MISTERIJE

Misterije arheologije – četvrti dio

Ledeni pokrivač na sjevernoj hemisferi za vrijeme zadnjeg ledenog doba.

Autor: Ljubica Šaran

Matrix World

U ovom dijelu pozabavit ćemo se arheološkim zagonetkama povezanim s globalnim katastrofama koje su se događale na planeti u prošlosti i njihovim poveznicama sa svjetskim mitovima i legendama. Istrebljenja, poplave, kozmičke kataklizme, sve više i više znanstvenika shvaća da se lice naše planete mijenjalo tijekom milenija i da su kataklizme ciklički preoblikovale uvjete života na Zemlji i njene stanovnike te da mitovi i legende kriju istinu, a ne samo puke priče o događajima iz prošlosti.

Tijekom posljednjega ledenoga doba na sve živo na planeti su se obrušile strašne sile. Na koji se način to odrazilo na čovječanstvo možemo zaključiti na temelju čvrstih dokaza o tome što se dogodilo s većinom vrsta. Često su ti dokazi zbunjujući. Charles Darwin je, primjerice, tijekom boravka u Južnoj Americi zabilježio:

Fosilizirani ostaci glyptodonta iz La Plate u Argentini.

“Vjerujem da se nitko nije više od mene čudio izumiranju vrsta. Kada sam u La Plati u Argentini otkrio konjski zub koji je ležao uz ostatke mastodonta, Megatheriuma, toksodonta i drugih izumrlih čudovišta, koja su živjela u veoma kasnom geološkom razdoblju, jako sam se iznenadio. Zapitao sam se što se to nedavno moglo dogoditi da je, u veoma pogodnim životnim uvjetima, prvi konj mogao izumrijeti?”

Odgovor je, naravno, ledeno doba. Prvi američki konji kao i brojni drugi prvotni sisavci izumrli su u ledenome dobu. No, ta istrebljenja nisu se dogodila samo u Novome svijetu. Upravo suprotno, u različitim dijelovima svijeta u dugim ledenim razdobljima u nekoliko je navrata istrijebljen velik broj vrsta. U čitavome svijetu većina je uništenih vrsta nestala u posljednjih 7 000 godina, u razdoblju od otprilike 15 000. do 8 000 godina prije nove ere (prne).

Sada ćemo pokušati utvrditi klimatske, seizmičke i geološke događaje povezane s napredovanjem i povlačenjem ledenoga pokrivača, koji je uništio životinje. Razumno je pretpostaviti da su u tome znatan utjecaj imali i plimni valovi, potresi, divovske oluje te iznenadan početak i završetak glacijamih klimatskih uvjeta. Bez obzira na to što se tijekom takvih uvjeta zbivalo, najznačajnija je činjenica da su uslijed promjena koje su nastupile u posljednjem ledenome dobu životinje zaista masovno istrijebljene.

To promjenezasigurno su poremetile “cjelokupan poredak na planeti”. Na primjer, u Novome svijetu je između 15.000. i 8.000. god. pr.n.e. izumrlo više od sedamdeset vrsta velikih sisavaca. Taj golemi gubitak više od četrdeset milijuna životinja, koje su nasilno nestale sa Zemlje, dogodio se više puta u različitim razdobljima ledenoga doba. Naime, velika većina životinja istrijebljena je u razdoblju od samo dvije tisuće godina, između 11.000. i 9.000. god. pr.n.e. Usporedbe radi, u prethodnih 300 000 godina nestalo je samo dvadeset vrsta. Taj proces masovnoga istrebljenja zahvatio je i čitavu Europu i Aziju.

Zamrznuto tijelo mladunca Mamuta iz Beresovka.

Sjeverna područja Aljaske i Sibira bila su najviše pogođena smrtonosnim promjenama koje su se dogodile prije 13.000 i 11.000 godina. U smrtonosnome pojasu uz rub Arktičkoga kruga otkriveno je bezbroj ostataka velikih životinja – među kojima su i mnoge još neraspadnute strvine te zapanjujuća količina savršeno očuvanih kljova sisavaca. Stanovnici područja otapaju strvine sisavaca kojima hrane pse za vuču saonica, a odresci od mamuta poslužuju se čak u restoranima u Fairbanksu. Jedan stručnjak je prokomentirao: “Stotine tisuća životinja zacijelo se smrznulo ubrzo nakon smrti, jer bi u suprotnome meso i kost istrunuli. Katastrofu je prouzročila neka sveopća sila.”

Blato na Aljasci kojim su prekriveni ostaci životinja nalik je na fini, tamnosivi pijesak. Pod tim slojem, kazao je profesor Hibben sa Sveučilišta u New Mexicu:

“Leže smrznuti iskrivljeni dijelovi životinja i stabala pomiješanih s komadićima leda te slojevima treseta i mahovine. Bizoni, konji, vukovi, medvjedi, lavovi … Čitava krda životinja očito su izginula istodobno, pokošena jednakom snagom. Takve hrpe životinjskih i ljudskih tijela ne nastaju nikakvim poznatim prirodnim načinima.” Na različitim slojevima zemlje otkriveni su kameni predmeti, “koji su se u trenutku smrznuli na velikim dubinama, a povezuje ih se s faunom ledenoga doba, što potvrđuje činjenicu da su u isto doba na Aljasci živjeli i ljudi”. Posvuda po aljaškome blatu pronalazimo “dokaze o iznimno nasilnim atmosferskim promjenama. Mamute i bizone kao da je rastrgala kozmička ruka bijesnoga Boga. Na istome mjestu možemo pronaći prednju nogu i rame mamuta s komadima mesa, noktima i dlakom koji vise na pocrnjelim kostima. Pokraj njih leže vrat i lubanja bizona s kojega vise netaknuti kralješci, tetive, ligamenti i rogovi. Ne postoje nikakvi tragovi noževa ili oštrih predmeta koji bi upućivali, primjerice, na prisutnost lovaca na tome području. Životinje, od kojih su neke težile i nekoliko tona, rastrgane su i njihovi dijelovi posvuda su razbacani kao da su načinjeni od slame. S hrpama kostiju pomiješana su i stabla, također iskrivljena, iščupana i razbacana; a čitavo mjesto prekriveno je sipkim blatom koje je tada bilo potpuno zamrznuto.”

Ostatci mnogih životinja iz Sibira.

U ravnicama sjevernoga Sibira obitavao je velik broj nosoroga, antilopa, konja, bizona i drugih biljoždera nad kojima su vrebali raznovrsni mesožderi, poput mačaka velikih očnjaka. Kao i mamuti i te su se životinje rasprostirale sve do sjevernoga Sibira, obala Arktičkoga oceana pa čak i sjevernije do Ljahovskih i Novosibirskih otoka, koji se nalaze u blizini Sjevernoga pola.”  Zbog čega je završetak posljednjega ledenoga doba u drugim dijelovima svijeta označio početak kobne zime u tome bivšem raju na zemlji pitanje je. Međutim, sigurno je da je u određenome trenutku prije 12.000 – 13.000 godina Sibir iznenada prekrio snijeg i led, koji su se ondje zadržali do danas. Jezive predaje Aveste kazuju o tome kako je zemlja, koja je nekoć uživala blagodati sedam ljetnih mjeseci gotovo preko noći pretvorena u zemlju leda i snijega sa sedam mjeseci oštre i hladne zime.

Mnogi mitovi o kataklizmi govore o razdoblju velikih hladnoća, mračnome nebu i crnoj kiši užarene smole. Stoljećima su takve okolnosti vladale golemim pojasom smrti koji obuhvaća Sibir, Yukon i Aljasku.

Postoje brojni dokazi o čestim erupcijama u razdoblju povlačenja ledenoga pokrivača s Wisconsina. Na jugu, daleko od zamrznutoga aljaskoga blata, u slavnim katranskim jamama La Brea u Los Angelesu nalazi se na tisuće pretpovijesnih životinja i biljaka.

Slika ostataka životinja iz La Brea u Kaliforniji (Los Angeles Times).

Među njima su pronađeni ostaci bizona, konja, deva, ljenivaca, mamuta, mastodonta i barem sedamsto tigrova velikih očnjaka. Među kostima izumrle vrste lešinara pronađen je i kostur prepovijesnoga čovjeka potpuno prekriven katranom. Općenito, ostaci iz La Brea (“rastrgani, izgnječeni, savijeni i izmješani u heterogenu masu”) jasno govore o iznenadnoj i strašnoj vulkanskoj kataklizmi.

Erupcija vulkana planine Sveta Helena.

Nemoguće je zamisliti na koji su način te masovne vulkanske erupcije utjecale na ljude koji su živjeli u to neobično i strašno doba. No, oni koji se prisjećaju velikih okruglih oblaka prašine, dima i pepela koji su nastali erupcijom planine sv. Helene 1980., shvaćaju da velik broj sličnih eksplozija (koje se uzastopno javljaju u različitim dijelovima svijeta) ne bi samo opustošio različita područja zemlje nego bi utjecao i na pogoršanje klimatskih uvjeta.

Geolozi se slažu da se do 8000. god. prne. ledeni pokrivač povukao. Međutim, sedam tisuća godina prije toga nastupile su nezamislive klimatske i geološke promjene. Kako su se divovski ledenjaci nastavili otapati, ta mirna razdoblja neprestano su bila prekidana razornim poplavama. Osim toga, dijelovi Zemljine kore, koje su do tada pritiskivali bilijuni tona leda, zatopljenjem su se počeli oslobađati i, ponekad veoma ubrzano, ponovno dizati izazivajući razorne potrese.

Neka su razdoblja bila mnogo gora od drugih. Najviše životinja istrijebljeno je između 11.000. i 9.000. god. prne. u razdoblju neobjašnjivih kolebanja klime. (Riječima geologa Johna Imbriea: “Klimatska se revolucija dogodila otprilike prije 11.000 godina”.) Tada je došlo i do velike sedimentacije a na površini Atlantskoga oceana temperatura je naglo porasla za 6-10° C. Drugi veliki poremećaj, također popraćen masovnim istrebljenjem dogodio se između 15.000. i 13.000. god. prne.

Klimatska slika Europe prije 20.000 godina.

Većina Europe bila je pokrivena 3 km debelim ledenim pokrivačem. Slično je bilo i u Sjevernoj Americi, gdje se led rasprostirao od središta u blizini Hudsonova zaljeva preko čitave istočne Kanade, Nove Engleske i većine središnjeg dijela zapadne Amerike pa sve do 37. paralele – daleko do juga Cincinnatija u dolini Mississippija te više od pola puta do ekvatora.

Utvrđeno je da je opseg čitavoga ledenoga pokrivača, koji je prekrivao sjevernu Zemljinu polutku na svome vrhuncu prije 17.000 godina iznosio šest milijuna kubičnih milja, a osim toga, kako smo već utvrdili, pod ledom je bio i velik dio južne polutke. Većina tekuće vode koja je oblikovala te brojne ledene pokrivače dolazila je iz mora i oceana, koji su tada bili otprilike 122 m niži nego danas.

U takvim je uvjetima najprije strmoglavo porasla razina mora, čak 107 m. Nestali su otoci i kopnene granice i potopljen je velik dio morske obale. Povremeno su se dizali i veliki plimni valovi, koji su progutali i viša kopnena područja. Iako su valovi s vremenom padali, za sobom su ostavili tragove svoje prisutnosti.

Ostatci kostiju i oruđa iz Ledenog Doba iz Folsom-a u SAD-u.

U SAD-u uz zaljevsku obalu istočno od rijeke Mississsipija, a na nekim područjima, čak na visini od 60 m, pronalazimo morske vrste karakteristične za ledeno doba.” U močvarama Michigana koje prekrivaju ledene naslage otkriveni su kosturi dvaju kitova.

U mnogim područjima uz obalu Tihoga oceana i Sjeverne Amerike morske naslage iz ledenoga doba prostiru se “više od 320 km u unutrašnjost”. Sjeverno od jezera Ontarija, otprilike na 134 m nadmorske visine, pronađene su kitove kosti, a kostur kita otkrivenje u Vermontu, otprilike 152 m iznad morske razine te na području Montreala u Quebecu na gotovo 183 m nadmorske visine.

Svjetski mitovi o potopu na karakterističan način opisuju sjećanja na doba kada su ljudi i životinje bježali od dolazeće plime tražeći utočište u planinskim vrhovima. Fosilni ostaci potvrđuju da se to zaista dogodilo tijekom otapanja ledenoga pokrivača te da planine nisu uvijek bile dovoljno visoke da zaštite bjegunce od katastrofe. Na primjer, pukotine u stijenama na vrhovima osamljenih brda u središnjoj Francuskoj prepune su takozvanoga “koštanoga šljunka”, koji se sastoji od raspuknutih kostiju mamuta, krznatih nosoroga i drugih životinja. Vrh planine Genay u Burgundiji, visok 436 m, “prekriven je šljunkom koji sadrži ostatke mamuta, soba, konja i drugih životinja”.

Gibraltarska stijena poprište kataklizme iz prapovijesti.

Mnogo južnije nalazi se Gibraltarska stijena, gdje je “među životinjskim kostima otkriven ljudski kutnjak i nekoliko kremena iz razdoblja paleolitika koje je oblikovao čovjek”.

Ostatci vodenkonja iz Plymouth-a.

U Engleskoj, blizu Plymoutha otkriveni su ostaci vodenkonja, mamuta, nosoroga, konja, medvjeda, bizona, vuka i lava. Na brežuljcima u okolici Palerma na Siciliji otkriven je “iznimno velik broj kostiju vodenog konja – raštrkanih u masovnoj grobnici”. Na temelju toga i ostalih dokaza Joseph Prestwich, bivši profesor geologije na Sveučilištu u Oxfordu, zaključio je da su središnja Europa, Engleska i sredozemni otoci, Korzika, Sardinija i Sicilija bili nekoliko puta tijekom ubrzanog procesa otapanja ledenoga pokrivača potpuno potopljeni.

Ostatci mamuta iz Pekinga.

U špiljama blizu Pekinga otkrivene su kosti mamuta i bizona, zajedno s ostacima ljudskih kostura. Mnogi stručnjaci smatraju da su skupine nasilno izmješanih strvina mamuta i rascijepanih i rastrganih stabala u Sibiru posljedica “velikoga plimnoga vala koji je u blatnoj bujici opustošio šume i zakopao izmiješanu gomilu leševa. U polarnome su se području te gomile na mjestu zamrznule i na taj način postale u ledu ovjekovječen dokaz.”

Otisak stopala čovjeka prije 13.000 godina iz Čilea.

Diljem Južne Amerike također su otkriveni fosili iz ledenoga doba: “potpuno različiti tipovi životinja (mesožderi i biljožderi) izmiješani su s ljudskim kostima. Zanimljiva je i činjenica da su na istome prostoru bez ikakva reda izmiješana i zakopana fosilizirana kopnena i morska stvorenja koja su obitavala na velikome području.”

Mitovi Novoga svijeta, kako smo vidjeli, u tome se nimalo ne razlikuju od mitova Staroga svijeta. Svi ti mitovi na jednak način govore o “velikome potopu”, “velikoj hladnoći” i “razdoblju velikih preokreta”. No, ne radi se samo o neprestanome ponavljanju istih iskustava i događaja, što je razumljivo, jer je ledeno doba bilo globalna pojava. Mnogo je zanimljivije da se u njima pojavljuju isti simbolični motivi: jedan dobar čovjek i njegova obitelj, Božje upozorenje, spas sjemena svih biljaka i životinja, spasilački brod, zatvoren smještaj za obranu od hladnoće, deblo stabla u kojemu su se sakrili preci budućih ljudi, ptice i druga stvorenja koja su nakon potopa puštena kako bi pronašla kopno …

Quetzalcoatl.

Nije li neobično i to da se u mnogim mitovima opisuju likovi nalik na Quetzalcoatla i Viracochu, za koje se tvrdi da su stigli nakon potopa, u doba tame kako bi podučili raštrkana i razorena plemena preživjelih ljudi graditeljstvu, astronomiji, znanosti i zakonima.

Tko su bili ti junaci-prosvjetitelji? Jesu li oni tek proizvod primitivne mašte? Ili su bili bogovi? Ili, pak, ljudi? Ako su bili ljudi, jesu li na neki način mogli utjecati na stvaranje mitova kao sredstva za očuvanje i prijenos znanja u budućnost?

Sunce snimljeno SOHO letjelicom.

Poznato je da se polje Sunčeve gravitacije u kojemu se nalazi Zemlja prostire više od 24 milijardi kilometara daleko u svemir, odnosno gotovo na pola puta do najbliže zvijezde. Zbog toga je njegov utjecaj na naš planet neizmjerno velik. Na Zemlju utječe i gravitacija drugih planeta s kojima se nalazi u Sunčevu sustavu. Sila privlačenja svakoga od tih planeta skreće Zemlju s njezina redovnoga puta oko Sunca. Međutim, planeti se razlikuju u veličini i različitim se brzinama okreću oko Sunca. Na taj se način tijekom vremena gravitacijski utjecaj svih planeta na složene ali predvidljive načine mijenja, te se uslijed toga neprestano mijenja i oblik putanje.

Orbitalno gibanje Zemlje.

Budući da Zemljina putanja ima oblik elipse, navedene promjene utječu na njezin stupanj izduženosti, koji se stručno naziva “ekscentričnost” putanje. Ona varira od nule (kada putanja poprima oblik gotovo savršenoga kruga) do otprilike šest postotaka, kada je najizduženija i potpuno elipsasta oblika. Postoje i drugi oblici planetarnoga utjecaja. Tako je, poznata, iako još uvijek nije objašnjena pojava remećenja kratkovalnih radiofrekvencija kada se Jupiter, Saturn i Mars nalaze u konjunkciji. O tome je dokazano sljedeće:

Poravnanje Mjeseca, Venere i Merkura.

“Neobična i neočekivana povezanost između položaja Jupitera, Saturna i Marsa u njihovoj putanji oko Sunca te činjenice da u Zemljinoj atmosferi nastaju siloviti elektronički poremećaji. Na temelju toga se zaključuje da planeti i Sunce međusobno dijele

kozmičko-elektronički mehanizam uravnoteženja koji seže iz središta našeg Sunčevoga sustava bilijun kilometara daleko u svemir. Takva elektronička uravnoteženost nije objašnjena postojećim astrofizičkim teorijama.”

No postoji veoma je jak utjecaj i našeg satelita, Mjeseca. Na primjer, potresi su češći u vrijeme punoga Mjeseca te kada se Zemlja nalazi između Sunca i Mjeseca; u vrijeme mlađaka ili kada se Mjesec nalazi između Sunca i Zemlje; kada Mjesec prelazi preko meridijana određenoga područja; te, konačno, kada se Mjesec nalazi na točki svoje putanje koja je najbliža Zemlji. Kada se Mjesec približi Zemlji (perihel), njegova se gravitacijska sila privlačenja poveća otprilike 6%. To se događa jedanput svakih 27 dana i 8 sati. Plimni udar koji nastaje u tim trenucima ne utječe samo na naše oceane nego i na spremišta vruće magme unutar tanke Zemljine kore.

Precesija i nutacija Zemlje.

Precesija Zemljine osi je ono što sve drži u pokretu – pokretu koji nastaje golemim gravitacijskim i žiroskopskim silama, koji je redovit, predvidljiv i koji se može prilično lako proizvesti pomoću suvremene opreme.

Polarna zvijezda, orijentacija.

Tako je Polarna zvijezda na današnjemu nebu Alpha Ursae Minoris (zvijezda Sjevernjača). Na temelju kompjutorskih proračuna znamo da se 3.000. god. prne. na sjevernoj polutki neba nalazila Beta Draconis; u doba drevnih Grka to je bila Beta Ursae Minoris; a za 14.000. god. to će biti Vega.

Zodijak i precesija.

No ćemo se podsjetiti na neke od osnovnih podataka o kretanju Zemlje u svemiru:

• Zemlja je nagnuta otprilike 23,5°, a tijekom 41.000 godina od toga kuta može odstupati otprilike za 1,5°.

• Precesijski krug završava se svakih 25.776 godina.

• Svaka dvadeset četiri sata Zemlja se okrene oko svoje osi.

• Njezina putanja oko Sunca traje 365 dana (točnije, 365,2422 dana).

• Kut pod kojim sunčeve zrake udaraju na različite točke na njezinoj putanji najznačajniji je čimbenik koji utječe na smjenu godišnjih doba na Zemlji.

Sada ćemo istražiti svjetske mitove i neke zanimljive značajke:

1. Ti su mitovi nesumnjivo veoma stari. Primjerice, na pločama iz najranijih početaka sumerske povijesti, otprilike 3.000. god. prne., pronalazimo nekoliko verzija mezopotamske priče o potopu. Te ploče dokazuju da je predaja o općem potopu nastala davno prije no što je na njima zapisana. No, ne znamo kada. Činjenica jest da ni jedan znanstvenik nije uspio ustanoviti kada je nastao određeni mit, a pogotovo ne kada su nastale te štovane i rasprostranjene predaje. Kao da su bile među nama oduvijek, poput vječne prtljage ljudske kulture.

2. Ne smije se odbaciti mogućnost da ta pretpostavka o iznimno velikoj starosti nije tek iluzija. Upravo suprotno, vidjeli smo da mnogi veliki mitovi o kataklizmi raspolažu preciznim podacima o stvarnim uvjetima u kojima su živjeli ljudi u ledenom dobu. Dakle, teoretski, te su priče mogle nastati gotovo istodobno kada se pojavio Homo sapiens sapiens, prije 50.000 godina. Međutim, geološki dokazi upućuju na mnogo mlađe podrijetlo, na razdoblje između 15.000. i 8000. god. prne. Tek tada su naglo nastupile najveće klimatske promjene koje su toliko rječito opisane u mitovima.

3. Početak i buran kraj ledenoga doba predstavljali su globalnu pojavu. Upravo zbog toga ne iznenađuje što su kataklizmičke predaje najrazličitijih naroda međusobno veoma slične.

4. Međutim, neobična je činjenica da su u mitovima ta iskustva opisana istim simboličnim jezikom. Jednaki “književni motivi”, jednake stilske “figure”, jedanki prepoznatljivi likovi i događaji u svima se od njih iznova ponavljaju.

Hamlet’s Mill.

Profesor de Santillana tvrdi da takva uniformnost pretpostavlja jedinstven i zajednički izvor. U djelu Hamlet’s Mill, koje je napisao u suradnji s Herthom von Dechend (prof. povijesti znanosti na Frankfurtskom sveučilištu), de Santillana iznosi plodonosne i originalne teze o drevnim mitovima:

“… kada se univerzalnost spoji s konstrukcijom, ona predstavlja svojevrstan test. Kada se, primjerice, nešto otkrije u Kini, to će se odjednom pojaviti i u babilonskim astrološkim tekstovima, te se tada mora pretpostaviti da je to značajno ako razotkriva mnoštvo nepoznatih slika za koje nitko ne može tvrditi da su ih stvorile različite generacije neovisno jedna o drugoj. Uzmimo za primjer podrijetlo glazbe. Orfejeva mučna smrt možda je djelo poetske mašte koja se iznjedrila nekoliko puta na različitim mjestima. No, kada likovi koji ne prebiru po liri, nego sviraju frule, umiru iz različitih neshvatljivih razloga i kada se o njihovoj jednakoj smrti pripovijeda na nekoliko kontinenata, tada znamo da smo na tragu nečega, zato što takve priče ne mogu nastati uzastopno.

Čarobni svirač Hamelina.

A kada se Šareni Svirač pojavljuje i u njemačkome mitu o Hamelinu i u drevnome Meksiku, te kada se u obje zemlje s njime povezuje atribut crvene boje, to nikako ne može biti slučajnost. Također, kada se po nekoliko puta u Vedama, u hramovima Angkora, u Babilonu, u Heraklitovim mračnim promišljanjima i u nordijskoj Valhali javljaju brojevi poput 108 ili 9 x 13, to nikako nije slučajno.”

Giorgio de Santillana.

Je li moguće da se, povezujući velike svjetske mitove o kataklizmi, takve slučajnosti koje nisu slučajnosti, mogu objasniti sveopćim utjecajem nekoga drevnog i još nepoznatoga zajedničkoga vodiča? Može li u tome slučaju biti moguće da je tijekom i nakon posljednjega ledenoga doba taj isti vodič izradio one veoma precizne i tehnički napredne zemljovide? I nije li moguće da je taj isti vodič za sobom ostavio otiske i na drugim svjetskim mitovima – onima koji govore o umiranju i uskrsnuću bogova, o velikim stablima oko kojih se okreću Zemlja i nebesa, o vrtlozima, štapovima, svrdlima i drugim sličnim napravama koje se okreću?

Hertha von Dechend.

Santillana i von Dechend tvrde da svi takvi mitovi govore o nebeskim zbivanjima i to dotjeranim tehničkim jezikom drevne ali “iznimno napredne” astronomske i matematičke znanosti: “Taj se jezik ne oslanja na lokalna vjerovanja i kultove. On je usredotočen na brojeve, kretanja, mjerenja, sveopće obrasce i sheme – usredotočen je na ustrojstvo brojeva, na geomeriju.”

Odakle taj jezik potječe? Knjiga Hamlet’s Mill odiše briljantnom, ali namjerno izbjegavanom znanstvenom stručnošću, zbog čega ne daje izravan odgovor na to pitanje. Međutim, veoma se rijetko ponegdje u njoj mogu naslutiti neuvjerljive aluzije. Na primjer, u jednome trenutku autori ističu pretpostavku da znanstveni jezik ili “šifra” potječe iz “veoma drevnoga doba”. No, na drugome ga mjestu preciznije smještaju u razdoblje gotovo “6.000 godina prije Virgilija” – drugim riječima, navodno je nastao prije 8.000 godina (ili više). Koja je poznata civilizacija mogla razviti i upotrijebiti sofisticirani tehnički jezik prije više od 8.000 godina? Iskren odgovor na to pitanje jest:

Nijedna. A taj odgovor prati i iskreno prihvaćanje pretpostavke da se radi o zaboravljenoj epizodi o tehnološki visoko naprednoj kulturi pretpovijesnoga doba. Santillana i von Dechend govore samo o naslijeđu koje dugujemo “nekoj gotovo nepojmljivoj drevnoj civilizaciji… [koja je] prva imala hrabrosti pomoću brojeva i mjerenja shvatiti kako je nastao svijet.” To naslijeđe uključuje znanstveno promišljanje i složene matematičke podatke. Međutim, budući da potječe iz veoma drevnoga doba, s vremenom se izgubilo.

Profesori de Santillana i von Dechend u svojoj su sjajnoj i opsežnoj studiji Hamlet’s Mill predstavili velik broj mitskih i ikonografskih dokaza o postojanju neobične pojave. Čini se da su neki svjetski mitovi iz neobjašnjiva razloga i u nepoznato doba bili “kooptirani” (što se zaista ne može opisati boljim izrazom) kako bi poslužili kao kotači za pokretanje skupa složenih tehničkih podataka o precesiji ekvinocija. Ova zadivljujuća teza značajna je zato što je njome prvi put pružen dokaz za, kako je istaknuo izvjestan vodeći stručnjak za drevna mjerenja, “kopernikanski obrat u postojećim shvaćanjima razvoja ljudske kulture”.

Martin Bernal.

Po riječima Martina Bernala, prof. sa Sveučilišta u Cornellu, promjena se dogodila iz sljedećih razloga:

“Nekoliko arheologa, egiptologa i drevnih povjesničara raspolaže potrebnom količinom vremena, napora i vještine da raspravlja o de Santillaninim izrazito tehničkim argumentima.”

Ti argumenti prvenstveno se odnose na neprekidan i postojan prijenos “poruke o precesiji” preko mnogih drevnih mitova. Osim toga, veoma je neobično što se većina osnovnih prikaza i simbola koji se pojavljuju u tim mitovima – prvenstveno simboličan opis “poremećaja neba” – pronalaze i u drevnim predajama o svjetskoj kataklizmi.

Odin protiv Fenrira.

U nordijskome mitu vidi se kako se vuk Fenrir konačno oslobodio lanaca kojima su ga okovali bogovi i pobjegao: “Protresao se i svijet je zadrhtao. Jasenovo se stablo Yggdrasil protreslo od korijena do najviših grana. Planine su se rascijepale od vrha do dna… Zemlja je počela gubiti oblik. S neba su već nailazile zvijezde…”

Prema stajalištu de Santillane i von Dechendice navedeni je mit mješavina poznate teme o katastrofi i potpuno suprotne teme o precesiji. Tako s jedne strane imamo zemaljsku katastrofu tolikih razmjera da patuljcima izgleda poput Noina potopa, a s druge strane saznajemo o prijetećim promjenama koje se događaju na nebu s kojeg nailaze zvijezde, “padajući u prazan ponor”.

Takve nebeske slike, koje se, s neznatim razlikama, ponavljaju u mitovima različitih dijelova svijeta, pripadaju skupini koja se u knjizi Hamlet’s Mill kategorizira kao “ne puko pripovijedanje priča”. Osim toga, nordijske predaje koje govore o čudovišnome vuku Fenriru i stablu zvanom Yggdrasil, nastavljaju izvještavati o konačnoj apokalipsi koju provode sile Vallhale koje se nalaze na strani “reda ” kako bi sudjelovale u strašnoj posljednjoj bitki bogova, koja će završiti apokaliptičnim uništenjem.

U 16. stoljeću Diego de Landa je razmotrio jedan primjer iz Srednje Amerike (koji također opisuje neobične simbole koji se javljaju u gotovo svim mitovima o precesiji i katastrofi):

“Među mnoštvom bogova koje Maje štuju, nalaze se četiri božanstva koja nazivaju imenom Bacah. Oni tvrde da su ti bogovi braća koju je Bog, nakon što je stvorio svijet, postavio na njegova četiri kuta kako bi pridržavali nebesa da se ne sruše. Tvrde i to da su ti Bacati pobjegli kada je potop uništio svijet.”

De Santillana i Hertha von Dechend smatraju da majanski svećenici-astronomi ni na trenutak nisu pomislili da je Zemlja plosnata ploča s četiri kuta. Umjesto toga, tvrde oni, likovi četiri Bacaba služe kao tehnička alegorija kojom se objašnjava precesija ekvinocija. Ukratko, Bacabi predstavljaju sustav koordinata astrološke godine. Oni su ekvinocijski i solsticijski obruči, koji povezuju četiri zviježđa u kojima Sunce gotovo 2.200 godina izlazi u vrijeme proljetnoga i jesenskoga ekvinocija te zimskoga i ljetnoga solsticija.

Jasno je, naravno, da će se, kada se promijene nebeski zupčanici, srušiti staro i roditi novo doba. Sve je to, naime, uobičajen opis mitova o precesiji. Međutim, neizbježno se nameće jasna povezanost sa zemaljskom katastrofom, u ovome slučaju potopom, koju su Bacabi preživjeli. Jednako tako značajni mogli bi biti i reljefi u Chichen Itzi, na kojima su nesumnjivo prikazani Bacabi kao bradati Europejci.

Kako bilo, Bacabin lik (koji se, često pogrešno protumačeno, povezuje s pojmovima “četiri nebeska kuta”, “četverokutnom Zemljom”) samo je jedan od mnogih koji je načinjen da služi kao alat za razmišljanje o precesiji. Među njima se, naravno, nalazi i arhetipski “mlin” iz naziva Santillanine knjige – Hamletov mlin.

Izgleda da Shakespearov lik, “kojim je pjesnik opisao jednoga od nas, prvoga nesretnoga intelektualca” skriva svoju legendarnu prošlost, Njegove su osobine unaprijed određene i oblikovane u drevnome mitu. U svim svojim inkarnacijama ovaj Hamlet ostaje začudo onakav kakav je bio – on sam. Prvotni Amlodhi (ili ponekad Amleth), kako se naziva u islandskoj legendi, “pokazuje jednake značajke melankoličnoga i veoma inteligentnoga čovjeka. I on je sin koji je odlučan osvetiti se ocu, govornik koji progovara o zagonetnim ali neizbježnim istinama, neuhvatljiv nosač Sudbine, koji mora pokleknuti kad jednom završi svoju misiju.”

U okrutnim i živopisnim nordijskim pričama, Amlodhi se opisuje kao vlasnik izmišljenoga mlina, ili žrvnja, koji je ponekad donosio zlato, mir i izobilje. Prema mnogim predajama, dvije su se gigantice (Fenja i Menja) obvezale okrenuti čudesnu napravu, koju nijedan čovjek nije mogao pomaknuti s mjesta. No, nešto je pošlo po krivu i dva su ga diva morala raditi dan i noć bez prestanka:

“Ispred mlina postavile su posudu,

kako bi pokrenule sivi kamen;

Nije im dao ni mira ni odmora,

jer su pažljivo osluškivale škripu mlina.

Njihova je pjesma bila zavijanje,

koje je prekidalo tišinu;

“Ispraznite spremnik i olakšajte kamenje!”

No, ipak je učinio da melju još više.”

Bijesne i željne osvete, Fenja i Menja su čekale da svi utonu u san, nakon čega su počele silovito okretati mlin sve dok se veliki potpornji, iako su bili prekaljeni od željeza, nisu raspuknuli. Ubrzo nakon toga, zamršenim slijedom događaja, mlin je ukrao bog mora Mysinger, koji ga je, zajedno s giganticama, natovario na svoj brod. Zapovjedio im je neka nastave mljeti, no ovaj put iz mlina je izlazila sol. U ponoć su ga upitale nije li mu dosta soli; zapovjedio im je neka melju i dalje. Mljele su još kratko vrijeme nakon čega je brod počeo tonuti:

“Spremnik je odletio pod udarom velikih potpornja,

željezne su se zakovice raspuknule,

Rudo se razbilo u komade,

spremnik se ispraznio.”

Stigavši na dno mora, mlin se nastavio okretati, no iz njega je izlazio kamen i pijesak stvarajući veliki vrtlog, Maelstrom. Opisani događaji, tvrde Santillana i Hertha von Dechend, simboliziraju precesiju ekvinocija. Osovina i “željezni potpornji” mlina označavaju: “sustav koordinata na nebeskoj polutki i predstavljaju okvir starosti svijeta. Zapravo, okvir određuje starost svijeta. Budući da polarna os i obruči tvore nevidljivu cjelinu, ako se jedan dio pomakne, čitav je okvir izbačen. Kada se to dogodi, nova Polarna zvijezda s vlastitim odgovarajućim obručima morat će zamijeniti zastarjelu napravu.” Nadalje, veliki vrtlog:

“Pripada već tradicionalnim motivima drevnih priča. Tako se pojavljuje i u Odiseji u obliku Haribde u Messinskome prolazu te među kulturama Indijskoga i Tihoga oceana. Ondje se, što je veoma neobično, povezuje s visećim stablom smokve o čije se grane junak, bio to Satyavrata u Indiji ili Kae u Tongu, može primiti u trenutku kada brod tone. Neprestano ponavljanje te pojedinosti sprječava slobodu mašte. Takve su priče od davnina bile dio kozmografske književnosti.”

Odisej.

Nimalo ne treba iznenaditi što se u Homerovoj Odiseji (u kojoj su skupljeni grčki mitovi stari više od 3.000 godina) javlja vrtlog, jer se ondje spominje i Veliki mlin iz islandske legende (i to na sličan način). Posljednja je noć prije odlučujuće borbe. Odisej, koji se zarekao na osvetu, stigao je do Itake. Zaštićen od prepoznavanja čarima božice Atene, moli Zeusa da mu pošalje znak ohrabrenja prije velikoga iskušenja:

“Uto zagrmi Zeus iz blistava Olimpa … a ljupkome Odiseju bi drago.

Osim toga, žena koja je mljela na mlinu u kući pokraj mlinova

pastira ljudi izrekla je proročanstvo. Na tim mlinovima dvanaest je

žena obavljalo svoj posao, spravljajući jelo od ječma i pšenice, srži

muškaraca. Sada su sve ostale zaspale jer su samljele svoje žito, no

samo je ona, najslabija od svih ostala još uvijek budna. Zaustavila

je svoj mlin i izgovorila riječ … ‘Neka se [neprijatelji Odisejevi] od

ovoga dana poslijednji puta goste u ovim prostorijama. Neka oni koji

su odriješili moja koljena da okrutnim radom meljem njihov obrok

od ječma posljednji puta večeraju!'”

Santillana i Hertha von Dechend tvrde kako nije slučajno što se alegorija: “nebeska kugla koja se okreće poput mlinskoga kotača i nikada ne čini ništa dobro”, pojavljuje i u biblijskoj predaji o Samsonu: “slijep u Gazi na mlinu s robovima”. Njegovi su ga nemilosrdni neprijatelji oslobodili kako bi ih zabavljao u Hramu; umjesto toga, posljednjom se snagom Samson podupro o dva srednja stupa toga golemoga zdanja i srušio ga te usmrtio sve koji su se u njemu nalazili. Poput Fenje i Menje i on se osvetio. Ta se tema pojavljuje i u Japanu, Srednjoj Americi, među Maorima Novoga Zelanda te u finskim mitovima. Ondje se lik Hamleta/Samsona zove Kullervo, a i mlin ima specifično ime – Sampo. Poput Fenjina i Menjina mlina i ovaj je konačno ukraden i ukrcan na brod gdje se rastrgao na komadiće.

“Sampo” je riječ koja potječe od sanskrtske riječi skambha, što znači “stup ili kolac”. U Atharvavedi, jednom od najstarijih djela sjevernoindijske književnosti, pronalazimo himnu posvećenu Skambhi: “U kojemu se nalaze Zemlja, zrak i nebo, gdje čvrsto stoje vatra, Mjesec, Sunce i vjetar. Skambha podupire i nebo i Zemlju; Skambha podupire čitavu atmosferu; Skambha podupire šest velikih pravaca; u Skambhu je ušlo sve što postoji.”

Prevoditelj navedenoga djela (Atharvaveda 10:7), Whitney, pomalo zbunjujuće komentira: “Skambha, osvijetliti, potporanj, podupirati, na neobičan su način u ovoj himni upotrijebljeni kao obrazac svemira”. No, uz mnoštvo ideja kojima se povezuju svemirski mlinovi, vrtlozi, stabla i mnogo toga drugoga, drevno vedsko opisivanje nije nimalo neobično. I ovdje se, kao u slučaju mnogih drugih alegorija, ističe pojam “obrazac starosti svijeta”- onaj isti nebeski mehanizam koji se okreće više od 2.000 godina, dok Sunceuvijek izlazi na istim kardinalnim točkama i zatim se polako premješta timnebeskim koordinatama prelazeći u četiri nova zviježđa, u kojima će sudjelovatisljedećih nekoliko tisuća godina.

Upravo zbog toga mlin uvijek pukne i veliki potpornji svom snagom udare o spremnik, puknu željezne zakovice i vratilo se razbije na komade. Precesija ekvinocija izaziva takve slikovite prikaze jer se u iznimno udaljenim vremenima ona doista mijenja, ili slama, stabilizirajući koordinate čitave nebeske polutke.

U Srednjoj Americi, u jednome od mnogih mitova o Quetzalcoatlu, govori se da je on imao presudnu ulogu u obnavljaju čovječanstva nakon općega potopa kojim je završilo Četvrto sunce. Sa svojim prijateljem Xolotlom, koji je imao pasju glavu, spustio se u podzemni svijet kako bi ponovno sastavio kosture u potopu poginulih ljudi. Nakon što je prevario boga smrti Miclantechuhtlija, to je i učinio odnijevši kosti na mjesto zvano Tamoanchan. Ondje ih je na brusnome kamenu poput žita samljeo u ukusan obrok. Na taj su zemaljski obrok bogovi zatim pustili krv, i stvorili tako meso današnjega čovjeka koji živi u Petome suncu.

Autori Hamletova mlina smatraju kako nije nimalo slučajno što se u obje navedene varijante mita o kozmičkome mlinu pojavljuje lik psa. Oni ističu da je Kullervo, finski Hamlet, također bio u pratnji “crnoga psa Mustija”, Isto tako, nakon što se vratio u Itaku, Odiseja je najprije prepoznao njegov vjerni pas, a Samson se povezuje s lisicama (točnije s njih 300), koje pripadaju vrsti pasa. U danskoj verziji sage o Amlethu/Hamletu: “Amleth je hodao i usred guštare pas mu prepriječi put”. Konačno, u jednoj od verzija finske priče o Kullervu, junak je (što je prilično neobično) “poslan u Estonijuda laje pod ogradom; lajao je godinu dana…”

Orion pored dva psa.

Santillana i Hertha von Dechend uvjereni su da su navedeni likovi psa umetnuti s razlogom: kao još jedan od dijelova drevne neodgonetnute šifre, koji uporno mjestimice ostavlja tragove svoje poruke. Te i mnoge druge simbole psa oni svrstavaju u skupinu “morfoloških znakova”, za koje smatraju da u drevnim mitovima vjerojatno označavaju prisutnost znanstvenog podatka koji se tiče precesije ekvinocija. Na taj način, iako se ne spominju nikakvi mlinovi ili vrtlozi, trebali bismo pozorno pratiti priču o Orionu, velikom lovcu iz grčkoga mita, koji je imao psa. Kada je Orion pokušao silovati božicu-djevicu Artemidu, ona je sa Zemlje dozvala škorpiona, koji je ubio i njega i njegova psa. Orion je premješten na nebo gdje je postao zviježđe; njegov je pas pretvoren u zvijezdu Sirijus, odnosno u Pasju zvijezdu.

Oziris.

Sirijus na identičan način opisuju i drevni Egipćani, koji zviježđe Orion povezuju sa svojim bogom Ozirisom. Upravo je u drevnom egipatskome mitu lik vjernoga nebeskoga psa najdublje i najopširnije opisan u liku Upuauta, božanstva s glavom šakala, čije ime znači “Otvarač Puta”. Ako bismo pratili tog Otvarača Puta do Egipta, skrenuli pozornost na zviježđe Orion i ušli u snažan mit o Ozirisu, našli bismo se u zatvorenoj mreži poznatih simbola.

Čitatelj će se prisjetiti da je Oziris bio žrtva urote. Urotnici su ga zatvorili u kovčeg i bacili u Nil. Ne uočavamo li ovdje sličnost sa Utnapishtimom, Noom i Coxcoxtlijem te sa svim drugim potopnim junacima koji plutaju u svojim brodovima (ili kutijama ili kovčezima)?

Drugi je poznati klasičnan prikaz precesije u obliku svjetskoga stabla i/ili krovnatoga stupa (u ovome slučaju oba). Egipatski mit kazuje kako je Oziris u svome kovčegu stigao do mora i nasukao se na obalama Biblosa. Zaustavio se među granama drveta zvanog tamariska, koje je odjednom naraslo veoma visoko i zatvorilo je kovčeg u svoje deblo. Kralj zemlje, koji se divio stablu tamarisa posiječe dio u kojemu se nalazio Oziris i od njega napravi stup za krov svoje palače. Nešto poslije Izida je izvadila tijelo svoga supruga iz stupa i odnijela ga natrag u Egipat kako bi prošao postupak ponovnoga rođenja.

Jane B. Sellers jedna je od rijetkih ozbiljnih znanstvenika koja je isprobala teoriju koju su iznijeli Santillana i Hertha von Dechend u knjizi Hamlet’s Mill. Ona je isticala nužnost korištenja astronomskih podataka, osobito onih o precesiji za pravilno proučavanje drevnoga Egipta i njegove religije. “Većina arheologa ne razumije precesiju, što utječe na njihove zaključke o drevnim mitovima, drevnim bogovima i poredanosti drevnih hramova …

Za astronome je precesija veoma dobro poznata činjenica; oni koji se bave područjem drevnoga čovjeka imaju obvezu tu činjenicu shvatiti.”, tvrdi Jane B. Sellers.

U svojoj posljednjoj knjizi The Death of Gods in Ancient Egypt (Smrt bogova u drevnome Egiptu), ona ističe teoriju da je mit o Ozirisu moždanamjerno šifriran pomoću skupine ključnih brojeva, koji su suvišni što setiče samoga pripovijedanja, no koji predstavljaju vječni proračun iz kojegase mogu izvesti nevjerojatno točne brojke koje se odnose na sljedeće:

1. Vrijeme koje je potrebno da se sporim precesijskim teturanjem Zemlje položaj izlaska Sunca za proljetnoga ekvinocija pomakne uz ekliptiku (u odnosu na zvjezdanu pozadinu) za jedan stupanj;

2. Vrijeme koje je potrebno da Sunce prijeđe iz jednog punog segmenta zodijaka iznosi trideset stupnjeva;

3. Vrijeme koje je potrebno da Sunce prijeđe dva puna segmenta zodijaka (ukupno šezdeset stupnjeva);

4. Vrijeme koje je potrebno za “veliki povratak”, odnosno da Sunce prijeđe uz ekliptiku tristo šezdeset stupnjeva, i time završi cijeli precesijski ciklus ili “veliku godinu”. Precesijski brojevi na koje upućuje Jane Sellers u Ozirisovu mitu jesu 360, 72, 30 i 12. Najviše ih se spominje u dijelu mita u kojemu se govori o pojedinostima iz životopisa različitih likova. O njima je opširno izvijestio E. A. Wallis Budge, bivši upravitelj Odjela za egipatske starine u Britanskome muzeju:

“Bog Geb je ljubio božicu Nut, suprugu boga sunca Ra. Kada je Ra to otkrio, bacio je kletvu na svoju suprugu objavivši da nijednoga mjeseca u godini neće moći roditi dijete. Tada se bog Thoth, koji je također ljubio Nut, igrao s Mjesecom i pobijedivši dobio je od njega punih pet dana. Te je dane spojio sa 360 dana, od kojih se godina tada sastojala [naglasak autora]. Prvoga od tih pet dana rođen je Oziris; a u trenutku njegova rođenja čuo se glas koji je objavio da je rođen Gospodar Svijeta.”

U drugim se mitovima spominje da u godini koja ima 360 dana postoji “12 mjeseci od kojih svaki ima 30 dana”. A posvuda se, kako je primijetila Jane Sellers, “koriste izrazi kojima se ističu očiti i jednostavni proračuni te kojima se pozornost usmjerava na brojeve.”

Do sada smo razmotrili tri precesijska broja Jane Sellers: 360, 12 i 30. Četvrti je broj, koji se pojavljuje poslije u tekstu, najznačajniji. Kako smo vidjeli u 9. poglavlju, zli bog Set predvodio je skupinu urotnika koji su isplanirali ubiti Ozirisa. Ta se skupina sastojala od 72 urotnika. Jane Sellers tvrdi da pomoću toga posljednjeg broja možemo konačno pokrenuti drevni kompjutorski program:

12 = broj zviježđa zodijaka;

30 = broj stupnjeva na ekliptici dodijeljenih svakome od zviježđa zodijaka;

72 = broj godina potrebnih da ekvinocijsko Sunce prijeđe jedan stupanj u svome precesijskome obratu po ekliptici; 360 = ukupan broj stupnjeva na ekliptici;

72 x 30 = 2 160 (broj godina potrebnih da Sunce završi obrat od 30 stupnjeva po ekliptici, odnosno da potpuno prijeđe kroz ijedno od 12 zviježđa zodijaka);

2 160 x 12 (ili 360 x 72) = 25.920 (broj godina u čitavome precesijskome ciklusu, odnosno u “velikoj godini”, koji je i ukupan broj godina potrebnih da započne “veliki povratak”). Pojavljuju se također drugi brojevi i njihove kombinacije: 36, broj godina potrebnih da ekvinocijsko Sunce prijeđe pola stupnja u svome precesijskome obratu po ekliptici; 4.320, broj godina potrebnih da ekvinocijsko Sunce prijeđe 60 stupnjeva u svome precesijskome obratu (odnosno, da prijeđe dva zviježđa zodijaka).

Jane Sellers tvrdi da se u tome nalaze temeljni podaci za precesijsku šifru koja je uvijek iznova prisutna u drevnim mitovima i na svetim građevinama. Poput ezoterijske numerologije i u toj je šifri dopušteno pomicati decimalni zarez lijevo ili desno, po želji, te koristiti sve moguće kombinacije, permutacije, množenja, dijeljenja i razlomake esencijalnih brojeva (od kojih svi potpuno odgovaraju omjeru precesije ekvnocija).

Na temelju tako zaokružene brojke, iz mita o Ozirisu proizlazi zbroj od 2 160 godina potrebnih da precesijska godina prijeđe kroz jednu kuću Zodijaka. Prema suvremenim proračunima taj broj iznosi 2 148 godina. Na temelju Hiparhovih brojeva radi se o brojci od 2 400, odnosno 2.347,8 godina. Konačno, na temelju mita o Ozirisu možemo izračunati da je potrebno 25.920 godina da se potpuno završi precesijski ciklus kroz 12 kuća zodijaka.

Kod Hiparha je to 28.800, odnosno 28.173,6 godina. Prema suvremenim proračunima radi se o 25.776 godina. Dakle, Hiparh u pogledu velikoga povratka griješi otprilike za 3.000 godina, a mit o Ozirisu za samo 144 godine, što je vjerojatno posljedica narativne nužnosti zbog koje je osnovni broj, koji iznosi 71,6 zaokružen na mnogo prikladniji broj 72. No, šifru Jane Sellers ne pronalazimo samo u mitologiji.

Angkor Wat.

Hramski kompleks u Angkoru u džunglama Kambodže izgleda poput namjerno načinjene metafore za precesiju. Primjerice, na njemu je pet vrata, do kojih vodi pet cesta, a one premošćuju jarak pun krokodila koji okružuje čitavo mjesto. Uz svaku od tih cesta pruža se red divovskih kamenih likova – 54 lika sa svake strane ceste na kojoj se nalazi 108 likova (dakle, sveukupno 540 kipova), a svi likovi u redu nose golemi kip zmije Nage. Osim toga, kako su Santillana i Hertha von Dechend istaknuli u Hamletovu mlinu, ti likovi ne “nose” nego “vuku” zmiju, na temelju čega se zaključuje da tih 540 kipova “bućkaju Mliječni ocean”. Tako čitavi Angkor izgleda kao “divovski model koji je izgrađen hinduskom maštom i protuslovljem” kako bi izražavao ideju o precesiji.

Bordobur.

Isto bi se moglo reći i za slavni javanski hram Borobudur sa 72 stupe u obliku zvona, a vjerojatno i za megalite u Balbeku (Libanon), za koje se smatra da su najveći izrezbareni kameni blokovi na svijetu.

Balbek.

Davno prije no što su na tome mjestu nastale rimske i grčke građevine, tri su spomenika koji čine takozvani Trilithion, visoki poput peterokatnice i svaki je teži od 600 tona. Četvrti je megalit visok gotovo 24 m i težak je 1 100 tona.

Ogromni isklesani monoliti Balbeka.

Neobično je što su ti golemi kameni blokovi iskopani, savršeno oblikovani i na zagonetan način preneseni u Balbek iz nekoliko kilometara udaljenoga kamenoloma. Osim toga, vješto su umetnuti u sačuvane zidove veličanstvenoga hrama, i to prilično visoko iznad zemlje. Taj hram okružuju 54 golema i veoma teška stupa. Na Indijskome potkontinentu (gdje se zviježđe Orion naziva Kal-Purush, što znači Vremenski čovjek ), otkrivamo da se Ozirisovi brojevi Jane Sellers nalaze na veoma različitim mjestima, što se nikako ne može pripisati slučaju. Primjerice, u indijskome se hramu vatre, Agnicayani, nalazi 10.800 opeka. Osim toga, Rigveda, najstariji vedski tekst koji je dragocjena riznica indijske mitologije, sastavljena je od 10 800 stanci. Svaka stanca ima 40 slogova te je tako čitavo djelo sastavljeno od, ni više ni manje, nego 432.000 slogova. U Rigvedi 1:164 (jednoj od karakterističnih stanci) saznajemo o “kotaču s dvanaest žbica u kojemu se nalazi 720 sinova”. U židovskoj Kabali spominju se 72 anđela preko kojih se sefirotima (božanskim moćima) mogu približiti ili ih zazvati oni koji im znaju imena i brojeve. Rosenkreuzerske predaje govore o ciklusima od 108 godina (72 plus 36) prema kojima tajno bratstvo ostavlja svoj utjecaj. Broj 72 i njegovi oblici i razdiobe imaju veliko značenje i u Trijadama, kineskim tajnim društvima. Prema drevnome obredu svaki kandidat za inicijaciju mora platiti člansku svotu od “360 novčića za ‘odjeću’, 108 novčića ‘za vrećicu s novcem’, 72 novčića za podučavanje i 36 novčića za smaknuće ‘izdajničkoga podanika’.” Naravno, novčići (starokineski bakreni novčić s četvrtastom rupom u sredini) više nisu u uporabi, ali su preživjeli brojevi kojima se barata u pradavnome obredu. Na taj način, u današnjem Singapuru kandidati za članstvo u Trijadama plaćaju člansku pristupinicu.

No, vratimo se u Indiju i razmotrimo sadržaj svetih tekstova Purana. Oni govore o četiri “doba Zemlje”, koja se nazivaju Yugama i koja se protežu na 12.000 “božanskih godina”. Svako od tih doba traje sljedeći broj “božanskih godina”: Krita Yuga = 4 800; Treta Yuga = 3 600; Davpara Yuga = 2 400; Kali Yuga = 1 200. U Puranama se navodi i to da “jedna godina smrtnika odgovara jednome danu bogova”. Nadalje, baš kao i u Ozirisovu mitu, otkrivamo da je broj dana u godini bogova i smrtnika 360, tako da jedna božanska godina odgovara broju od 360 godina smrtnika. Dakle, Kali Yuga traje 1 200 božanskih godina, odnosno 432.000 smrtnih godina. Veliko doba je Mahayuga, (koja se sastoji od 12.000 božanskih godina koje su raspoređene u četiri manje Yuge) odgovara brojci od 4.320.000 smrtnih godina. Tisuću Mahayuga (koja sadrži Kalpu, ili Brahmin Dan) proteže se na 4 320 000 000 običnih godina, što ponovno upućuje na osnovne brojeve za izračunavanje precesije. Postoje i Manvantare (razdoblja Manua), a iz tekstova saznajemo da “tijekom svake Manvantare prođe otprilike 71 sustav četiriju Yuga”. Čitatelj će se prisjetiti da je potrebno 71,6 godina za jedan stupanj precesijskoga kretanja po ekliptici, a ta se brojka u Indiji može zaokružiti na “otprilike 71” baš kao što se zaokružila i u drevnome Egiptu na brojku 72. Doba Kali Yuga, koje traje 432.000 smrtnih godina, predstavlja naše doba. Tekstovi kazuju: “U dobu Kali bujat će raspadanje sve dok se ljudska rasa ne približi uništenju.”

Put između dva veoma različita mita o Ozirisu i Amlodhijevu mlinu (koji, bez obzira na to, sadržavaju precizne znanstvene podatke o precesiji ekvinocija) otvara nam druga neobična zajednička pojedinost. Radi se o obiteljskim vezama. Amlodhi/Amleth/Hamlet u svakoj priči jest sin, koji se osvećuje za smrt oca tako da namami i konačno ubije očeva ubojicu. Ubojica je, nadalje, uvijek očev brat, odnosno Hamletov stric. Upravo takav scenarij ima i mit o Ozirisu. Oziris i Set su braća. Set ubija Ozirisa. Ozirisov sin Horus se, konačno, osvećuje svome stricu. Nadalje, Hamlet je često u incestuoznoj vezi sa sestrom. U mitu o Kullervu, finskome Hamletu, dojmljiv je prizor kada junak, koji se nakon dugog izbivanja vraća kući, susreće u šumi djevicu, koja skuplja bobice. Vode ljubav. Međutim, tek poslije doznaju da su brat i sestra, na što se djevica odmah utopi. Nakon toga je Kullervo lutao šumom uz pratnju “crnoga psa Mustija” i konačno je počinio samoubojstvo vlastitim mačem. U egipatskome mitu o Ozirisu nema samoubojstava, no postoji incestuozna veza između Ozirisa i sestre mu Izide. Iz njihove se ljubavi rodio osvetnik Horus.

Još jednom je, dakle, razumno zapitati se: O čemu se tu radi? Zbog čega postoji toliko očitih sličnosti i povezanosti? Zbog čega postoji toliko mitova o prividno različitim likovima, od kojih svaki na svoj način pojašnjava pojavu precesije ekvinocija?

Tko god da su oni bili, nedvojbeno su bili pametni – toliko pametni da su mogli promatrati beskrajno i sporo precesijsko kretanje po ekliptici i veoma ga precizno izračunati.

Iz toga, dakle, slijedi da govorimo o visokociviliziranim ljudima. Govorimo o ljudima koji zaslužuju da ih se nazove znanstvenicima. Osim toga, ti su ljudi zacijelo živjeli veoma davno zato što možemo biti uvjereni da se nastanak i daljnje rasprostiranje zajedničkoga naslijeđa u obliku mitova o precesiji nije dogodilo u razdoblju povijesti. Upravo suprotno, dokazi potvrđuju da su ti mitovi već “teturali od starosti” prije 5.000 godina, kada je počela takozvana povijest. Ustanovljeno je da se u velikome broju drevnih mitova iz različitih područja svijeta potanko opisuju geološke katastrofe. Čovječanstvo je preživjelo strahote posljednjega ledenoga doba, te su najvjerodostojniji dokaz sačuvanih predaja o potopu i zaleđivanju, velikim vulkanskim erupcijama i razornim potresima burne promjene u razdoblju velikoga otapanja, između 15.000. i 8.000. god. prne. Konačno povlačenje ledenoga pokrivača, uslijed čega se razina svjetskih mora podignula za 90 – 120 m, nastupilo je samo tisuću godina prije početka povijesti. Zbog toga ne iznenađuje činjenica da je naša civilizacija sačuvala živopisna sjećanja na veliku kataklizmu koja je zadesila naše pretke.

Mnogo je teže objasniti neobičan, ali karakterističan način na koji su mitovi o kataklizmi povezani pečatom zajedničkoga tvorca. Zaista, te drevne priče toliko su slične da neizbježno nameću sumnju da ih je “napisao” isti “autor”.

Je li taj autor bio prekrasno božanstvo ili nadčovjek o kojemu pripovijedaju svi ti mitovi, koji se pojavio ubrzo nakon stravične geološke katastrofe donoseći dobra civilizacije preplašenim i demoraliziranim preživjelim stanovnicima Zemlje? Svijetloputi i bradati Oziris egipatska je manifestacija toga univerzalnoga lika i nikako ne može biti slučajno da se u mitovima među njegovim dobročinstvima najprije spominje ukidanje kanibalskih običaja primitivnih stanovnika doline Nila. U Južnoj Americi to je Viracocha, koji je ubrzo nakon velikoga potopa započeo svoju prosvjetiteljsku misiju; nakon razornoga potopa koji je okončalo Četvrto sunce, Quetzalcoatl je u Meksiko donio poljoprivredu, matematiku, astronomiju i kulturu.

Je li moguće da navedeni mitovi izvještavaju o susretima raštrkanih paleolitskih plemena, koja su preživjela posljednje ledeno doba i nepoznate visoke civilizacije?

Korišteni izvodi iz knjige: Otisci Bogova Grahama Hankoka

Vrh stranice.