ČAROBNI SVIJET T.C. LETHBRIDGE-A

Potraga Colina Wilsona

Četvrto poglavlje o T. C. Lethbridgeu

© Colin Wilson 1980

Prijevod i objavljivanje dozvoljeno Matrix Worldu

Pokojni Tom Lethbridge je imao dvije dobre kvalitete koje su ga činile dobrim povjesničarom: živahnu maštu i nevjerojatnu radoznalost. Nakon što je s gađenjem napustio Cambridge – ispričat ću tu priču za koji trenutak – i nakon što se povukao u penziju u Devon, to mu je sve pomoglo da postane jedan od najvećih i najpoticajnijih parapsihologa modernih vremena.

Primijetit ćete da su njegova radoznalost i mašta radile na tipičnom primjeru iz Scots, The Painted Men. On u toj knjizi priča o rimskim ruševinama pored Melrosea: „Zašto je kostur ženskog patuljka pronađen ispod kostura tih 9 konja? Zašto je nekoliko vrijednih paradnih šljemova bačeno u bunar, zajedno s mačevima, kopljima i djelićima oklopa?“

Lethbridgeovo rezoniranje nalikuje onome Sherlocka Holmesa. Ženski patuljak, možda posluga? A konji, koje su bacili u bunar da možda zatruju vodu i da naprave utvrdu beskorisnu za neprijatelje. Ali konji i patuljčica ne bi bili mrtvi – osim ako se neprijatelji Britoni – nisu prije toga probili u utvrdu. Ako su Britoni već zauzeli utvrdu, onda bi u bunaru također bilo i rimskih leševa.

Dakle, jasno je što se dogodilo: Britoni su nahrupili u utvrdu, uslijedila je žestoka borba licem o lice, i Britoni su izbačeni iz utvrde. Rimljani čiste nered, truju glavni bunar mrtvim konjima, bacaju paradne šljemove i drugu opremu u bunar i napuštaju utvrdu.

Lethbridge nastavlja s prigovorom da arheolozi nikad ne koriste svoju maštu: oni samo žele znati kojeg se datuma nešto dogodilo ili od kuda potječu artefakti:

„Ima mjesta za oba stajališta, ali ja s žaljenjem moram reći da volim više dramatične verzije. Kada otkrijem mrtvog čovjeka koji je umro od povrjede na glavi koju mu je netko nanio mačem, ili nešto slično, ja ću tada pokušati pratiti misteriju kako je došlo do tog smrtonosnog udarca. Sasvim slučajno sam naletio na mnoge od njih: starica koju su pojeli u kanibalskoj svetkovini, čovjek s lubanjom koja je smlavljena u ratu, starica kojoj su odsjekli glavu da bi spriječili njen duh da šeće unaokolo, zarobljenike koje su pogubili mačem, muškarce čija su lica isjekli na komadiće likujući neprijatelji i tako dalje.

To su sve bile žive osobe kao i mi. Rješenje misterije njihovog skončavanja je mnogo važnije od datiranja nekog djelića grnčarije ili keramike. Mali djelići dokaza mogu vam omogućiti da vidite mnogo življe slike o prošlim vremenima nego li podaci koje ćete skupljati tijekom mjeseca studija o materijalnim reliktima i antikvitetima. Artritis bedrene kosti bezglave žene reći će mi zašto su joj odsjekli glavu i položili je među njena stopala. Ona je imala užasan karakter zbog svojih bolova; nitko nije želio da ih proganja njen duh. Duh se smiri tako što se odsječe glava.“

Treba imati zaista posebnu vrstu mašte da bi se shvatilo da „su to bile žive osobe kao i mi,“ a ne samo neke stare kosti. Lethbridge je imao takvu maštu, a to objašnjava zašto je imao tako fascinantne rezultate kada je svoju pažnju okrenuo ka „duhovima i zlim duhovima“ i drugim takvim čudnim pojavama.

Lethbridge, koji je rođen 1901. godine, dolazi iz obitelji sa zapadnog dijela Britanije. U njegovoj nepubliciranoj autobiografiji, The Ivory Tower, on primjećuje kako podaci o njegovoj obitelji idu nazad u prošlost do 12. vijeka, i da su Lethbirdgeovi uglavnom vojnici, istraživači, članovi parlamenta i crkvenjaci.

Njegova grana obitelji je imala neovisan duh i prirodnu ekscentričnost koje se na njemu nisu mogle primijetiti; on je pričao kako je njegov djed došao u London sa sela, i koji je bio uhićen jer je upucao pijetla s prozora svoje sobe jer ga je ovaj budio.

Tomu je bila određena vojna karijera, ali je imao tek 17 godina kada je završio prvi svjetski rat, i tada je netko nagovorio njegovu majku, pošto više nikada neće biti svjetskog rata, da je bezrazložno da ga šalju na Sandhurst. Činilo se da je univerzitet najbolji izbor. Njegova obitelj je bila tradicionalno okrenuta ka Oxfordu, ali Tom nije znao starogrčki, pa je morao ići na Cambridge.

Tamo se dobrano dosađivao na predavanjima, ali je svoje vrijeme provodio uglavnom uz knjige iz arheologije i praveći crteže antičkih broševa iz muzeja. Upoznao se sa kuratorom Louisom Clarkeom, a kada je Tom napustio Cambridge, nakon što je diplomirao, Clarke ga je pozvao nazad da radi s njim kao kopač „volonter.“ Pošto je Tom imao svoje privatne prihode, ovo mu se činila dobra ideja; tako je postao arheolog.

U autobiografiji, njegov život se čini idiličan: iskopavanje anglosaksonskih ostataka po cijele dane u tihim okolicama crkava i ispijanje porta za večeri s ekscentričnim karakterima kao što su bili Sir William Ridgeway, Sir Cyril Fox, James Wordie i Louis Clarke. Cijela priča o Cambridgeu je ispričana u The Ivory Tower, što je u potpunosti lijepa autobiografija, koja će se, vjerujem, naći u tisku u skoroj budućnosti.

Gogmagog T. C. Lethbridge-a

Nakon rata, otkrio je da mu je Cambridge sve više neugodan i turoban. Većina njegovih starih prijatelja su bili mrtvi. Nije volio ono što je nazivao „akademski sindikalizam.“ Ali u stvari ga je afera oko Gogmagoga konačno natjerala da napusti Cambridge. Tom se upoznao s izuzetnom damom, Margaret Murray, koja je vjerovala da su vještice u stvari bile korisnice antičke predkršćanske religije koje su štovale kult plodnosti. Kada je čuo za legendu o gigantskoj figuri uklesanoj u treset Wandlebury Campa (utvrdu iz doba željeznog doba blizu Cambridgea), odlučio je da ju nađe.

Gogmagog

On je to uradio na način da je zabadao željeznu šipku u treset padine brda uspoređujući gdje će se šipka zaustaviti na istoj dubini. Radio je na „pretpostavci“ da je „gigant“ uklesan u kredi na padini brda, kao i poznati Cerne Abbas, gigant s penisom u erekciji, i smatrao je da će treset koji ocrtava figuru biti dublji od okolnog treseta.

Cerne Abbas

S vremenom je Lethbridge locirao gigantsku figuru žene na konju, s ratnikom konjanikom koji ima isukan mač, na jednoj strani i sa Suncem na drugoj strani. Nije moglo biti mjesta sumnji da je žena, očigledno, božica, pošto je bila centralna figura, a figura Mjeseca je bila iza nje sugerirajući da je ona božica Mjeseca i Zemlje Matrona (keltski ekvivalent Dijani, božici vještica).

Margaret Murray

Lethbridge je napisao knjigu o tome od nazivom Gogmagog: Zakopani Bogovi – u kojoj se snažno zalagao u korist teorija Margaret Murray. To ga je u potpunosti učinilo nepopularnim u Cambridgeu. Dani kada je Margaret Murray bila dovoljno respektabilna kao vodeći autoritet na polju koje prekriva tematiku vještica su već davno bili prošli. Kritičari Lethbridgea su rekli kako ova figura ne postoji i da samo postoji u njegovoj mašti.

Hole House blizu Branscombea u Devonu

To je bila posljednja kap; Tomu je već bila muka od Cambridgea i odlučio je da je vrijeme da ga zauvijek napusti. Što objašnjava kako se Lethbridge preselio u Hole House blizu Branscombea u Devonu i kako je Tom počeo s najčudesnijim i najplodonosnijim dijelom svog prebogatog života.

Trebao bih objasniti da Lethbridge nikada nije imao mnogo interesa za „natprirodno.“ Kao arheolog i povjesničar, on je to smatrao nevažnim. Ali nije bio skeptik. Za vrijeme svog života imao je brojna čudna iskustva.

Kada je imao 18 godina, šetao se sa svojom majkom u šumi blizu Wokinghama, kad su oboje osjetili „užasan osjećaj depresije i sumornosti koja ih je pokrila kao plašt magle nad morem”. Požurili su izaći iz šume, uvjereni da se tamo dogodilo nešto strašno. Nakon nekoliko dana, otkriveno je tijelo čovjeka u blizini mjesta gdje su se oni nalazili. Taj čovjek je počinio samoubojstvo. Lethbridge je kasnije postao uvjeren da su mizerija i strah tog jadnog čovjeka nekako ostali utisnuti u okoliš.

Kada je bio na Cambridgeu, Tom je vidio duha, iako toga nije bio svjestan u to vrijeme. Nakon što je napustio prijateljevu sobu, vidio je čovjeka s lovačkom opremom, koji je stajao pred vratima kao da čeka da on ode. Slijedećeg dana upitao je svog prijatelja o identitetu njegova posjetitelja; prijatelj ga je blijedo pogledao kazavši kako nitko nije ušao u sobu.

Dvije godine kasnije, u školskom zboru, on i njegov prijatelj su osjetili „ledenu pojavu“ na dnu stubišta: to je profesorima bilo poznato kao „zao duh.“ Oni su se probali ponovno popeti stepeništem kroz njega ali je to uzmaklo uz stepenište. Kada bi oni zastali i prikaza bi stala ispred njih. Na vrhu stepeništa su se zabrinuli da bi se prikaza mogla materijalizirati, pa su se uhvatili za ruke i napravili posljednji korak. „Zao duh“ se pojavio iza njih.

Dakle, Lethbridge je imao neke dodire sa „nadnaravnim“ prije negoli je dospio do Hole Housea. On je također znao da može koristiti „visak.“ Već je to bio probao na otoku Lundy, kada je tražio vulkanske nasipe. Kao test, on bi stavio povez na oči, prijatelj bi ga vodio; on je držao svoj štap za rašljarenje u svojim rukama i svaki put bi točno locirao vulkanske nasipe.

Pa ipak, on je mogao nastaviti provoditi svoje dane oko nalazišta iz željeznog doba, i pisati još knjiga kao što je: Merlin’s Island i The Painted Men. No sudbina se uplela u vidu obične susjede koja je u stvari bila vještica koja prakticira svoju magiju. Ona mu je sasvim ležerno rekla kako posjeduje moć „astralne projekcije“ – da može napustiti svoje tijelo – čitatelji ove knjige će naći dokaze u prvom poglavlju koje sugerira da je ona govorila istinu. Ona je također obnovila Tomov interes za visak – ne za rašlje već za visak.

Ta velika radoznalost dovela je Toma do interesantnih otkrića. Umjesto da je koristio kratku nit viska koju većina korisnika preferira – te podosta težak visak na kraju niti od nekih 15 centimetara, Tom je odlučio napraviti mnogo dužu nit koja će varirati u zavisnosti od objekta koji traži. Tu nit je jednostavno namotao oko olovke.

On je uskoro napravio otkriće koje ga je ispunilo uzbuđenjem. Visak je, čini se, reagirao na različite objekte i to na različitim duljinama. Na primjer, ako je želio da reagira na bakar, onda ga je postavio na duljinu od 77,47 centimetara (30,5 inča, jedan inč je 2,54 centimetra i u stvari označava prosječnu duljinu palca dakle neki bi to nazvali sveta geometrija, op.prev)  – u tom slučaju drvena loptica na kraju niti bi se prestala kretati naprijed-nazad i počela bi se okretati u krug iznad bakra. Na pijesak bi se okretala na 35,56cm (14 inča), željezo na 81,28cm (32 inča), olovo na 55,88 cm (22 inča), živu na 31,75 cm (12,5 inča) i tako dalje (mi ćemo vam predstaviti njegovu originalnu tablicu za visak u inčima jer su duljine izražene u centimetrima decimalni brojevi i bilo bi ih teško naštimati na niti.) On je koristio visak da bi detektirao grnčariju glaziranu olovom u dvorištu svoje kuće Hole House. S viskom je čak našao i tartufe u obližnjoj šumi.

Slijedeće otkriće je bilo još više uzbudljivo. Visak ne samo da je reagirao na različite objekte već je reagirao i na ideje (misli). Ako je mislio na Mjesec, visak bi se počeo okretati na 30 inča. Reagirao je na strane svijeta na kompasu – ili na misao o stranama svijeta – i to na 10, 20, 30 i 40 inča. A ako je želio napraviti razliku između mjeseca i srebra na koji su oboje reagirali na 30 inča, samo je trebao brojati okretaje viska da bi razlikovao ideje i objekte jer su svi oni imali svoje individualne brojeve okretaja.

Slijedeće dekade Lethbridgeova života su, bukvalno, bile detektivska priča. Napravio je nizove eksperimenata s viskom i njegovim reakcijama. Otkrio je, na primjer, da je mogao razlikovati kamenje koje se koristilo u bitkama i ono koje je skupljeno s plaže. Također je mogao razlikovati kamenje koje je bacila Mina (njegova žena) i one koje je sam bacio.

Skupljali su se mnogi drugi dokazi koji su pokazivali novi način razmišljanja. Ako se gnjev mogao oslikati na kamenu iz praćke onda se očigledno moglo objasniti kako se jad samoubojstva mogao oslikati na mjesto gdje je dotična osoba počinila samoubojstvo. U tom slučaju, reakcije te osobe na mjestu gdje je počinila samoubojstvo su postale reakcije onoga koji koristi visak. Da su kojim slučajem Tom i njegova majka koristili visak u šumi blizu Wokinghama, onda bi se visak počeo silovito vrtjeti na 40 inča, što označava smrt.

Joseph Rodes Buchanan

Ono što je Tom primijetio je otkrio gotovo vijek ranije američki profesor Joseph Rodes Buchanan. Bishop Polk – kasniji general u američkom civilnom ratu- rekao je Buchananu da može otkriti bakar u mraku jednostavno tako da ga dotakne i da on napravi čudan okus u njegovim ustima. Buchanan ga je testirao i otkrio da govori istinu. Dakle, Polk je imao nekakav čudesan „osjećaj“ koji mi nemamo. Buchanan je otkrio kako su neki od njegovih studenata čak i osjetljiviji i da mogu osjetiti različite kemikalije iako su umotani u debeli smeđi papir za omotavanje paketa.

Ali slijedeće ga je otkriće još više intrigiralo: da ti „osjetljivi“ ljudi također mogu osjetiti, preko pisma koje drže u ruci, kakva je osoba koja ga je napisala i je li ta osoba bila sretna ili nije u vrijeme pisanja istog pisma. Buchananov zet, William Denton, je bio profesor geologije i on je testirao svoje studente geološkim uzorcima zamotanima u debeli papir. Oni su dobivali jasne slike iz davne prošlosti, uvjeravajući Denona da je ta nova vrsta istraživanja – koju je nazvao psihometrija – neka vrsta teleskopa kroz kojega čovjek može razmišljati o povijesti Zemlje.

Za par godina „psihometrija“ je dobila zapaženu pažnju u Amerikama; tada je znanstveni skepticizam trijumfirao i označena je kao glupost, smeće „okultizma“ i praznovjerja. Lethbridge, koji nije baš puno čitao o tome, definitivno nikada  nije čuo za Buchanana i Dentona. On je jednostavno naletio na otkriće iz potpuno drugog ugla.

Ali, kako je sam kasnije otkrio, naletio je na nešto mnogo važnije od samo jedne poluzaboravljene grane istraživanja. (Nakon svega, visak i rašlje su poznate već tisućama godina.) Ono što je u svemu tome zaista zapanjujuće je da je Tom otkrio novu dimenziju postojanja. Kao znanstvenik arheolog, on je oduvijek smatrao da je svijet sastavljen od krute materije i da je zadatak uma da razumije te zakone.

Ponašanje njegovog viska mu je sasvim jasno reklo da to baš i nije tako jednostavno. Visak je, kako je Tom otkrio, precizan voltmetar. Ali nisu bili direktno spojeni s efektima koje je pokušavao izmjeriti. Oni su nekako morali proći kroz posrednika od ljudskog mozga. O tome, kako se čini, ja mogu govoriti o vlastitim iskustvima.

Merry Maidens

Prvi put sam otkrio da mogu koristiti rašlje pored kamenja koje se zove Merry Maidens blizu Penzancea. Ono što me je zadivilo nije bila činjenica da se rašlje divlje sviju u mojim rukama kako se približavam kamenju, već da ja ne osjećam ništa: nema bockanja na mom tjemenu, nema trnaca u mojim rukama. Rašlje su se ponašale kao bilo koji drugi znanstveni instrument koji sam mogao testirati.

Neki nepoznati dio mog mozga – gotovo sigurno desna polovica mog mozga – je osluškivala neke čudne moći u kamenu i nesvjesno uzrokovala kontrakcije mojih mišića koji su upravljali svijanjem rašlji u mojim rukama.

To isto je fasciniralo Lethbridgea. Ne samo da je priroda puna čudnih „zapisa“ od kojih su neki stari milijunima godina, več su naši mozgovi, koji imaju nekakve elektroničke sklopove, u stanju da te zapise pročitaju. To je sasvim dovoljno da se dobar znanstvenik gotovo onesvijesti. Kako možemo pomisliti da možemo um i prirodu – ili objektivne činjenice, i našu interpretaciju njih – držati u odvojenim pretincima kada postoje aspekti prirode koji se samo mogu opservirati kroz neke nepoznate dijelove uma?

Kako su godine prolazile, Lethbridge je postajao sve više fasciniran ovim problemom. On je rekao kako ga senzacije podsjećaju na vrijeme kada je bio na Islandu i kada se led slomio pod njegovim nogama da bi se odjednom našao u hladnoj vodi. Ali ledena ga voda nije nepotrebno  alarmirala. On je imao snage i mašte da prepozna da su njegova znanstvena stajališta iskrivljena i nepotpuna.

Um ne izučava prirodu; on s njim ima intimnu poveznicu, i ne može pobjeći od uplitanja, osim kada je zaokupljen najgrubljim mjerenjem. Priroda je nekako živa, kao je i sam Goethe shvatio – ne samo drveće i cvijeće već stijene i voda i minerali. U stvari antički je čovjek shvaćao da je sama Zemlja živo tijelo, a ne samo ohlađeni djelić Sunca.

I tako je Lethbridge krenuo u svoja rana istraživanja sa „duhovima i zlim duhovima“ na rašlje i visak, i od tuda na evoluciju. On je postao uvjeren da je fizički svijet u kojem živimo – u kojemu visak reagira između 1 i 40 inča – samo jedan nivo realiteta, i da drugi nivoi, druge „dimenzije“  koegzistiraju s našim; i da ih se čak može detektirati s viskom.

Njegov interes problema poimanja vremena odveo ga je  – kao i J. W. Dunnea – ka studiji „vidovitih snova.“ Izvješća o letećim objektima uvela su ga u tematiku „neidentificiranih letećih objekata“ (NLO-a), i njihovih mogućih veza sa silama Zemlje – počeo je sumnjati da spomenici kao što je Stonehenge mogu biti „svjetionici za NLO-e“. Pa ipak nikada nije izgubio njegov smisao za humor ili dobar prirodni pragmatizam koji je činio njegove rane arheološke knjige tako ugodnima.

Između 1961. i njegove smrti 1971. godine, Lethbridge je napisao 10 knjiga, a sve one su bile relativno kratke (oko 150 stranica). U njima je detaljno opisao progres svojih istraživanja. Ove knjige su, vjerujem, jedne od najfascinantnijih zapisa „paranormalnih“ istraživanja dvadesetog vijeka. Pročitao sam ih mnogo puta, sve do jedne.

Ostale tekstove o TC Lethbridgeu možete pročitati ovdje.