KNJIŠKI MOLJAC

Misteriozni serijski ubojica koji je prestravljivao naciste u okupiranom Parizu

Preveli i uredili: urednici Matrix Worlda

Tri mjeseca prije D-dana i iskrcavanja savezničkih snaga u zapadnoj Europi, Parižani u bogatom dijelu pariza u 16. okrugu žalili su se na gusti dim koji je širio užasan smrad i koji je dolazio iz kuće u ulici Le Sueur boj 21. Zabrinut zbog mogućeg požara uzrokovanog neodržavanim dimnjakom, jedan od susjeda je odlučio pozvati snage reda i mira. Žandarmerija je otkrila da je podrum kuće bio pun ljudskih kostiju i da je peć na ugljen bila prepunjena gorućim dijelovima ljudskih tijela. Vanjska depadansa kuće krila je malu trokutastu zvučno izoliranu sobu. Ispod bivše staje na dubini od 3 metra pronašli su jamu ispunjenu trulim ljudskim mesom prekrivenim krečom.

Ovo je dio priče o jednom od najmisterioznijih djela serijskog ubojice za kojeg se smatra da je ubio oko 27 ljudi iako je daljnjim istraživanjem brojka postala daleko viša.

Istraga se uskoro fokusirala na vlasnika zgrade, Marcela Petiota, koji je naplaćivao često i dva puta svojoj klijenteli za nabavljanje narkotika. Nakon što je uhićen, on je tvrdio kako je član francuskog pokreta otpora i da pomaže ljudima, naročito Židovima, da pobjegnu iz nacističke Europe.

Ali Komesar Georges-Victor Massu, šef kriminalnog odjela, je otkrio kako je jako malo njegovih klijenata dospijevalo na željenu destinaciju. Petiot se stalno bogatio te uz nagomilavanje novca skupljao i različite osobne predmete klijenata tvrdeći kako je nešto od njih sakupio oko grada koji su okupirali nacisti. Kako je u to doba započela nevjerojatna fokusiranost medija na njega, uskoro se u okupiranom Parizu počelo ostavljati neizbježno pitanje: Je li Petiot radio s Gestapom? Pokretom otpora? Obje strane? Ili sam za sebe?

David King autor knjige „Beč 1814.“ ima mnogo više od para dobro uvježbanih očiju i špekulacija da bi otkrio više o davno zaboravljenom kriminalnom slučaju. Zaintrigiran današnjim saznanjima o istome, preko kojih je došao u prodavaonici-antikvarijatu za stare knjige i tiskovine, on je uspio doći do policijskih zapisa o ovome slučaju koji je bio klasificiran kao tajna šest decenija. On je u detaljnoj i dobro složenoj knjizi pod nazivom „Smrt u gradu svjetla“ uspio čitateljima prenijeti moralne, političke, osobne odlike grada Pariza za vrijeme nacističke okupacije koje su Francuzi pokušali svim silama sakriti nakon oslobođenja.

Okupirani Pariz je bio nacistički Babilon. Francuska policija je bila pod čvrstom upravom i kontrolom nacista. Massu je smatrao kako se Gestapo krije iza slučaja u ulici Le Sueur, tako dok nije dobio njemačke naredbe on nije žurio s uhićenjem Petiota niti ga je pokušavao ispitati. Massu nije čak ni ispitao Lafonta, vođu podzemlja grada koji je imao odlične veze s Petiotom. Massu je znao da Lafont radi s Nijemcima da bi se infiltrirao u pokret otpora kako bi tražio oborene savezničke pilote i koji je plačkao francusku ekonomiju; on je postao naturalizirani njemački državljanin i član SS, te je tako postao praktično nedodirljiv. Nakon oslobođenja Massu je uhićen zajedno sa svojim kolegama i bio je osuđen i zatvoren kao kolaboracionist. (No na koncu je oslobođen i ponovno uzet u službu.)

Za to vrijeme Petiot, kojeg je Gestapo zatvorio i mučio kao navodnog člana pokreta otpora od 1943., uspijevao je sedam mjeseci izbjegavati uhićenje od strane francuske policije. Za vrijeme svojih zadnjih tjedana na slobodi uspješno se maskirao u oficira Slobodne Francuske koji sam istražuje o „sebi“.

Njegovo suđenje iz 1946. se bilo pretvorilo u farsu i jako je dobro bilo pokriveno medijskom pažnjom. Po francuskim zakonima, obrani je bilo omogućeno mnogo zavrzlama s obiteljima žrtava Petiota tako da na kraju nisu preostale valjane optužbe protiv ovoga ubojice. Na kraju je ovaj cirkus od suđenja nekako naletio na valjane dokaze protiv Petiota i on je proglašen krivim, te osuđen na smrt. Ali mnoga ključna pitanja su ostala neobjašnjena.

Knjiga: Smrt u gradu svjetla.

Među njima je: Za koga je Petiot radio? King je zaključio kako je Petiot bio „samoprozvani“ krvnik za Hitlera. Do toga je došao prateći vrlo dobre informacije i zaključke i istraga te dokaze koje je pronašao. Ali kao i mnogo toga u Francuskoj što se događalo za vrijeme okupacije, pun odgovor može bit mnogo kompleksniji nego li su Francuzi željni znati.

The New York Times.