MISTERIJE

Živi zakopani- Misterije arheologije, peti dio

Kapadokija krije mnoge prastare podzemne gradove koji još uvijek nisu u potpunosti otkriveni javnosti.

Autor: Ljubica Šaran

Matrix World

Opće je poznato da je pračovjek za svoje prve nastambe koristio ono što je u prirodi mogao naći; raspuknuta debla stabla, razgranate krošnje, udubine u stijenama, špilje, i slično. Moderan čovjek je sve to zamijenio mnogo udobnijim načinom stanovanja; kućama i stanovima, ali nas su posebno zaintrigirali slučajevi iz prošlosti kada se čovjek duboko zakopavao u zemlju. Zbog čega? Otkrijte s nama.

Jedno od najčudnovatijih mjesta na kojima su se ljudi duboko zakapali u Zemlju se nalazi u Kapadokiji u centralnom dijelu današnje Turske.

Vulkanska planina Erciyes.

Po Herodotovim zapisima iz 5. stoljeća prije nove ere, narod Kapadokije naseljavao je cijelo područje oko prastarih kaldera planina Erciyes i Hassana. Koje su cijelo područje prekrile dubokim slojem vulkanskog pepela.

“Dimnjaci” Kapadokije.

Taj vulkanski papeo se tvrdnuo, a s vremenom su erozija vjetra i kiše u ovom dijelu svijeta napravile nevjerojatne oblike koji se danas popularno nazivaju „dimnjaci.“

Stvrdnuti pepeo je imao jednu nevjerojatnu odliku: mogao se lako kopati i izolacijska svojstva su mu gotovo ravna kakvom modernom materijalu. Tlo u okolnim dolinama je vulkanskog podrijetla i vrlo plodno dok brojne rijeke presijecaju ovaj kraj. Antičkim ljudima nije trebalo mnogo da shvate da su našli fenomenalno mjesto za život pod zemljom.

Najpoznatiji podzemni gradovi na svijetu se nalaze baš u Kapadokiji. Njihovi nazivi su: Derinkuyu,  Kaymakli i Tatlarin i još mnogi drugi,sve skupa za sada malo manje od četrdesetak međusobno povezanih podzemnih urbanih antičkih zdanja.

Stanovnici ovog prostora su shvatili da ne trebaju graditi utvrđene gradove i bedeme i da im zemlja pruža mnogo sigurnije utočište na prastarim trgovačkim rutama između istoka i zapada.

Iako se povijesno smatra da su gradovi tek stariji nešto više od 2500 godina, jer tako tvrde prvi zapisi o istima, razmatra se mogućnost da je Derinkuyu u stvari mnogo stariji jer nema obilježja ni jednog naroda koji su povijesno zabilježeni na tim prostorima, osim naravno grčkih, rimskih, bizantijskih i otomanskih tragova koji su naknadno dodati podzemnom kompleksu.

Većina arheologa koji se bave ovom tematikom smatra da se Frigijancima može zahvaliti na gradnji ovih podzemnih kompleksa u 8. stoljeću prije nove ere. To mišljene ime i tursko Ministarstvo za starine.

Neveshir u Kapadokoji koji ispod sebe krije prastari zakopani urbani kompleks.

Ljudi Kapadokije još uvijek vole stanovati u kućama ukopanim u vulkanskim stijenama i mnoge se od njih izdaju turistima, a u nekima su napravljeni i hoteli.

Pa što je toliko interesantno u ovim podzemnim obitavalištima antičkih ljudi?

Ulazna dvorana Derinkuyua.

Podzemni gradovi Kapadokije su tehnički savršeni i prema najnovijim standardima, ventilacijski sustavi s uspravnim šahtama i precizno napravljenim katovima koji idu do 85 metara u dubinu podjednako su opskrbljeni čistim zrakom.

Ventilacijske šahte.

Kako su antički ljudi znali točno konstruirati prirodnu klimu dubine 55 metara bez ijednog ventilatora nije poznato, a još teže je reći kao su znali napraviti ukapne bunare i sustav kanalizacije i odvodnjavanja te sanitarne čvorove. Zar je nešto tako postojalo prije 2500 godina?

Masivna kamena vrata koja može zatvoriti jedan jedini čovjek i to samo iznutra.

Gradovi su se zatvarali masovnim okruglim vratima težine nekoliko tona koji nalikuju kamenim mlinskim žrvnjevima. Kada bi se vrata otkotrljala u poziciju zatvaranja, upadala bi u duboke utore tako da neprijatelj nije mogao provaliti u gradove niti ih provaliti borbenom mašinerijom jer su ulazi bili uski dovoljno za prolaz jedne osobe.

Predvorje podzemnog grada Derinkuyua

Vrata su se mogla zatvoriti samo iznutra i za to je, unatoč velikoj težini samih kamenih vrata, trebala samo jedna osoba da se pokrene mehanizam za zatvaranje.

Postoji predaja da je jedan rimski napad završio u jednoj od dvorana gdje su stanovnici podzemnog grada zatvorili dvoranu i napadače ugušili dimom i vatrom.

Derinkuyu i Kaymakli posebni su po tome što su unutar svojeg kompleksa imali pekare, hramove, kasnije pretvorene u crkve, mlinove za žito, vinariju i ogromne suhe smočnice.

Derinkuyu ima 11 katova i 650 metara kvadratnih površine po katu. Svaki kat se može posebno zatvoriti i neovisno se može ventilirati.

Ovaj podzemni grad povezan je s drugim podzemnim gradovima kroz na kilometre dugačke tunele.

Ovaj grad je mogao smjestiti između 20-50 000 stanovnika. Samo je 10% ovog podzemnog grada dostupno turistima dok ostale dijelove još uvijek istražuju arheolozi.

Vjerojatno jedan od najintrigantnijih  podataka je da sam kompleks ima više od 600 skrivenih ulaza po različitim okolnim brdima i „dimnjacima“ stvrdnutog vulkanskog pepela.

Za vrijeme otomanske vladavine u jednom od podzemnih kompleksa postojala je čak i barutana u kojoj su se uzgajali golubovi čiji je izmet korišten kao jedna od smjesa za spravljanje baruta.

U Kapadokiji trenutačno ima 40 otkrivenih podzemnih gradova ali ih je samo nekoliko otvoreno za javnost. S obzirom da su se u prošlosti podzemni kompleksi pronalazili čak i sasvim slučajno prilikom kopanja temelja za kuće i pravljenja bunara, sasvim je razumno za pomisliti da postoji još podzemnih kompleksa ovakve vrste u Kapadokiji.

Kaymakli je izgrađen ispod brda citadele s istim nazivom. Smatra se da su okolne pećine koristili još i Hetiti još prije 4000 godina, ali su se s vremenom širile i u dubini i širinu. Za javnost je otvoren tek 1964.

U Kaymakliju su imali i podzemne staje i karavan saraj za vrijeme otomanskog carstva. Ovaj podzemni kompleks imao je 8 podzemnih katova, ali je samo 4 otvoreno za javnost.

Najzanimljivija je zajednička velika kuhinja u kojoj su imali peći i kontrolirano ognjište; još jedna zagonetka dobro organiziranog urbanog prostora iz davne prošlosti.

Najpoznatiji dio ovog podzemnog kompleksa je crkva i groblje na drugom katu ispod zemlje.

Kršćani su se za vrijeme rimskog progona skrivali u ovim gradovima i to uspješno.

Tatlarin je otkriven tek 1975. jer je originalni ulaz bio zatrpan. Ovaj podzemni kompleks otvoren je za javnost tek 1991.

Sanitarni čvor u ovom kompleksu je napravljen na potpuno normalan način s još uvijek sasvim upotrebljivim sustavom zatvorene kanalizacije i ispiranja uz pomoć tekuće vode, uključujući i splet kupaona s vodom tekućicom.

Za ovaj se kompleks smatra da je star 3000 godina, što predstavlja još jedno arheološko čudo.

Do Taltarina se dolazi uzanim prolazom od 15 metara duljine. Nakon ulaza slijedi relativno velika dvorana sa okruglim tipičnim teškim kamenim vratima.

U prvom ulazu prema donjim katovima pronađena su tri ljudska skeleta iz rimskog perioda.

Ovaj podzemni kompleks je imao nekoliko neprobojnih kamenih barijera. Svaki kat se mogao odvojeno napajati vodom i zrakom, sadržavao je staje, kuhinju, mnoge smočnice i žitnice i zajedničke prostorije te hram i podzemno groblje.

Čini se da su ljudi u njemu mogli izdržati zatvoreni godinama bez da imaju ikakvog doticaja s vanjskim svijetom.

Ozkonak je jedan od podzemnih gradova koji također zapanjuju svojom konstrukcijom. Grad je napravljen duž vulkanskog granita, a ima 10 privatnih odvojenih soba, zajedničke prostorije, četiriri velike dvorane, jedan dugački uski prolaz, osam bunara za vodu, četiri grobnice, zasebne ventilacijske sustave, vinariju, te mnoge stražarnice  stupice duž ulaznog koridora i popratnih prolaza.

Najviše zapanjuje još uvijek upotrebljivi sustav komunikacije s cijevima 5 centimetara u dijametru tako da se bez problema moglo komunicirati iz jedne u drugu sobu.

Predvorje i ulaz imaju na plafonu rupe u koje se ulijevalo vrelo ulje s kojim bi se sprječavalo neprijatelje da uđu dublje u podzemni kompleks.

Ozkonak je otkriven tek 1972. godine, ali je za sada tek otkopano 10 katova koji nisu u potpunosti istraženi. Četiri su otvorena za javnost.

Nadamo se da će se u skoroj budućnosti o ovim prastarim urbanim podzemnim kompleksima znati i saznati još i više, a do tada uživajte u fotografijama čudesnih pejzaža i iskopina iz Kapadokije.