Autor: Ljubica Šaran

Konstantno ste umorni, nije vam do ničega, imate osjećaj da gubite tlo pod nogama, tražite utjehu u prijateljima, no i vaši prijatelji se isto ili slično osjećaju, ne znate što se događa, mislite da je takvo vrijeme, da je svijet postao ludo mjesto, i da sve ide dovraga. Ako se tako osjećate onda ste pretrpjeli ugriz vampira i prijeti vam i da vi sami postanete vampir.

Unholy Hungers, klasik za otkrivanje energetskog vampira u sebi i oko nas i borbi s tom zvijeri.

Nastavljamo s izvodima iz knjige Barbare E. Hort: Unholy Hungers- Encountering Psychic Vampire in Ourselves & Others ili Prokleta glad – Susret s psihičkim vampirom u nama i drugima.

Profil psihičkog vampira

Priče nam daruju prosvjetljenje. One objašnjavaju naš unutrašnji život na isti način kako Sunce obasjava naš vanjski život. Priče mogu doprinjeti polaganoj zori buđenja, mogu nas obasjati spoznajom i zaslijepiti znanjem. Ni jedan kut našeg uma neće ostati mračan, uvrnut ili dobro obranjen od priče koja sjaji spoznajom i koja nas iluminira. Svjetlo priče je opasano oružje u vampirskoj priči jer VAMPIRI mrze svijetlo.

Vampirsko gnijezdo se nalazi u najtamnijoj rupi podsvijesti, gdje trulež vlada i pokorava sve pred sobom. Svijetlo ove priče može probuditi bijes zvijeri, jer ona voli hvatati plijen i žrtve iz zasjede. Zvijer nas voli povlačiti po mraku da bi uronila u našu psihu pod mračnim velom tame. Očnjaci ove zvijeri se tako zabijaju u naše arterije i vene, usne zvijeri tako bez prepreke klize našim nezaštićenim vratovima, zvijer tako siše našu slatku krv kroz naš očaj. Vampir nam obećava protok energija koji omogućava lagani duet strasti. On nas poziva u vijugav, pulsirajuću ples koji će konzumirati našu energiju u spajanju s nama i u strasti.

Sve vrijeme će proći u momentima hranjenja i cijeli život će proći u spajanju sa zvijeri. U tom plesu sa zvijeri ne postoji sutra. Tu nema zore… ili da budem brutalno precizna, nema zore za vampire. Ne postoji utjeha u tome da bi se vampir mogao pretvoriti u pepeo na prvo pomaljanje zore. Na nama je, vampirskim žrtvama, koji se moramo suočiti s tužnom stvarnosti zbog trenutka nevjerojatnog momenta ekstaze s vampirom. Izmoždeni i umorni, mi se budimo u užasnoj samoći naše vlastite smrtnosti. Trebat će nam dani, čak i tjedni da se napunimo životnom energijom koja j isisana iz nas, osim ako se zvijer ne vrati. Znam da ćete pomisliti kao ja prizivam nemoguće duhove psihe običnih smrtnika, ili da ja bježim od vlastitih sijena iz mog ormara, no dozvolite mi da vam pričam o pravim i istinskim psihičkim vampirima.

On je bio moćan i bogat čovjek. Oko njega se mogao osjetiti samopouzdanje i šarm koje su ga obavijale kao plašt. Bio čovjek vatra, karizmatičniji i sposobniji od većine ljudi, i odjednom je shvatio da je ugledao nju, ženu, zvat ću je Joan. Čovjeku se činilo da je skrenuo Joan-inu pažnju dok je pokušavao šarmirati, uvjeren u svoje vrline i iskustva. Joan je gutala svaku njegovu riječ. Večera je bila predivna, sve se činilo gotovo nadnaravnim u briljantnosti i intenzitetu. No slijedeće jutro, Joan se osjećala kao da se trijezni, kao da je sinoć previše popila. To je bilo jedno od onih triježnjenja u kojima osjećaš da usta ne možeš otvoriti, da misliš da te boli i kosa i da jedva dišeš.

U stvari njena glava je bila u redu, stomak se činio sasvim dobro, samo se osjećala bljak. Joan je ležala u krevetu i osjećala se bljak. Zašto bi se dizala iz kreveta i bila još jedna dosadna prosječnost? Bljak. Ali, pomislila je Joan, ja volim svoj život. Pa ipak je bljak. Kako je to čudno samo je popila jednu čašu vina na večeri. Možda će se razboljeti. No nije imala nikakve znakove upala ili bolesti. Pa ipak osjećala se bljak.

Joan se jedva izvukla iz kreveta pogledala se u zrcalo. Njena koža je bila siva, njen život je izgledao siv, njen stan je izgledao siv – sve joj je izgledalo beznadno i beznačajno. Joan je razmišljala o glamuru i iznimnosti večere koja se dogodila prošlu noć, i pokušavala je zamisliti kako čovjek jede zdravi obilan doručak, ušuškan u svoje skupocjene plahte, poslije toga će otići na trčanje po svježem jutarnjem zraku. Joan se dovukla do kuhinje i uzela jedan od osušenih stvrdnutih muffina (mekani kolači koji ne mogu dugo stajati svježi, u obliku malene čašice, s komadićima čokolade, grožđica ili s nekom kremom u unutrašnjosti) koji je ostao od jučer, njen bljak je postao još veći. Nakon toga odvukla se na posao u sivilu svojih bljakova. Mislila je da je u pitanju neka depresija ili virus, vešto tako.

Joan je ponovno vidjela čovjeka nekoliko tjedana kasnije, dok je ulazila u restoran, on je odlazio. Čovjek je bio šarmantan kao i uvijek, iznimno elegantan, odisao je sigurnošću u svakome pokretu. Joan i čovjek su porazgovarali par minuta, onda su svatko od njih nastavili svojim putem – on u svoje auto, ona u toalet da se malo dotjera prije nego li započne s radnim ručkom. Dok je Joan češljala svoju kosu, smatrala je da izgleda predebelo iako je obukla svoj najbolji komplet. Osjećala je da se nema razloga dotjeravati. Koga pokušava prevariti? Evo je ovdje, pokušava se okititi s dva pera dok egzotične ptice naseljavaju planetu. Kako je uopće mogla pomisliti da u njoj ima išta posebno? Čovjek je bio specijalan. Ona je samo dio rulje. Joan je smatrala kako je čovjekova pažnja samo njegova dobrodušnost, djelo iz milosti, nagrada za njene pokušaje poboljšanja.

Istina se činila (da je samo to mogla priznati), da ona nije imala baš ništa specijalno na sebi niti u sebi. Čovjek je bio specijalan, on i svi drugi prelijepi ljudi, bogati ljudi, pametni ljudi, blagoslivljani ljudi koji bezbrižno brode životom nagrađeni svojim darovima. Joan je mogla pokušati ali u taj svijet nije pripadala. Ona je bila tek polutanka, mješanac. Oni su mogli posegnuti do zvijezda ako su htjeli. Oni su mogli pretvoriti ružnu svakodnevnicu u ljepotu i bogatstvo. Oni nikada ne smrde niti se udebljaju. Oni nikada nisu osjećali očaj. Oni se nikada nisu razboljeli i nikada se nisu plašili. Oni su iznad svega. Joana je bespomoćno gledala dok se njena osobnost i darovi retvarali u sivu prašinu pored duga bogatstva i šarma. Bez obzira koliko se pametnom, lijepom i specijalnom osjećala prije, ona se očešala o tog specijalnog čovjeka, dotakla je tu posebnu vrstu, jednom kada su se sreli, Joan-ino samouvjerenje je nestalo u oblaku dima, nekoliko dana nakon susreta ona se jedva dizala na noge izubijana i puna modrica.

Joan je počela žudjeti za susretima sa specijalnim čovjekom. Žudjela je za pomamnim osjećajima u njegovoj blizini i bojala se demoralizirajućih osjećaja nakon njihovih susreta. Korila je sebe zbog svog osjećaja bezvrijednosti i držala si je lekcije o dobrim efektima samo-poboljšavajućih programa. Joan je zaključila kako ima toliku potrebu za čovjekom jer je ona bila jad i bijeda, i da je ona sama kriva za svoje tako odvratno stanje.

Tada je jedno večer, za vrijeme okupljanja u njegovoj kući, specijalni čovjek uradio nešto Joani što joj je dalo oslobađajući (ali stravičan) pogled na njegovu prirodu. On je sjedio na vrhu stola koji je bio opremljen porculanom, srebrninom i kristalom, zračio j esvojim uobičajenim magnetizmom, s izgledom stvarnog sveznalice. Publika je bila hiponotizirana, odobravali su svaku njegovu tezu obasipajući ga komplimentima. On je prihvaćao njihova odobravanja s uobičajenom šarmom. Tada je nastavljao sa svojom pričom, NO JOANA VIŠE NIJE OBRAĆALA PAŽNJU.

Negdje u sredini čovjekove solaže, Joan je osjetila nešto prisno u njegovoj logici. Nekoliko trenutaka kasnije, shvatila je da su joj argumenti poznati jer su to bili njeni argumenti. Bez obzira da li je zaboravio izvor i stvarnog tvorca svojega govora (koji je bio popraćen čak i sa Joaninim monologom koji je ona njemu pričala prije nekoliko mjeseci), ili je potpuno bio opijen publikom, Joan nije znala točno što da misli o tome, ali je čovjek pričao njenu priču od riječi do riječi. No za jednu stvar je Joana bila sigurna: ona je sasvim slučajno otkrila nejgove vampirske metode, kada se to dogodilo Joan jadna i bjedna i njen odraz u lažnome ogledalu je nestao, jer je shvatila da ona u stvari ne treba tog čovjeka. Do prije par trenutaka on je dovodio do ruba ludila ovisnosti o njemu, no kao je razbila njegovu masku, on više nije mogao doprijeti do nje, on se nije mogao s njom hraniti. Joan je odjednom shvatila da on dobija osjećaj specijalnosti jer taj osjećaj krade od drugih, ostavljajući tako svoje žrtve da se valjaju po blatu da se ne mogu dići na noge, kao što se Joani činilo da je pala u živo blato prosječnosti.

Sve dosadašnje dijelove prevoda ove knjige možete naći ovdje.

Autorska prava© Matrix World 2011. do danas. Sva prava pridržana. Strogo je zabranjeno kopiranje, raspačavanje, ponovno objavljivanje ili izmjena bilo kakvog materijala koji se nalazi na blogu Matrix World bez prethodnog pisanog odobrenja dobivenog od uredništva Matrix World.