Autor: Ljubica Šaran

Koliko puta ste se sklupčali u krevetu umorni i iscrpljeni, depresivni i bez energije, da čak niste mogli ni spavati? Koliko puta ste se vratili s posla, roditeljskog sastanka, kavice s poznanicima ili susreta s obitelji, a da ste osjećali da vam se cijeli svijet spustio na ramena i da jedva možete stajati na nogama? Ako ste se ikada tako osjećali onda ste prošli kroz najveći horor koje ljudsko biće može iskusiti: preživjeli ste hranjenje vampira, energetskog vampira koji se hranio vašom životnom energijom!!

Živimo u svijetu kada najgore noćne more postaju tužna stvarnost, kada naš vlastiti opstanak ovisi o izbjegavanju „ugriza vampira“ i sisanju naše životne energije. Mnogi od nas shvaćaju da je počela epohalna borba između dobra i zla, između predatora i lovine. Mi ne želimo biti lovina, ne želimo postati vampiri, pa što trebamo učiniti?

Knjiga koja ostavlja bez daha Barbare E. Hort –  Unholy Hungers- Encountering Psychic Vampire in Ourselves & Others ili Prokleta glad – Susret s psihičkim vampirom u nama i drugima, objašnjava do u detalje kako prepoznati vampire i obraniti se od njih.

Vampir kao arhetip i ljudsko iskustvo

Što je bio uzrok nastanka globalno prisutnih mitova i pričama o vampirima? Neki su autori tvrdili da se vampirsko praznovjerje stvorilo kroz plemenske pokušaje da se nose s misterioznim zaraznim bolestima te na koncu sa smrću i raspadanjem tijela. Ovaj argument je jako privlačan ali ne objašnjava našu današnju fascinaciju vampirima kada je moderna medicina načinila smrt gotovo sterilnom pojavom. Drugi autori smatraju da su legende i mitovi o vampirizmu dio folklora koji je odbljesak seksualnih perverzija i sadističkih ubojstava. Ovo je još jedna interesantna teorija no nekrofilija i fetišizam krvi su tek jedan od minornih aspekata vampirskih mitova i relativno su novi te nisu univerzalni za sve kulture na svijetu tako da ne mogu objasniti kako je vampir tako dugo opstao u globalnim gotičkim pričama i mitovima.

Na koncu, postoje i autori koji su pokušali dokazati fizičku prisutnost vampira dokumentirajući osobe koje su krale, pile ili se navodno kupale u svježoj ljudskoj krvi. Ovi autori sami priznaju kako su ovo tek incidenti i da ne mogu naći više od desetak takvih izoliranih slučajeva te da je njihov utjecaj na vampirski svijet priča marginalan i neznačajan.

Dok su tradicionalna stanovišta o vampirizmu kroz priče o njima jako interesantne, oni ne objašnjavaju njihovo globalno podrijetlo.

Prisutnost vampirskih priča kroz povijest, naročito tradicionalna istraživanja o vampirizmu ne dopuštaju nikakve osobne revelacije većini od nas (osim ako nam vampirizam nije fetiš, op. Ur). Malo tko je od nas ikada imao priliku raditi ekshumaciju tijela, učestvovati u nekrofiliji ili piti ljudsku krv i ne vjerujemo da je puno nas imalo priliku da nam netko ili nešto zabije oštre zube u vratnu arteriju.

Zašto smo onda toliko fascinirani vampirima?

Nama su vampiri hipnotički jer iako nismo imali prilike doći u doticaj s neživim stvorenjima, svi do iti jednog od nas smo se s vampirima sretali i srećemo se kroz život!

Možda se vama čini čuda izjava da smo sreli vampire u području psihologije no to će nam pomoći objasniti senzacionalnu izjavu iz prethodne rečenice.

Za ovu diskusiju koristit ćemo se modelom ljudske psihe koju je razvio švicarski psihoanalitičar C. G. Jung.

Carl Gustav Jung (Kesswill, 26. srpnja 1875. – Zürich, 6. lipnja 1961.), švicarski psiholog i psihijatar. Doktorirao je medicinu u Baselu. Godine 1904. razradio je metodu testiranja koja je postala standardni postupak u otkrivanju “kompleksa“. Začetnik je tzv. analitičke psihologije u kojoj se razlikuju dva sloja nesvjesnoga : osobno nesvjesno i kolektivno nesvjesno (rjeđe korišteni naziv je “arhetipska psihologija”- no, taj se nazivak rabi i za varijantu jungovske psihologije koju je razvio moderni Jungov nastavljač James Hillman). Jungova psihologija dala je značajne rezultate u interpretaciji mitoloških i religijskih simbola. Njegova djela imaju snažan utjecaj u mnogim područjima kulturnog stvaralaštva (Jungov je utjecaj vidljiv, npr. u djelima Mircea Eliadea, Josepha Campbella, Ericha Neumanna, Hermanna Hessea,..).

Wiki kaže: Jung je svoju inačicu psihoanalize razvijao nakon raskida s Freudom, praktički do konca života. Budući da je neke od osnovnih pojmova mijenjao tijekom vremena, te da se u korpusu njegovih sabranih djela može naći više zbunjujuće protuslovnih definicija temeljnih ideja, ovdje će biti prikazani temeljci Jungove psihologije u njenom završnome obliku. Također, Jungova psihologija opterećena je i nazovislovnom zbrkom: najčešći pojam u porabi je «analitička psihologija», katkad «dubinska psihologija», a nerijetko (što je, možda, i najprimjereniji nazivak) i «arhetipska psihologija»- iako se taj termin koristi i za opis oblika psihologije što ga je razvio Jungov učenik James Hillman. Jungov model psihe uključuje nekoliko glavnih sastavnica:

• ego ili svjesno biće- identično Freudovoj definiciji ega
• osobno nesvjesno ili dinamičko skladište poriva, frustracija, strepnji i želja pojedinca
• kolektivno nesvjesno ili, po Jungu, rezervoar nesvjesnih sadržaja nastao tijekom ljudske evolucije

Posljednji dio je i najkontroverzniji, te odvaja Jungovu psihologiju od ostalih varijanti psihoanalize i približava ju drevnim filozofskim učenjima. Po istraživanjima povjesničara Jungove misli, izgleda da su se dva toka susrela u Jungovoj definiciji kolektivnoga nesvjesnoga: zastarjela vitalistička medicina kakva se poučavala na sveučilištu u Zurichu koncem 19. stoljeća i u kojoj se sreće pojam «praslika» (Urbilder) što navodno generiraju osobne ljudske sklonosti; druga je indijska upanišadska tradicija, te zapadne okultne struje gnoze, hermetizma i alkemije.

Jung je kolektivno nesvjesno u početku zamišljao kao skladište nesvjesnih psihičkih sadržaja koji bi bili odlika pojedinih nacija, «rasa» ili kultura, u skladu s neoromantičnim razmišljanjima početka 20. stoljeća. Po tom bi, npr. kolektivno nesvjesno kod psihoanalize Francuza uzrokovalo pojavu drugačijih svjesnih psiholoških obrazaca nego kod, recimo, Norvežana. No, Jung je vrlo brzo napustio tu sklisku definiciju i prihvatio onu kojoj bi primjereniji naziv bio univerzalno nesvjesno. Po Jungu, kolektivno nesvjesno sadrži četiri arhetipa ili univerzalna praoblika ili obrasca: Jastvo, Animus, Anima i Sjena (doduše, Jung na drugim mjestima piše da arhetipova ima bezbroj, ponekad pak Sjenu ne stavlja među arhetipove, a Personu da. No, ovdje će biti dana definicija koja se najčešće sreće.). Ti su arhetipovi nalik na ideje ili forme u Platonovoj filozofiji (samo se kod Junga ne mogu izravno percipirati, nego tek u manifestacijama). Poznavatelji zapadnoga okultizma prepoznaju u Jungovom pojmu kolektivnoga nesvjesnoga kauzalni plan teozofa, noetički svijet hermetika te prvu hipostazu neoplatonika.

Arhetipovi su sljedeći:

• Jastvo ili «pravi ja» osobe, nadosobni je centar psihe koji ju, na paradoksalni način, i sadrži. Jung ga je izrijekom izjednačio s Atmanom iz Chandogya upanišade, Buddha prirodom iz tekstova Zen budizma, Lapisom alkemičara i Nousom Plotina. U tradicijama se, po Jungu, Jastvo manifestira najčešće kao primordijalni čovjek, Adam Kadmon u kabalističkom judaizmu, Mahapurusha u hinduizmu, Antropos u gnosticizmu, Krist kao Logos u kršćanstvu te Buda u budizmu.
• Animus je praslika muškarca u ženi
• Anima je praslika žene u muškarcu
• Sjena je središnja zapreka koja koči i uništava pojedinca, «unutarnji Đavo»- suma autodestruktivnih i konstriktivnih energija nesvjesnoga

Po Jungu, arhetipovi se ukazuju u snovima, sanjarenjima, slobodnim asocijacijama preko simbola među kojima su najpoznatiji mudri starac (za Jastvo), kralj (može biti Jastvo, a i Animus- ovisno o surječju), kraljica (Jastvo, ali i Anima) i sl. Također, važnu ulogu u Jungovoj psihologiji ima Persona ili maska- lik koji osobnost/personalnost «navlači» ili su u nj «uvlači» , uglavnom nesvjesno, tijekom saobraćaja s drugim ljudima i u prilagodbi raznim životnim situacijama. Persona je, esencijalno, uloga ili maska koju osobnost igra u životu (otac, domaćica, službenik, vojnik,..).

Cijela se Jungova psihologija može sažetu u jednu riječ: individuacija. Individuacija je rast personalnosti koja, u iskustvima i dramama života, kroz susret s arhetipovima dolazi do ostvarene zrelosti i cjelovitosti. Po Jungu, njegova je vrsta psihologije namijenjena više ljudima zrelije dobi koji su realizirali svoje osobne ambicije (seks, karijera, obitelj, društveno priznanje) te se, zasićeni životnim iskustvima, nalaze na pragu duhovne krize i propitivanja onoga što se često zove «smisao života». Potencijalni prigovor da, tako definiranoj, njegovoj psihologiji nedostaje univerzalnost Jung je otklonio tvrdnjom da i mladi ljudi mogu osjećati snažan poriv za individuacijom, no da se to ipak češće događa u zrelije životno doba: izuzetci bi bili veoma rano psihički razvijeni pojedinci, te ljudi takve psihološke konstitucije kojima su stalnice ljudskoga postojanja-obitelj i karijera- u drugome planu. Sam je Jung prihvatio Freudov obrazac formiranja osobnosti u ranim fazama djetinjstva, no inzistirao je na tome da je Freudova cjelokupna vizura ograničena i plošna: po Jungu, Freud je u skladu s mehaničko-materijalističkom paradigmom i svojim «hidrauličkim» modelom psihe zapravo nametnuo parcijalno vrijednu interpretaciju životnoga rasta kao univerzalnu ili, stigavši na pola puta, pomislio je da je prešao sav put.

Jungov obrazac psihičkoga rasta, inkorporirajući Freudov, predstavlja pojedinca kao biće koje, svjesno i nesvjesno, stremi ozbiljenju stanja punoće sebstva (nešto nalik na diktum iz Shakespeareovog “Hamleta“- “Budi vjeran svom istinskomu Ja”). Individuacija je proces u kojem čovjek, apsorbirajući psihičke energije što emaniraju iz arhetipova kolektivnoga nesvjesnog u svjesno iskustvo, te nadvladavajući opstrukciju unutarnjega neprijatelja ili Sjene i time ekspandirajući polje ego-personalnosti, raste do vrhunca susreta sa simbolima Jastva (često prikazanima u likovima osnivača religija poput Krista, no, nerijetko u slikama cjelovitosti kakve je Jung našao u hinduističkim i budističkim mandalama, geometrijski pravilnim i zaokruženim figurama), ostvarujući time istinski životno ispunjenje i cjelovitost.

U Jungovoj se psihologiji pojavljuju, kao temeljni, još dva pojma: psihoidnost zbilje i sinkronost ili sinkronicitet. Prvi je Jung definirao metaforički: po njegovoj su izrijeci psiha i fizička stvarnost lice i naličje istoga novčića. Ako se išta suvislo da iščitati iz te tvrdnje, izgleda da je, bar u naznakama, kod Junga postojala sklonost objektivnom idealizmu: budući da tvarna zbilja nije projekcija psihe, niti je psiha manifestacija oblika visokoorganizirane tvari (stari problem um/mozak)- najrealnije je reći da po Jungu fundamentalna zbilja obuhvaća i sadrži kako mentalne tako i materijalne elemente, no jedan ne proizlazi iz drugoga. Ovaj svjetonazor, koji je zapravo nejasan ontološki i metafizički iskaz, Jung nije do konca razjasnio. Sukladno toj metafizici, Jung je postulirao i novi prirodni zakon- sinkronicitet. Po njemu, radi se o akauzalnim vezama među pojavama u materijalnom univerzumu i ljudskim psihičkim doživljajima- opet, ovdje pojave idu «jedna uz drugu» a ne proistječu jedna iz druge. Ilustracije su najčešće iz područja parapsihologije (telepatija, prekognicija, ..) te disciplina kao astrologija ili I Ching. (Kraj citata.)

Dakle, u Jungovom modelu je ljudska psiha komponirana od bazičnih elemenata koji se nazivaju arhetipovi. Mi možemo definirati arhetipove kao i konstelacije energije ili oznake naših osobnosti. Arhetipske energije se mogu aktivirati na različite načine. Specifičan arhetip se može aktivirati u psihu osobe, ali se može i aktivirati kroz kolektivnu psihu grupe ili kulture. Jung tvrdi da se arhetipovi aktivirani u grupnoj kolektivnoj psihi pojavljuju u pričama te grupe, mitovima u folkloru. On je vjerovao da priče koje su prešle preko oceana i koje su prošle kroz milenije su opstali samo zato što te iste priče govore o psihološkim iskustvima koji su nam svima zajednički.

Ako je Jung u pravu onda je mit o vampiru mnogo više od nus produkta biološkog neznanja i seksualnih perverzija ili patološkog ponašanja, Vampirske priče koje su opstale u svijetu korz povijest i prapovijest po Jungovom modelu je vampirski arhetip koji je proganjao ljudsku psihu od početka svijeta.

Gdje god da smo živjeli, kad god da smo živjeli, vampir je oduvijek bio s nama i to najintimniji od svih mogućih načina, kroz našu psihu.

Jer su arhetipovi, najjednostavnije rečeno, metafore koje smo koristili kada smo razmišljali o drugačijim kvalitetama psihičkih energija. Mitovi o vampirima su tek način na koji smo mi objašnjavali određeno ljudsko psihičko stanje.

Mi smo bili psihički ispijeni ili inficirani vampirskom osobom, ali ni jedna osoba ustvari nije bila sama po sebi takav arhetip.

Kada to shvatimo onda nam postaje jasno da postoji nešto specijalno u tim vampirskim mitovima. To je njihova prokletost. Njihov pradavni nastanak. Ti mitovi govore o predatorima koji su stvorili zarazu, epidemiju. Najvažnije od svega ti mitovi su prisutni svugdje po svijetu. No ako smognemo hrabrosti i zagledamo se duboko u našu dušu onda ćemo biti u stanju vidjeti da smo sami bili žrtve psihičkih vampira. Što više vidjet ćemo da smo ispunili vampirsko prokletstvo: da smo se na ovaj ili onaj način sami ponašali kao vampiri!

No ne smijemo skakati pred rudo. Nećemo pričati o onome što se događa u nama. Prvo ćemo pogledati što se događa izvan nas. Počet ćemo s pričom o psihičkom vampiru.

Nastavci teksta.

Autorska prava© Matrix World 2011. do danas. Sva prava pridržana. Strogo je zabranjeno kopiranje, raspačavanje, ponovno objavljivanje ili izmjena bilo kakvog materijala koji se nalazi na blogu Matrix World bez prethodnog pisanog odobrenja dobivenog od uredništva Matrix World.