PONERIZACIJA DRUŠTVA

Osnovna pravila tiranije

© Alt-Market.com

Prevela i uredila: Ljubica Šaran
Matrix World

Brandon Smith Alt-Market.com

Kada pogledamo unatrag na horore diktatura i autokracija koje su se javile u prošlosti, jedno konkretno pitanje se stalno ponavlja; kako je bilo moguće za obične ljude tih era da ne primijete što se događalo oko njih? Kako su mogli stajati poput kipova i biti nesvijesni ili bezbrižni dok su njihove kulture bile pregažene od strane fašizma, komunizma, kolektivizma i elitizma? Naravno, mi imamo prednost razumijevanja događaja nakon što se dogodio, te smo u mogućnosti da istražimo i ispitamo nedjela prošlosti u svoje slobodno vrijeme. Za to je potreban sve neobičniji dar predviđanja…

U samom temelju, uspjeh despotskih vladavina i Big Brother društava ovisi o izvjesnom broju političkih, financijskih i kulturnih događaja. Od kojih je prvi uvjet nespremnost sveopće populacije da osigurava i brani svoje vlastite slobode, što ih u potpunosti čini ovisnima o korumpiranom vodstvu državnih ustanova. Da bi totalitarizam urodio plodom, mase ne samo da smiju zanemariti položaj svoje zemlje i položaj drugih ljudi, već i trebaju biti u potpunosti  neinformirani o prisutnim neizravnim prijetnjama koje prijete njihovoj osobnoj sigurnosti. Moraju napustiti svaku odgovornost za svoje sudbine, te izgubiti svako poštovanje za svoju vlastitu humanost. Oni moraju zaista postati pripitomljeno i bezumno stado životinja bez briga za išta drugo osim svojih prolaznih trenutnih želja za zabavu i kratkoročni opstanak. Da bi se glomazno krvožedno biće zapravo prišuljalo blizu vas, morate biti prilično prokleto zaboravni. Učestalost apatije i ignorancije priprema pozornicu za spor i vrlo namjeran process centralizacije. Jednom kada nepoštene vlade ostvare atmosferu pasivnosti i osjećaj slabosti kod građanstva, nebo je zaista jedina granica. Međutim, ubilački dan moćnika nije nikad zaista završen. U mojem nedavnom članku: ‘Temeljna pravila slobode’ , istražili smo osnovne nepobitne radnje i mentalne pripreme koje su potrebne da bi se osigurao kontinuitet slobodnog društva. Idemo u ovom članku istražiti često korištene alate tirana u njihovoj stalno ludoj težnji za potpunom kontrolom.

Pravilo broj 1: Drži ih se u strahu

Lako je vladati ljudima koji se lako zaplaše. To nije samo zakon političke volje, nego zakon prirode. Mnogi pogrešno pretpostavljaju da moć tiranina čisto dolazi iz primjene sile. U stvari, despotski režimi koji se oslanjaju samo na ekstremno nasilje su često vrlo neuspješni, te lako zbačeni. Sirova snaga je proračunljiva. Može biti analizirana, te naposlijetku joj se možemo suprotstaviti i poraziti ju. Uspješni tirani ne koriste samo silu, već i predstojeću prijetnju od posljedica upotrebe sile. Oni usađuju strah u narod, strah od nepoznatog,  ili strah od mogućih posljedica zbog istupanja protiv države. Puštaju da nam mašta divlja dok ne vidimo smrt na svakom uglu, bez obzira da li je ona zapravo tamo ili ne. Kad su mase toliko zaslijepljene strahom od odmazde da zaborave na svoj strah od ropstva, te ne poduzimaju nikakve akcije da ga dokinu, onda su one već dovoljno kontrolirane.

U drugim slučajevima, naš strah je izazvan i usmjeren prema stvorenim neprijateljima. Druga rasa, druga religija, druga politička ideologija, “skriveni” i koban zlikovac koji je stvoren iz čistog zraka. Autokrati tvrde da ih mi “trebamo” kako bi ostali sigurni i zaštićeni od tih iluzornih čudovišta koja nas žele uništiti. Kao i uvijek, taj razvoj slijedi tvrdnja da su svi poduzeti koraci “za naše veće dobro”, čak i oni koji dokidaju naše slobode. Uplašeni ljudi imaju naviku da izbjegavaju njihov osjećaj neovisnosti i da idu prema komfor zoni  skupine, čak iako je ta skupina izgrađena na nemoralnim i nesavjestnim temeljima. Jednom kada društvu preuzme mentalitet kolektivnog uma, skoro svako zlo može biti racionalizirano, te svaka nepravda protiv pojedinca je jednostavno zanemarena zbog dobrobiti grupe.

Pravilo broj 2: Drži ih se izoliranima

U prošlosti su elitističke vlade često donosile zakone i provodile strogo kažnjavanje zbog javnog okupljanja, zato jer je spriječavanje sposobnosti organiziranja i komunikacije građana najvažnije za kontrolu. U našoj tehnološkoj eri, takva izolacija se još primjenjuje, ali u mnogo naprednijim oblicima. Samo su kruh i cirkuski stil života prosječnog zapadnjaka dovoljni da nas se odvrati od povezivanja na bilo kakav značajniji način, ali ljudi još ponekad nalaze načine da pronađu organizirane oblike aktivizma.

Kroz kooptiranje, moderni tiranin može usmjeriti i manipulirati opozicijske pokrete. Stvaranjem i upravljanjem skupina koje se protive jedna drugoj, elite tada mogu nadgledati na malo sve aspekte nacije koja je na rubu revolucije. Te „lažne paradigme“ nam daju iluziju pro-aktivnih organizacija, te lažnu nadu da će one promjeniti sustava, dok nas u isto vrijeme spriječavaju da tražimo razumijevanje jedni u drugima. Sva naša energija je onda prigušena i raspršena u besmislene bitke za, na primjer, „lijevicu ili desnicu,“ te za „demokrate ili republikanace.“ Samo pokreti koji odbacuju takve prazne etikete i koji brinu o konačnoj istini njihove zemlje, bez obzira što bi istina mogla otkriti, mogu donijeti stvarna rješenja za katastrofe koje je izazvala tiranija.

U naprednijim oblicima despotizma su čak i lažne organizacije raspuštene. Uvodi se policijski sat. Normalne komunikacije su smanjene ili nadzirane. Potrebno je prisilno administriranje. Uspostavljaju se kontrolne točke. Sloboda govora se kažnjava. Postojeće skupine su izložene utjecaju da ne vjeruju jedna drugoj, ili da u potpunosti prestanu s radom iz straha da ne budu otkrivene. Sve ove mjere su prvenstveno poduzete od strane tiranina da bi se građane spriječilo od međusobnog okupljanja i pronalaženja uizajamne podrške. Ljudi koji  rade zajedno i organiziraju se vlastitom voljom su nepredvidljivi, te stoga predstavljaju potencijalni rizik za državu.

Pravilo broj 3: Drži ih se očajnima

U gotovo svakom slučaju kulturnog silaska u autokraciju ćete naći da je vlada koja je odgovorna za nju dobila naklonost nakon početka ekonomskog kolapsa. Učinite nesigurnim najpotrebnije stvari koje su nužne za osnovno preživljavanja, te će ljudi,  koji su bez čvrstih temeljnih načela i bez znanja kako se samo-održati,  rado predati svoju slobodu, čak i za same ostatke sa stolova onih istih ljudi koji su prouzrokovali glad. Financijske nesreće nisu opasne zbog siromaštva kojeg ostavljaju nakon svog buđenja, nego zbog vrata zlobe koja ostavljaju otvorenim.

Oskudica ne dovodi samo do gladi, nego i do (privatnog i državnog) kriminala. Kriminal dovodi do ljutnje,mržnje i straha. Strah dovodi do očaja. Očaj dovodi do prihvaćanja bilo čega što liči na rješenje, čak i despotizma. Autokracije se pretvaraju da rješavaju dileme ekonomske disfunkcije(obično dok zahtijevaju da se dokinu slobode), međutim, iza scene oni zapravo žele zadržati propisanu razinu neimaštine i oskudice. Stalna opasnost od gubljenja doma i gladi temeljito drži pažnju masa od takvih stvari kao što su prosvjed ili neslaganje, dok ih istodobno veže za ideju da je njihova jedina šansa da zadrže postojeću vladu koja će dokinuti te nesreće.

Pravilo broj 4: Pošalji gorile-razbijače

To je glavni simptom koji je često povezan s totalitarizmom. I to toliko da nas naši unaprijed stvoreni pojmovi o tome kako izgledaju fašističke vlade spriječavaju da vidimo druge oblike tiranije koje se pojavljuju odmah ispred naših noseva. Neki Amerikanci misle da ako  nasilničke gorile ne kucaju na sva vrata, onda MORA da žive u slobodnoj zemlji. Očito je da je ovo  vrlo naivno gledanje na stvari. Doduše, odredi siledžija i tajne policije ipak na kraju dolaze do izražaja u svakoj propaloj naciji, a to je obično kada je javnost hipnotizirana vizijama rata, depresije, hiperinflacije, terorizma, itd…

Kada službenici zaduženi za provedbu zakona nisu više sluge ljudi, već agenti vlade koju samo interesira vlastita nadmoć, javljaju se ozbiljne krize. Provjere i ravnoteže su uklonjene. Smjernice koje su nekoć vladale u policiji nestaju, te se odjednom javlja filozofija nadmoći, arogantna isključivost koja stvara separaciju između onih koji provede zakon i ostatka javnosti. Na kraju se policija ne vidi kao zaštitnik građana, već kao zatvorski čuvar koji nas mora držati pokornima i poslušnima.

Kako tiranija raste, takvo ponašanje se ohrabruje. Dobri ljudi su filtrirani iz sustava, a ljudi koji su mali (umom i srcem) se unapređuju.

Na svom vrhuncu, policijska će država sakriti identitet većine svojih agenata i službenika, iza maske ili iza crvene trake, zato jer njihovi zločini u ime države postaju tako brojni  i tako sadistički da će osobna osveta od strane njihovih žrtava postati dnevna briga.

Pravilo broj 5: Za sve okrivi one koji tragaju za istinom

Tirani su općenito ljudi koji su uspavali svoju vlastitu savjest. Da bi se riješili opozicije ne ustručavaju se koristiti bilo koja sredstva koja su im na raspolaganju. No, u ranim fazama njihova uspona na vlast, stanovništvu moraju dati razlog za svoju nemilosrdnost, ili riskiraju da budu otkriveni, što bi dovelo do još većeg nezadovoljstva. Stoga propagandni stroj radi u petoj brzini, a svaka osoba ili grupa, koja se usudi da dovede u pitanje autoritet ili valjanost države, biva demonizirana u umovima masa.

Sve katastrofe, svi nasilni zločini, sve bolesti na svijetu se prebacuju na ramena aktivističkih grupa i političkih rivala. Oni se lažno povezuju sa marginalnim  elementima koji su već otprije odbojni društvu (rasistički teroristi, itd.). Pomoću medija, koji su kontrolirani, stvara se lažni konsenzus da „svi drugi“ moraju imati točno iste stavove, a oni koji izražavaju suprotne stavove moraju biti  „ekstremisti“ ili „luđaci“. Čak se i događaji stvaraju od strane korumpiranog sustava, te se oni pribadaju onima koji zahtijevaju transparentnost i slobodu. Cilj je da se anti-totalitarističke organizacije same cenzuriraju. Naime, umjesto da ih ušutkava izravno, država uzrokuje da aktivisti ušutkaju sami sebe.

Tiranijske strukture moći ne mogu funkcionirati bez žrtvenih janja. Tamo mora uvijek biti neki neprijatelj ispod kreveta svakog građanina, u suprotnom, građani mogu skrenuti svoju pozornost i bijes prema pravom krivcu koji stoji iza njihovih problema. Žrtvovanjem onih koji nude istinu, takve vlade mogu ubiti dvije ptice jednim kamenom.

Pravilo broj 6: Potiči građane da špijuniraju sve oko sebe

U konačnici, život totalitarne vlade nije produžen od strane same vlade, nego od strane samih ljudi koji su joj podređeni. Građani špijuni su ljepilo bilo koje policijske države, a naša sklonost  za ljepljenjem naših noseva u poslove drugih ljudi je visoko cijenjena od strane birokracija Velikog brata diljem svijeta.

Postoje brojni razlozi zašto ljudi sudjeluju u ovoj odbojnoj aktivnosti. Neki su ovisni o osjećaju pripadnosti  kolektivi, te je nažalost „služba“ ovom kolektivu jedini način putem kojeg su u mogućnosti da daju svojim jadnim životima neko značenje. Neki su osvetoljubivi, hladni i bezdušni, te zapravo uživaju u uništavanju drugih. Dalje, neki poput elita teže moći, čak i sitnoj moći, te su spremni učiniti sve što je potrebno da ispune svoju zlu potrebu da diktiraju sudbinama potpunih stranaca.

Građanska špijunaža je gotovo uvijek označena kao građanska dužnost, čin herojstva i hrabrosti. Građanima špijunima se nude priznanja i nagrade, te oni bivaju obasipani pohvalama od strane gornjih slojeva svojih zajednica. Ljudi koji naginju prema građanskom špijuniranju, su često iznutra i izvana neimpresivni, fizički i psihički nesposobni. Za prosječnog moralnog i emocionalnog slabića s trajnim osjećajem nedovoljnosti, primamljivost koja stoji iza 15 minuta slave i statusa junaka (čak iako se taj status temelji na laži) jednostavno predstavlja nešto čemu je teško odoljeti. Počinju posvuda viđati „ekstremiste“ i „teroriste“. Uskoro, ljudi  koji se boje otvorenih ušiju koje se nalaze svugdje oko njih, počinju paziti što govore u supermarketu, svojim vlastitim dvorištima, pa čak i njihovim  članovima obitelji. Sloboda govora je učinkovito neutralizirana.

Pravilo broj 7:  Napravite ih takvima da prihvate neprihvatljivo

Na kraju, nije dovoljno za vladu koju pokreće truli mulj nepravde da vlada nad nama. U nekom trenutku, ona isto tako mor utjecati na nas da se odreknemo naših najvrijednijih načela. Tiranije se ne bave toliko domininacijom našeg načina života, koliko se bave dominacijom našeg razmišljanja. Ako one mogu oblikovati našu  vlastitu moralnost, onda one mogu postojati bez opozicije ne neodređeno vrijeme. Naravno, elementi savjesti su urođeni, te ne podliježu prisili okoline sve dok je čovjek svjestan samog sebe. Međutim, savjest može biti manipulirna ako osoba nema osjećaj identiteta, te ako se nikad nije potrudila da istraži svoje prednosti i slabosti. Danas postoji mnogo takvih ljudi u Americi.

Laži postaju „nužne“ da bi se zaštitila sigurnost države. Rat postaje alat za „mir“. Mučenje postaje ružna ali „korisna“ metoda za dobivanje važnih informacija. Policijska brutalnost se prodaje kao „prirodna reakcija“ na povećani kriminal. Privođenje postaje normalna stvar, ali samo za one koji su označeni „teroristima“. Atentat je opravdan kao „sredstvo za spašavanje života“.  Genocid se čini potajno, ali gotovo svatko zna da se odvija. Oni jednostavno ne raspravljaju o njemu.

Svi tiranski sustavi ovise o apatiji i moralnom relativizmu stanovnika unutar njihovih granica. Bez suradnje javnosti, ovi sustavi ne mogu funkcionirati. Pravo pitanje je, koliko će mnogo gore navedenih koraka biti poduzeto prije nego što se  konačno odbijemo prilagoditi? U kojem trenutku  će se svaki čovjek i žena odlučiti osloboditi mračnog puta koji je utrt pred nas i u kojem trenutku će poduzeti mjere koje će osigurati njihovu nezavisnost? Tko će imati hrabrosti da razvije svoje vlastite zajednice, svoje alternativne ekonomije, svoje vlastie organizacije za međusobnu obranu izvan konstruiranih državnih ustanova, a tko će se slomiti pod pritiskom da se pokloni kao kukavica? Koliko mnogo ljudi će držati liniju, a koliko mnogo će pobjeći?

Za svakog Amerikanca, za svako ljudsko biće diljem planete koje odabere stajati nepokretno pred licem onog najgoreg u čovječanstvu, dolazimo mnogo bliže da ponovno udahnemo život u ono najbolje u svima nama.