PONEROLOGIJA - DIKTATURA PSIHOPATA

Sjedinjene Narcističke Države

Prevela i uredila: Ljubica Šaran

Matrix World

Daniel Altman Hindustan Times

Zamislite osobu koja radi što želi, bez obzira kako to utječe na druge ljude. Osobu koja odbija preuzeti odgovornost za svoje vlastite pogreške. Osobu koja vjeruje da je nepobjediva u bilo čemu što radi, unatoč mnoštvu dokaza koji ukazuju upravo suprotno. Zvuči poput opisa narcisa iz knjige, zar ne? Pa, to također zvuči poput SAD-a ovih dana.

Narcisizam je sve brojniji u SAD-u. Najvjerojatnije će postati gore prije nego li postane bolje, a ekonomske posljedice će najvjerojatnije biti teške. Danas Amerikanci radije troše nego li se žrtvuju, ostavljajući buduće generacije s računom koji treba platiti, umjesto da oni sami prihvate veće poreze.

Odabrali su se radije kupati u moru jeftinog kredita nego slamati prakse i institucije koje su dovele do financijske krize.

I uz sve to, oni inzistiraju da je njihov gospodarski sustav najbolji čak i dok zanemaruju buduća ulaganja u same stvari koje čine produktivno društvo: obrazovanje, infrastrukturu, te znanstveno istraživanje.

Pa kako se to dogodilo? U njihovoj knjizi, Narcistička epidemija, Jean M. Twenge i W. Keith Campbell su pronašli porijeklo samoopsesije u 1960-im godinama, kada su ljudi počeli odbacivati društvena ograničenja i očekivanja u korist istraživanja svojih vlastitih ljudskih potencijala. Taj pokret  u početku nije bio u potpunosti narcistički orijentiran, ali je do 1970-ih prerastao u samoobožavanje, samoizražavanje i samoapsorpciju. U 1980-ima su te kvalitete otvorile put ka samocentriranosti i samoindulgenciji, te je od tada sve krenulo nizbrdo.

Psiholozi su pratili narcisizam kroz istraživanja o američkim studenatima od kasnih 1970-ih, ti nivoi narcisizma – često mjereni kao nedostatak empatije – nisu nikad bili viši, kako je izjavila Sara Konrath, koja je pomoćni profesor istraživačkog centra za grupnu dinamiku na Michiganskom sveučilištu.

Ako pogledate na poluge društva, gotovo nas sve od njih guraju prema narcisizmu,“ kaže Sara Konrath. Te poluge nadilaze Twitter i Facebook stranice, koje pružaju bezgranične mogućnosti za samoobožavanje. One isto tako uključuju reklamiranje koje kaže potrošačima „Vrijedni ste toga“, te reality TV emisije koje okreću normalne ljude jedne protiv drugih u borbi za slavu.

U posljednjim desetljećima, Amerikanci su susreli mnogo više nejednakosti, te mnogo manje socijalne mobilnosti od njihovih roditelja. Ali narcisizam pokreće te iste Amerikance da odbace redustributivan porezni sustav, zato jer su sigurni da će uspjeti, te zato jer imaju malo empatije prema onima koji ne uspiju.

Kako narcisizam dobiva na zamahu, čini se da američki zakonodavci čine stvari gorima. „Političari imaju naviku da potiču ove kratkovidne, sebične trendove obećavajući ljudima da mogu uživati u boljem životu bez da se žrtvuju za bolji život,“ kaže Roy Baumeister, profesor psihologije na Državnom Sveučilištu Floride.

Ta retorika – da Amerikanci mogu imati sve bez da plaćaju za to – potječe iz Reganove ere, kada je ekonomist Arthur Laffer sugerirao da bi snižavanje poreznih stopa rezultiralo većim prihodima, što bi potaklo potrošnju među tvrtkama i potrošačima. Nije bio u pravu, ali je jasno iz washingtonske rasprave o proračunu da mu ljudi još vjeruju.

Ako socijalna mobilnost nastavi nestajati, te ako se narcisizam nastavi povećavati, SAD će se jednog dana suočiti s ogromnom ekonomskom i psihičkom cijenom. Otplaćivanje dugova koje je ostavila “Ja generacija” će pasti na naciju koja je slabo pripremljena za svoju ekonomsku budućnost. U isto vrijeme, Amerikanci će pretrpjeti trenutak epskog razočaranja kad jednom konačno svi narcisiodni baloni prasnu. Jedina nada je da će sljedeća generacija roditelja odgojiti djecu da vide stvari izvan sebe, pišu Twenge i Campbell.

Daniel Altman je autor: Outrageous Fortunes-a: The Twelve Surprising Trends That Will Reshape the Global Economy Newsweek News Service.