SVEMIR KROZ TELESKOP

Zemlja je imala dva Mjeseca koji su se sudarili jedan s drugim

© Martin Jutzi i Erik Asphaug

Prevela i uredila: Ljubica Šaran
Matrix World

Charles Q. Choi Space.com
Na slici vidite računalnu ilustraciju koja prikazuje sudar između našeg Mjeseca i drugog prirodnog satelita koji je bio 750 milja širok i koji je imao oko 4 posto lunarne mase. Taj usporeni udar može objasniti visoko gorje na tamnoj strani Mjeseca, kažu znanstvenici.

Maleni drugi mjesec nakon što je kružio oko Zemlje, je udario o naš sadašnji Mjesec, to je bio titanski sukob koji bi jednostavno mogao objasniti zašto su dvije strane preživjelog lunarnog satelita toliko različite jedna od druge.
Drugi (manji) zemljin satelit je imao dijametar od oko 750 milja (1200 km)  i mogao je nastati iz sudara između naše planete i objekta veličine Marsa, za koju znanstvenici smatraju da je pomogla stvoriti Mjesec koji danas vidimo na nebu, izjavili su astronomi.

Daleka strana Mjeseca

Gravitacijski sraz između Zemlje i Mjeseca je usporio rotaciju Mjeseca oko naše planete, tako da on sada Zemlji pokazuje samo jednu svoju polovicu. Suprotna strana mjeseca je bila misterija stoljećima sve do 1959., kada je sovjetska letjelica Luna 3 po prvi put napravila fotografije te strane našeg satelita. (Suprotna strana Mjeseca se ponekad pogrešno naziva tamna strana, iako ima dane i noći baš kao i strana okrenuta ka Zemlji.)

Mjesec ima dva lica

Suprotna strana Mjeseca je vrlo različita od strane koja je okrenuta ka nama.

Na primjer, široke ravnice vulkanskih stijena pod nazivom “Maria” (latinski naziv za more), prekrivaju veliko područje u blizini ekvatora, ali samo nekoliko Maria se vidi na dalekoj strani našeg prirodnog satelita. Osim toga, površina na bližoj strani Mjeseca je uglavnom niska i ravna, za razliku od udaljene strane koja je često visoka i planinska, ta strana Mjesečeve površine je u prosjeku povišena za otprilike 1,2 milja (1,9 km) od nama vidljive strane.

Današnja istraživanja i računalne simulacije daju naslutiti da se drugi manji mjesec spljoštio o većeg zemljinog pratitelja, što objašnjava u velikom dijelu, razlike između bliže i daljnje strane Mjeseca kakve danas znamo.

Izračuni astronoma upućuju na to da je drugi mjesec bio formiran u isto vrijeme kao i naš Mjesec. Znanstvenici su predložili da je naš Mjesec je rođen od ogromne količine otpada zaostale iz divovskog udara objekta veličine Marsa koji se dogodio u ranoj povijesti Sunčevog sustava. Ostatak materijala iz ovog sraza je omogućio formiranje drugog našeg pratitelja iako je imao samo 4% lunarne mase i samo 750 milja dijametar, što je jedna trećina mjesečevog dijametra.
Zemljin drugi mjesec

Da bi mogli zamisliti gdje se to drugi mjesec nekada nalazio, zamislite sliku Zemlje i Mjeseca kao dvije točke u trokutu čije stranice su jednake duljine, treći vrh trokuta bi bio naš drugi prirodni satelit.

Druga točka takvog trokuta je poznata kao Trojanska točka, ili Lagrangianska točka, nazvana po matematičaru koji je otkrio. Na takve točke, gravitacijsko privlačenje Zemlje i Mjeseca se bitno balansira, što znači da objekti na tim točkama mogu ostajati  relativno stabilno. Zemlja i Mjesec imaju dvije Trojanske točke, jednu koja je uvijek ispred mjeseca, poznatu kao L-4 točka sustava, i jednu koja se je iza mjeseca, poznatu kao L-5 točka.

Znanstvenici su izračunali da je drugi mjesec mogao boraviti u Trojanskim točkama na desetke milijuna godina. No na kraju se ova trojanska mjesečeva orbita destabilizirala kada se naš sadašnji Mjesec našao u orbiti daljoj od Zemlje.

Rezultat sudara je bilo relativno spor, na otprilike 4.500 do 6.700 milja na sat (7200 do 10.800 kilometara na sat), na takav način se materija manjeg satelita spljoštila o površinu većeg, stvarajući duboki sloj čvrste kore od nekih desetak milja debljine, umjesto da je stvoren krater.
“To je u potpunosti uvjerljivo objašnjenje za Trojanski mjesec koji je formirao divovski udar,  postavši nestabilan nakon 10 milijuna do 100 milijuna godina mirnog suživota, ostavljajući svoj pečat na Mjesecu”, izjavio je za SPACE.com koautor studije Erik Asphaug, planetarni znanstvenik sa Sveučilišta u Kaliforniji, Santa Cruz. „Zamislite loptu mekanog mladog sira kako se sudara o loptu starog tvrdog sira.”

Mjesečev post mortem sudar

Ostaci ovog Trojanskog mjeseca se mogu vidjeti na uzvišenjima i visoravnima daleke strane Mjeseca. U isto vrijeme, utjecaj udara je utisnuo podzemne oceane magme prema bližoj strani, objašnjavajući tako zašto su rijetki metali i radioaktivni elementi kao: fosfor, radioaktivni kalij, uran i torij koncentrirani u tim dijelovima mjesečeve kore.

Brojna objašnjenja su predlagana za visoravni na dalekoj strani, uključujući i jednu koja upućuje na to da su gravitacijske sile njeni stvoritelji, a ne utjecaj koji je obznanio Francis Nimmo s Univerziteta Kalifornije, Santa Cruz, i njegovi kolege. Nimmo je rekao da za sada nema dovoljno podataka za reći koji od prijedloga nudi najbolje objašnjenje za lunarni kontrast. “Potrebne su nam dodatne letjelice i podaci, nadamo se da će u budućnosti lunarni uzorci koje dobijemo objasniti koja je od ove dvije hipoteze točna i da će to postati jasno”,  navodi se u priopćenju.

Asphaug i njegov kolega Martin Jutzi sa Sveučilištu u Bernu u Švicarskoj detaljno su iznijeli svoja otkrića  4. kolovoz u časopisu Nature.