SVIJET POD LUPOM

Misteriozna ostavština nestalih civilizacija

Autor: Ljubica Šaran

Matrix World

Anatoly Fomenko nam je otkrićima falsificiranja povijesti pokazao da mi jako malo znamo čak i o neposrednim događanjima iz bliže povijesti. Što se više vraćamo u povijest to nam ona izgleda sve mutnija i mutnija, jedan od savršenih primjera je arheološki spomenik Stonehenge, o njegovoj namjeni i izgradnji ne znamo gotovo ništa. Pošto nismo u stanju shvatiti čak ni događaje koji su se dogodili prije nekoliko stotina godina, nije ni čudo da smo fascinirani svime što se događalo prije nekoliko tisuća godina. Arheologija je u zadnjih nekoliko decenija otkrila mnoge tajne, a neke od njih su gotovo nevjerojatne i fascinantne.

Kanadsko-Ruski oceanolog Paulina Zelitsky koja je otkrila kubanski potopljeni grad.

Budući da su tri četvrtine planeta pokrivene vodom, rečeno je da više znamo o površini Venere nego o onome što se nalazi ispod mora. Ipak, to se možda mijenja. U proljeće 2001., arheološki je svijet zapanjilo otkriće nečega što bi moglo biti izgubljeni grad ispred zapadne obale Kube. Izvještaji iz Havane govorili su o masivnim kamenim blokovima složenim na dubini od šesto četrdeset metara u okomitim i kružnim formacijama, a nešto od toga podsjećalo je na piramide. Istraživači u minijaturnoj podmornici opisali su područje kao urbano naselje, s ostacima nečega što su nekad mogli biti mostovi i ceste.

Snimke koje je napravio sonar Pauline Zelitsky koja je otkrila potopljeni grad pored Kube

Snimke koje je napravio sonar Pauline Zelitsky koja je otkrila potopljeni grad pored Kube

Ako izgubljeni grad u Karipskome moru nije bio dovoljan, otprilike u isto vrijeme došlo je do podjednako zapanjujućeg otkrića četrdeset kilometara ispred obale Gujarata, Indija. Do otkrića je došlo u dijelu Arapskog mora poznatom kao zaljev Cambay. Indijski Nacionalni institut oceanske tehnologije (NIOT) došao je do nekih neobičnih sonarnih podataka u dubinama zaljeva dok je u vodama mjerio razine zagađenja.

Koristeći se opremom koja prodire kroz morsko dno, stručnjaci su na morskome dnu u dužini od osam kilometara otkrili jasne pokazatelje o formacijama napravljenim ljudskom rukom.

Prema izvještajima objavljenim diljem svijeta, NIOT-ova sonarna tehnologija otkrila je nešto što se doimalo poput kamenih stupova i srušenih zidina najmanje dva grada. Nalazište je opisano kao dio drevne civilizacije u riječnoj dolini, donekle sličnoj dolini rijeke Saraswati iz Rig Vede, za koju se mislilo da je mitska, ali – prema novijim neovisnim otkrićima indijskih znanstvenika – dokazano je da je rijeka tekla Gujarati. Ronioci, koji su ronili do nalazišta u zaljevu Cambay, poslije su s dubina od trideset šest metara izvadili dvije tisuće artefakata, uključujući lončariju, nakit, skulpture, ljudske kosti i dokaze o zapisima, pisalo je u novinama The Times of London.

Slike snimljene sonarom, izgubljenog grada Cambay u Indiji.

‘Podvodne građevine koje su pronađene u zaljevu Cambay, Gujarat, ukazuju na drevni grad koji može potjecati iz razdoblja prije ili tijekom civilizacije Harappan’, svijetu je rekao ministar znanosti i tehnologije, Murli Manohar Joshi, na tiskovnoj konferenciji u svibnju 2001.

Joshijeva početna pretpostavka bila je da je osam kilometara dugo nalazište bilo staro četiri do šest tisuća godina, a potopio ga je iznimno snažan potres. Ali u siječnju 2002. datiranje izotopom ugljika otkrilo je da je jedan artefakt s nalazišta nevjerojatno star, od osam i pol do devet i pol tisuća godina (najstarija poznata civilizacija na svijetu). To je vrijeme kad je Indija, prema stajalištima ortodoksne arheologije, trebala biti nastanjena primitivnim lovcima i skupljačima plodova, uz nekoliko naseobina, a ne izgubljenom civilizacijom.

Pisac i podvodni istraživač Graham Hancock rekao je da su građevine na nalazištu dugačke stotine metara, a duž ulica se pružaju odvodni kanali. ‘Ako se dokaže (starost podvodnih gradova), znači da je arheologija ostala bez svojih temelja’, rekao je Hancock.

O Kini:

U novije je vrijeme priznata činjenica da su izvanzemaljski događaji također imali važnu ulogu u razvoju ljudske kulture u veoma dalekoj prošlosti. Izdanje časopisa Science od 3. ožujka 2000. sadrži članak o kamenom oruđu iz južne Kine, čija je starost procijenjena na oko osamsto tisuća godina. To je oruđe posebno zanimljivo po tektitima, kristalima sličnim staklu, a zapravo su djelići rastaljene stijene dobivene nakon meteorskog udarca (kad se komet ili asteroid sudario s našim planetom). Čini se da je udarac spalio krajolik, dramatično promijenio lokalno okruženje, razotkrio stijene od kojih je na koncu izrađeno oruđe i utabao put za pradavne inovacije. Iz razaranja tijekom i nakon sudara, iznikle su nove prilike za civilizacijski razvoj.

O Olmecima:

J. Douglas Kenyon piše u knjizi: “Zabranjena povijest ljudske vrste”:

“Najviše me iznenadila civilizacija Olmeka. Čitao sam o Majama i znao za Asteke, ali nisam bio spreman na ono što sam našao u Villahermosi: velike kamene glave s crnačkim crtama lica i ka-mene stele s uklesanim likovima neobičnih poklisara. Likovi očito nisu potjecali iz neke meksičke kulture.”

Ti su artefakti bili mnogo više od fascinantne zagonetke; bili su prava glavobolja za znanost. Neka vrsta anomalije. Tko je oblikovao glave? Tko je stvorio stele? Odakle im modeli za te glave i likove? Ta su se pitanja nametnula zbog načina na koji su znanstvenici rekonstruirali ljudsku povijest Srednje Amerike. Afrikanci se u to ne uklapaju, kao ni bijelci čiji su likovi uklesani na stelama. Ne bi se trebali ondje nalaziti; međutim, nalaze se.

  Znanstvenici ne tvrde da su riješili tu zagonetku. Antropolozi i arheolozi priznaju da o kulturi Olmeka gotovo ništa ne znaju. Dakle, ne poznajemo tu etničku skupinu ili njihov jezik, i ništa ne znamo o društvenom ustroju, vjerovanjima ili tradiciji Olmeka. Nitko ne zna zašto su isklesali glave pokrivene kacigama i zatim ih zakopali. To nema baš mnogo smisla. Kipovi (ako je riječ o tome) se obično ne zakopavaju.

Olmeci su se samo odjednom pojavili, a potom nestali!

O Majama:

Prastari most na rijeci Usumacinta  kojeg su sagradile Maje, od njega su danas ostali samo potporni stupovi.

O’Kon je došao do zapanjujućeg otkrića: Maye su izgradili najduži raspon mosta u drevnome svijetu. Kad je završio svoje izračune i kompjutorizirane modele, pokazalo se da je most imao raspon od sto osamdeset metara, bio je viseća konstrukcija od konopca, s dva stupa i tri raspona. Spajao je Yaxchilan u Meksiku s poljoprivrednim područjem u Petenu (danas Gvatemala), gdje je smješten Tikal.

Pokazalo se da je ono što su arheolozi smatrali nevažnom hrpom kamenja, zapravo dio velikog otkrića: stup visok tri i pol metra i promjera deset metara. Snimke iz zraka ukazale su na drugi potporni stup smješten na suprotnoj strani rijeke. Oba su stupa izgrađena od betona i obložena kamenim pločama, jednako kao što su Maye gradili piramide.

O’Kon, koji je trideset godina proučavao drevne Maye, u intervjuima je rekao: ‘Maye su bili veoma sofisticirani matematički i znanstveno.’ Tvrdio je da su uvjeti gradnje majanskoga mosta jednaki kriterijima za gradnju mostova u dvadesetom stoljeću.

Majanska bijela cesta pored Dzibilchaltun na Jukatanu u Meksiku.

(…)Sacbe je sustav cesta koji povezuje nalazišta. To je još jedna značajka koja već dugo podjednako zbunjuje znanstvenike i neovisne istraživače. Ceste su izgrađene od kamenja, poravnate i popločene cementom od vapnenca. Širina im varira od dva i pol do devet metara. Zagonetka glasi: zašto bi ljudima “kamenog doba”, bez vozila s kotačima i životinja za vuču, trebala tako složena i sofisticirana cestovna mreža?

O’Kon je svoju pozornost preusmjerio na sacbe nakon što je završio rad na mostu, te je iznio činjenicu da je devedeset kilometara duga cesta od Cobae do Yaxuna ravna poput strelice, uz zanemarivu devijaciju.

Njegova su istraživanja pokazala da Maye nisu bili iz kamenog doba (on o njima govori kao o “tehnolitičkom” narodu). Nisu koristili željezo jer su najbliži rudnici bili udaljeni dvije tisuće četiristo kilometara. O’Kon tvrdi: ‘Koristili su oruđe od nefrita, a bilo je tvrđe od čelika.’

(…)Danas vidimo ruševine, džunglu i piramide koje su malo više od gologa kamenja, ruševne građevine okružene prašumom. Međutim, u ono su vrijeme piramide bile prekrivene štukaturom. Bile su glatke i blještale su na suncu. Zidovi građevina bili su obojeni različitim uzorcima jarkih boja. Dvorišta su bila popločena. Ravne bijele ceste pružale su se u svim smjerovima, povezujući središta.

Ipak, unatoč naprednom majanskom poznavanju astronomije i matematike, te njihovim postignućima u umjetnosti i arhitekturi, znanstvenici ih još uvijek smatraju kulturom kamenog doba.

Tzolkin sveti majanski kalendar.

(…)Sve su kulture zasigurno usredotočene na vrijeme; međutim, Maye su bile opsjednute vremenom. Otkrili su i izmjerili sinodično razdoblje Venere, koje iznosi petsto osamdeset četiri zemaljska dana. Kalendarska godina Maya od tristo šezdeset pet dana bila je preciznija od gregorijanskog kalendara. Osmislili su tri različita kalendarska sustava: tzolkin (sveti kalendar), haab (civilni kalendar) i veliki ciklus.

Tzolkin je ciklus od dvjesto šezdeset dana (trinaest mjeseci po dvadeset dana), a haab je solarni ciklus. Ta su dva kalendara kombinirana na način da daju ciklus od osamnaest tisuća devetsto osamdeset dana, što je bilo poznato kao kalendarski ciklus, otprilike pedeset dvije godine.

Svaki je dan imao poseban simbol i značenje, a po isteku ciklusa od pedeset dvije godine, obavljao se obred obnavljanja. Razdoblje velikog ciklusa trajalo je oko pet tisuća godina. To odgovara jednom dobu. Prema Majama, čovječanstvo je sada u petom “Suncu” ili “Dobu”. Ono će završiti oko pet tisuća godina nakon početka njihova kalendara, koji počinje 3011. g. pr. Kr. i završava 2012. nakon čega kalendar počinje ponovno s novim dobom, onako kako kod nas počinje nova godina nakon 31.12.

Najduži ciklus u majanskoj kozmologiji traje dvadeset šest tisuća godina, što odgovara precesiji ekvinocija. Zašto su Maye bili tako fascinirani astronomijom? Zašto su stvorili tako kompliciran kalendarski sustav? Zar bi poljoprivrednom društvu iz kamenog doba trebalo tako napredno astronomsko i matematičko znanje? Kako su ga stekli za tako kratko vrijeme? Kako su uopće mogli biti svjesni tako kompleksnog fenomena kao što je sinodična dužina Venere ili precesija ekvinocija?

Tko zna što ćemo još otkriti u budućnosti?