Autor: Ljubica Šaran
Najnovija istraživanja pokazuju kako bi neke crne rupe mogle biti toliko stare da su nastale prije prvih zvijezda, dok se za neke smatra da su se formirale prije samog Velikog Praska. Takve ideje definitivno prave zbrku u našim glavama, jer se kose s percepcijom o linearnoj kronologiji postojanja. Ima li nešto starije od materije i antimaterije koju možemo detektirati? Počinju li znanstvenici obraćati pažnju na stvari koje su do prije nekoliko godina bili isključivi primat metafizike i područja van zvanične znanosti?
Astrofizičari Bernard Carr i Alan Coley sa Sveučilišta Cornell su istraživali desetine crnih rupa iz kojih se povremeno može vidjeti ogromni izboj gama zračenja, začuđeni takvim pojavama bacili su se na izračune koliko i kako su stare određene crne rupe s takvim odlikama. Njihova istraživanja i izračuni doveli su do gotovo heretičkih hipoteza, neke crne rupe (koje su nazvali primordijalne crne rupe) su bile u stanju izdržati Veliko Sabiranje i Veliki Prasak, dakle kraj prošlog univerzuma i početak ovog, ako su imale otprilike masu našeg Sunca. Što znači da bi neki objekti u našem univerzumu mogli biti stariji od samog univerzuma.
No je li postojalo išta prije Velikog Praska, to jest da li je prošli univerzum stvarno završio postojanje u Velikom Sažimanju?
Trenutačne pretpostavke tvrde da je naš univerzum star oko 13,7 milijardi godina, a naša planeta oko 4,7 do 5 milijardi godina. Sir Roger Penrose sa Sveučilišta Oxford i njegovog Matematičkog instituta, smatra da se iz podataka skupljenih teleskopom Planck o mikrovalnom pozadinskom zračenju, može zaključiti kako je prije ovog univerzuma postojao drugi univerzum.
Nama je Penrose jako interesantan zbog svoje interesantne ali kontroverzne knjige pod nazivom The Emperor’s New Mind iz 1989., koja povezuje fundamentalnu fiziku s ljudskom (i životinjskom) sviješću. On smatra da poznati zakoni fizike nisu dostatni da bi objasnili fenomen svijesti (i mi se s njim u potpunosti slažemo). Penrose tvrdi da bi se karakteristike nove „potrebne“ fizike upotrijebile kako bi objasnili za sada neobjašnjive pojave u prirodi i univerzumu, te da bi ona trebala specifizirati potrebnu poveznicu između klasične i kvantne mehanike (koju on naziva; correct quantum gravitiy). On tvrdi da sadašnji kompjutori nisu u stanju imati svijest jer su algoritamski deterministički sustavi, on smatra da su racionalni procesi u našim umovima u potpunosti algoritamski i da se mogu duplicirati s odgovarajućim kompjutorom. Penrose je još dublje zagrebao ispod površine svojom sljedećom knjigom pod nazivom: Shadows of the Mind, s kojom je pokušao još više objasniti kako se ljudsko razmišljanje ne može bazirati ni na jednom poznatom znanstvenom principu. Penrose je zajedno s Stuartom Hammeroffom došao na ideju da je svijest rezultat kvantnog gravitacijskog efekta mikrotubulusa.
No Max Tagmark je iznio u svom istraživanju koje je objavljeno u tiskovini Physical Review, napravio kalkulacije da neuroni ispaljuju pobuđenja u mikrotubuluse sporije nego li je potrebno za održavanje teorije Sir Penrosea. Po Tagmarkovim riječima: „Samtramo da je jako mala vjerojatnost da je mozak evoluirao iz kvantumskog ponašanja.“
Penrose i Hameroff su naknadnim izračunima pronašli mnoge nepravilnosti u Tagmarkovim istraživanjima, i optužili su ga da je namjerno koristio pogrešne pretpostavke da bi srušio njihov rad.
Koliko je ovaj rat o „svijesti“ u znanstvenim krugovima važan i kako su opasne veze s ovom dvojicom znanstvenika otkriva i izjava Phillipa Tetlowa koji je sam provjerio radove Penrosea i Hameroffa i složio se s njihovim tezama: „Ideje o ljudskom razmišljanju i svijesti nisu prihvaćene u znanstvenim krugovima, Penrose pripada šačici znanstvenika koji vjeruju da je priroda svijesti kvantni proces.“
Unatoč mnogim kritikama koje su Penrose i Hameroff morali izdržati tijekom godina, novi eksperimentalni pokazatelji i snimke neuronskih „šiljaka“ i podataka vezanih za njih sugeriraju kompleksne procese komputacije u neuronima koje mogu uključivati i električne interakcije na kvantnom nivou, koje odbacuju naivne modele tajminga kroz neuronsko kodiranje.
Penrose je u knjizi: A Brief History of Time, rekao sljedeće: „Smatram kako univerzum ima svrhu, nije se samo tako stvorio sasvim slučajno, neki ljudi smatraju da je univerzum stvoren samo zato da bi postojao tek tako, i da smo mi samo splet slučajnih okolnosti. Ne smatram da je to koristan način razmišljanja, i potpuno sam siguran da je stvar mnogo dublja nego li se danas misli.“
Penrose je dobitnik brojnih znanstvenih nagrada i dugogodišnji prijatelj Stephena Hawkinga koji pak ide korak dalje s razmišljanjima o ustroju univerzuma i životu u njemu.
Stuart Hamerhoff, profesor na Sveučilištu Arizone, psiholog i anesteziolog koji se zamjerio tvrdokornoj znanstvenoj zajednici sa suradnjom na području svijesti s Penroseom, on je dodatno otkrio kako se problem svijesti i svjesnosti može riješiti ne samo kroz mikrotubularne operacije mozga već i kroz operacije na molekularnom i supermolekularnom nivou. U svojoj knjizi Ultimate Computing (1987.) on je otkrio kako je biološko tkivo naročito mikrotubulusi dio citoskeletona, te da su oni komponente osnovnih jedinica procesuiranja, a ne neuroni, kako se do sada razmišljalo.
Hawking koji je poznat i priznat po svijetu kao jedan od najboljih matematičara i fizičara, je sa Penroseom radio na istraživanju teorema o gravitacijskim singularitetima (crnim rupama), i otkrio kako crne rupe trebaju emitirati radijaciju. On je matematičkim proračunima došao do zaključka potpunog objašnjenja o crnim rupama te ih objasnio trima svojstvima: kutnom momentu, masi i električnom naboju.
S Jimom Hartleom je stvorio teoriju i razvio model o tome da univerzum nema granica u prostoru i vremenu, to jest da univerzum nije „zatvorenog oblika“.
Hawking je izjavio kako je gotovo u potpunosti siguran da postoji izvanzemljski život u drugim dijelovima univerzuma i da je koristio matematičke izračune da bi došao do te pretpostavke, izjavio je sljedeće: „Mom matematičkom mozgu brojevi su sami natuknuli kako je postojanje izvanzemaljskog života sasvim racionalna stvar, pravi izazov bi bio u tome da shvatimo kako ti izvanzemaljci zapravo izgledaju. Ako nas izvanzemaljci posjete onda će se dogoditi ista stvar kako se dogodilo s Kolumbom i autohtonim stanovništvom, to jest stvari se neće dobro odvijati po nas, autohtono stanovništvo.“ Hawking je predložio da bismo umjesto pokušaja ostvarivanja kontakta s izvanzemaljcima trebali izbjegavati kontakt s takvim formama života.
David Chalmers, australijski filozof specijaliziran za filozofiju uma, je također na različite načine povezao kvantnu fiziku sa sviješću, smatrajući da fizičari ne bi trebali gledati na kvantnu fiziku kao jedan izolirani dio koji je isključivo povezan sa tom znanošću, već bi je prvo trebali povezati sa sviješću te je razmatrati zajedno sa svim drugim znanostima.
Jedno od najinteresantnijih istraživanja vezanih za svjesnost i kvantnu fiziku, koje se sukobljava s našim trenutačnim ZNANTVENIM i RELIGIJSKIM razmišljanjima su ona Henryja Stappa, po njemu je svijest u našem mozgu povezana sa sveopćim sustavom koji je dio nas samih, te da su ostatak fizičkog univerzuma i vanjske reprezentacije povezane sa znanjem i zakonima fizike koji mogu dozvoliti točne predikcije budućih događaja.
Nadamo se da shvaćate koliko je ovo važno, do sada se nije na odgovarajući način uspijevalo objasniti pojave kao što su intuicija, psi-sposobnosti, vidovnjaštvo i slično. Ako smo mi samo dio velike univerzalne svijesti i ako takva svijest zadire u domenu kvantne fizike i mehanike, onda je sve povezano u jedno, uključujući i nas, što stvara neslućene mogućnosti znanja i saznanja prema kojima je većina ljudi i te kako skeptična jer se ne uklapa u tradicionalno rezoniranje koje ne ide u domene sub-atomske fizike.
U periodu između 2003.- 2009. brojni znanstvenici kao što su: Elio Conte, Andrei Yuri Khrennikov, Orlando Todarello, Antonio Federici i Joseph P. Zbilut napravili su mnoge eksperimente s kojima su dokazali kvantne interferencije između mentalnih stanja uma i percepcije, kognitivnih figuracija. Ovi autori su također ove elemente povezali s vremenskom kognitivnom dinamikom. Oni su u višegodišnjim izučavanjima demonstrirali postojanje funkcionalnih kvantnih koherencija u fotosintetičkim proteinima, na sobnim temperaturama. Njihovim ispitivanjima su se potvrdili sustavi koji koriste vrijeme da bi stvorili ne-koherenciju unutar vremenskih odlika koje izračunavaju proteini mozga.
Fizičari sa Sveučilišta Kalfornije su otkrili kako klorofilne biljke čine kvantne komputacije da bi uhvatili što više Sunčeva svjetla kroz fotosintezu – dokaz kvantne koherencije u živućim sustavima.
2011. rad izdan u Physical Reviewu otkriva kako su europski tuljani jako osjetljivi na male promjene u magnetskom polju, što je dokaz „superpozicije i uplitanja koji se održavaju u živim bićima za najmanje nekoliko milisekundi, što je dulje nego li u bilo kojem umjetnom molekularnom sustavu.“ Bernard Baars je na to izjavio sljedeće: „ Ni jedan ozbiljan istraživač ne vjeruje u elektromagnetsku teoriju svjesnosti, ona nije vrijedna rasprave.“
Ali što uraditi kad podaci dobiveni istraživanjima i eksperimentiranjem kažu upravo suprotno, hoćemo li „vjerovati“ ili „znati“?
Kvantna teorija može objasniti svijet na sub-atomskom nivou, ali matematika koja stoji u pozadini tih procesa može imati mnoge šire aplikacije. Pitanje da li LJUDSKI MOZAK POTAJNO PRATI ZAKONE KVANTNE MEHANIKE, postaje izrazito važno.
U članku New Scientista tvrdi se da ljudsko razmišljanje prati procese koji pobijaju klasične procese logike, i da ono ima perfektnog smisla s kvantne perspektive. Jedan od dokaza se može naći u ovom eksperimentu ovdje (Double-slit experiment). Ukratko dokazano je da su fotoni i drugi kvantni objekti u isto vrijeme čestice i valovi, što je nešto vrlo nemoguće u klasično predstavljenom svijetu.
Mark Buchanan objašnjava:
Ranih devedesetih prošlog vijeka Amos Tversky i Eldar Shafir sa sveučilišta Princeton napravili su jednostavan kartaški eksperiment. Igračima se reklo kako imaju šanse zaraditi 200 dolara ili izgubiti 100 dolara, i tada im se reklo da mogu odlučiti da li će se kladiti na istu stvar sljedeći put, ako bi im se reklo da su dobili prvu igru, 69% igrača je odlučilo ponovno igrati, ako im se reklo kao su izgubili drugi igru, 59% bi nastavilo igrati, što nije za čuditi, ali ako bi im se reklo da su prvu igru izgubili samo bi 36% nastavilo igrati.
Klasična logika nalaže da je treća mogućnost jednaka prosječnim rezultatima prve dvije, ali to nije tako. Isto kao i u fizikalnim eksperimentima kada se pokazalo da u fotonima simultano postoje dva dijela onaj valni i onaj čestični, čini se da postoji neka čudna interferencija koja upropaštava klasične mogućnosti.
Ova istraživanja su za sada u samim povojima, i zaista su začuđujuća, koliko su ona opasna za trenutačnu znanost koja se formira na „Darwinističkim“ kreacijskim paradigmama, slučajnih mutacija te na drugoj strani gdje imamo „religiozne kreacionste“ koji svoju kreaciju povezuju s Bogom ili Bogovima, u zavisnosti od religije, jednostavno je vidjeti samo iz činjenice da ako se daljnjim istraživanjem dokaže da ljudi svijest mogu zahvaliti „univerzalnoj“ svijesti kroz kvantne procese, te da materijalno može imati rok trajanja ali svijest ne jer je ona neuništiva te na takav način jednostavno istiskuje potrebu za bilo kakvim kreatorom u krajnjem smislu, za nas može trenutačno stvoriti potpunu koliziju u bilo što, što smo do sada vjerovali i prihvaćali bilo s religijske ili znanstvene strane.
Matrix World će istraživanja na ovom planu pratiti s velikom pažnjom i rado ćemo vam predočiti nova istraživanja koja se ne mogu objasniti klasičnom znanošću i filozofijom i religijom.
Autorska prava© Matrix World 2011. do danas. Sva prava pridržana. Strogo je zabranjeno kopiranje, raspačavanje, ponovno objavljivanje ili izmjena bilo kakvog materijala koji se nalazi na blogu Matrix World bez prethodnog pisanog odobrenja dobivenog od uredništva Matrix World.
Matrix World 