ostala vidljiva ispod trideset metara kristalno bistre vode. Sigurno je bila djelo čovjeka i veoma stara. Činilo se da je riječ o pravom čudu, nevjerojatnoj viziji koja očito netaknuta stoji na dnu oceana.


No to je otkriće bilo tek prvo u nizu podmorskih čudesa toga ljeta. Potaknuti mogućnošću postojanja još potonulih građevina u tom području, ekipe osposobljenih ronilaca krenule su s obale Okinawe i primijenile standardnu potragu u obliku mreže. Njihova su nastojanja uskoro bila nagrađena. Prije početka jeseni otkrili su pet podvodnih arheoloških nalazišta u blizini tri priobalna otoka.

Lokacije su varirale od trideset do šest metara dubine, ali sve su stilistički povezane, usprkos velikoj raznolikosti građevinskih pojedinosti. Sastoje se od popločanih ulica i raskrižja, golemih oblika sličnih oltarima, veličanstvenih stubišta što vode do širokih trgova te procesijskih putova uz koje stoje parovi visokih stupova.


Potonule građevine očito pokrivaju dno oceana (premda ne kontinuirano) od malenog otoka Jonaguni jugoistočno od Okinawe i otoka Kerama i Agini, udaljenih oko petsto kilometara. Ako daljnja istraživanja razotkriju još građevina koje povezuju Jonaguni s Okinawom, zasebna nalazišta mogla bi biti dijelovi golemoga grada koji leži na dnu Pacifika.


Najveća dosad otkrivena građevina nalazi se blizu istočne obale otoka Jonaguni, na dubini od trideset metara. Dugačka je otprilike sedamdeset tri metra, široka dvadeset sedam metara i visoka trinaest metara. Čini se da su sve građevine izgrađene od granitnog pješčenjaka, premda nisu pronađeni nikakvi unutrašnji prolazi ili odaje. Podvodne strukture donekle podsjećaju na drevne građevine na samoj Okinawi, kao što je dvorac Nakagusuku.

Više obredna građevina nego vojna utvrda, Nakagusuku potječe iz prvih stoljeća prvog tisućljeća pr. Kr., premda je njezin identitet kao religiozne nastambe još stariji. Nisu poznati njezini graditelji ili kultura koju je u početku predstavljala, iako lokalno stanovništvo Okinawe na to mjesto još uvijek gleda s praznovjernim strahopoštovanjem.

Druge paralele s najstarijim svetištima na Okinawi pronađene su blizu otoka Noro, gdje su grobnice izgrađene u istom pravocrtnom stilu još uvijek štovane kao počivališta predaka otočana.

Grobnica “Kornjačin oklop” na Okinawi u blizini Jonagumija, nepoznate starosti.

Veoma je neobično da stanovnici Okinawe te grobnice zovu moai, a istu su riječ Polinezijci s Uskršnjeg otoka, udaljenog gotovo deset tisuća kilometara, koristili za svoje poznate kipove velikih glava i dugih ušiju što su ih posvetili svojim precima!

Moguće veze na velikim razdaljinama Pacifika mogu biti više nego filološke. Neke od potonulih atrakcija, još su sličnije heiau građevinama pronađenim na udaljenim Havajima. Heiau su linearni hramovi od dugačkih kamenih bedema što vode do veličanstvenih stubišta, uz koja se nalaze široki trgovi kamo su se stavljala drvena svetišta i izrezbareni idoli. Mnogi takvi hramovi još uvijek postoje, a lokalno stanovništvo Havaja i dalje ih štuje. Kad je riječ o gradnji, primjeri na Okinawi sastoje se od golemih pojedinačnih blokova; heiau hramovi su izgrađeni od mnogo manjeg kamenja.


Prema havajskoj predaji, izgradili su ih Menehune, crvenokosa rasa vrsnih graditelja koja je živjela na otocima mnogo prije dolaska Polinezijaca. Prvobitni su stanovnici otišli jer se nisu željeli miješati s pridošlicama.

Potonulim građevinama oko Okinawe mogući pandan nalazi se na istočnim krajevima Tihog oceana, duž obale Perua. Najupadljivija sličnost vidi se u drevnom Pachacamacu, rasprostranjenom religioznom gradu nekoliko kilometara južno od današnjega glavnoga grada Lime. Premda se koristio u doba Inka (čak do šesnaestog stoljeća), postojao je barem tisuću petsto godina prije Inka, i bio je sjedište najvažnijeg proročišta Južne Amerike.

Hodočasnici su posjećivali Pachacamac iz svih dijelova Tiawantisuyua (carstvo Inka) sve dok ga nisu opljačkali i oskvrnuli Španjolci pod vodstvom Hernanda, brata Francisca Pizarra, i dvadeset dvojice do zuba naoružanih konkvistadora. Ostalo je dovoljno na suncu osušenog grada izgrađenog opekama od blata, sa širokim stubištima i prostranim trgovima, da bi se vidjele sličnosti s potopljenim građevinama oko Okinawe.


Druga dva nalazišta iz razdoblja prije Inka, na sjeveru u blizini Tru-jilla, također imaju izrazitih elemenata zajedničkih s prekomorskim, podvodnim strukturama. Takozvani Hram Sunca je terasasta piramida, što ju je prije dvije tisuće godina izgradio narod poznat pod nazivom Moche. Viša od trideset metara i dugačka preko dvjesto metara, podij od nepravilnih stuba izgrađen od nepečene opeke, ranije je bio kolosalno središte grada u kojem je živjelo trideset tisuća ljudi. Njegova sličnost s građevinom pronađenom u Jonaguniju je nevjerojatna.

Isibuntai je monolitna grobnica kraj sela Asukumura (Selo na Japanskom) u blizini grada Nara, čijie kamenje doseže težinu do 75 tona, monument je izvorno imao 30 super masivnih monolita, težine od 45 do 65 tona, po predanju to je grobnica “Soga no Umakoa” iz 626 NE, ali takav stil nije zabilježen u tom Japanskom periodu.

Masudanoimafune je granitna monolitna građevina koja zbunjuje Japanske znanstvenike već stotinama godina, ovaj objekat ima dva otvora na krovnome dijelu i smatra se da je služila za promatranje neba.

Kameni krug Oyu, nalazi se u prefekturi Akita, često se naziva Japanskim Stonehengeom, smatra se da je stariji od 4000 godina i kamenje koje tvori ovaj hram je doneseno iz kamenoloma udaljenog 7 kilometara.

Ceremonijalni kameni krugovi su se u Japanu prvi put pojavili u kulturi Jomon, koja se pojavila na koncu zadnjeg ledenog doba prije 10 tisuća godina, Jomonska kultura je posijala Japanske Stonehenge po svim otocima ove zemlje i dan danas se ne zna njihova originalna namjena.

Klaus Dona o Jonaguniju (izvodi iz njegova intervjua Projektu Camelot)

Većina gledatelja projekta Camelot je čula za priču o podvodnoj piramidi pronađenoj 1984 na 25 metara dubine blizu japanskog otoka Yonagumi koji je najjužniji od otoka u skupini koja se zove Ryukyu.

Još uvijek postoje neki arheolozi koji tvrde da je Jonaguni spomenik djelo prirode. Ali, Profesor Masaaki Kimura, napravio je nekoliko zasebnih istraživanja ne samo na ovom kompleksu već i nekoliko drugih u neposrednoj blizini ovog istog kompleksa koji dokazuju da kompleks nije napravila priroda.

Postoji jedna stvar koju priroda definitivno ne pravi, na vrhu platforme ovog nalazišta nalazi se ogromna kamena kornjača i ptica koja nalikuje orlu. Priroda zaista radi mnoge stvari ali ne i ovako precizne, perfektne spomenike.

Pitanje je gdje je nestalo kamenje, ako je ovo djelo prirode, odlomljeno kamenje bi se nalazilo u podnožju monumenta. Tu također možemo naći ulice, stadione koji nalikuju staro rimskom Koloseumu sa kamenim sjedalima podijeljenih u redove i kamene stube. Priroda je divan neimar i radi svakakve nevjerojatne stvari ali ne ovakve perfektne zgrade.