Vikinške i/ili Anglosaksonske staklene perlice, kako je jedan od najvećih arheologa na svijetu otkrio ono što moderna znanost nije mogla, datirao je mnoge artefakte uz pomoć viska.

Prijevod i objavljivanje dozvoljeno Matrix Worldu

© Tom Lethbridge 1969.

Ja sam arheolog, i arheolozi provode mnogo vremena pokušavajući ispraviti pogrešno datiranje nalazaka. Mnoge stvari koje pročitate u knjigama i tiskovinama o datiranju su samo puka naglabanja. U najboljem slučaju to su kalkulacije o mogućim sličnostima s datiranjem koje je povezano s drugim stvarima. To je samo nadogradnja već postojeće naglavce okrenute piramide, u kojoj su točke poveznice datuma namještena na način da zvuče razumno.

Ta piramidalna tvorevina je nesigurna i konstantno se nadograđuje, jer nešto ne štima i ponekad se dogodi katastrofa i ona u potpunosti propadne. Postoji metoda datiranja uz pomoć ugljika 14, ali to je dobro za datiranje tek jako starih stvari, i zna se da može izazvati jako velike pogreške u kalkulacijama. Može imati neke koristi za objekte koji su stari 3.000 godina ali je u potpunosti beskorisna za objekte stare oko 300 godina.

Meni se čini da i nešto što ima pogrešku od samo dvije godine može imati velike važnosti za arheologiju. Čak i ako se ta pogreška od dvije godine pokaže ispravnom trebat će još barem 20 godina da je prihvate drugi arheolozi, jer oni čak neće povjerovati ni da im je nešto ispred samog nosa čak i ako u to konstantno gledaju i na to konstantno nalijeću i čini se da oni gledaju kroz dalekozor a ne svojim očima.

Primjeri zakovica s normanskih oklopa.

Pokušao sam napraviti eksperiment u potpunoj nevjerici. Uzeo sam dio oklopa napravljenog od karika mesinga kojeg sam pokupio prije mnogo vremena na brdima Sanna Baya u blizini Ardnamurchana. Uvijek sam želio znati točno datiranje nečega, za ovaj oklop sam smatrao da je stari-Rimski ali bio je veći do itijednog Rimskog oklopa kojeg sam ikada vidio. Stavio sam kariku oklopa na pod. Karike koje su koristili za oklope ne može se pomiješati s ni jednim drugima jer imaju maljušnu zakovanu pribadaču na oba kraja i na drugi da bi osnažili karike, u stvari male zakovice. Tada sam namjestio visak na duljinu od 30 inča. Polagano sam je stavio iznad zakovice i visak je počeo s okretanjem.

Tipičan oklop napravljen od zakovica i karika.

Uvelike sam podcijenio koliko je ovaj proces zamoran i koliko sam zbog toga postao zamoren i hipnotiziran, jer se vražja loptica viska okrenula 824 puta, ako se to računa unazad od 1968. godine kada sam to mjerenje napravio, znači da je oklop napravljen 1144 poslije nove ere. Da to bi zaista moglo biti istina. Objekt nije bio rimski već je pripadao normanskom periodu Engleske, kada je takva vrsta oklopa bila sasvim uobičajena za ratnike toga doba. Sommerled, predak MacDonaldsa je bio kralj otoka toga doba i često je ratovao. Odgovor je mogao biti točan, ali ja nisam bio uvjeren.

Novčić Henrya III.

Godinama sam s vremena na vrijeme pronalazio i skupljao novčiće iz prošlosti s različitih lokacija. Čuvao sam ih u kutiji, svaki u svojoj koverti, u slučaju da mi budu zatrebali kao referenca. Posegnuo sam za kutijicom s novčićima, i uzeo jednu od koverti. Nisam znao koji se novčić u njoj nalazi, ali sam po veličini pretpostavljao ili da se radi o pola penija Charlesa II ili četvrtini penija Henry III. Stavio sam kovertu na pod, i napravio istu operaciju još jednom.

Novčić Charles-a II.

Visak se okrenuo 642 puta, što mi je dalo datum 1326. godine. Izvadio sam novčić iz koverte i pregledao ga, bila je to četvrtina penija Edwarda I ili Edwarda II, i nije se mogao bolje datirati osim po smrti Edwarda II koja se dogodila 1327. poslije nove ere. Visak je očigledno bio u pravu, i ako sam slučajno predvidio jedan ili dva kruga, godina dana viskom je bila točna.

Novac Edwarda I i Edwarda II.

Vrlo je zamorno brojati ove dugačke nizove vrtnji viska, ali bilo bi jako jednostavno ako bi se napravio instrument koji bi mogao zabilježiti brojeve okretaja viska, da se mogu pokazati kao vjerodostojni. Recimo da visak govori istinu, što bismo uradili s datiranjem Stonehengea? Nitko zapravo ne zna njegovo datiranje, naročito ne unutar stotina godina. Mogli bi tako datirati iskopine bez da pretpostavljamo datiranja izgubljenih predmeta koje smo pronašli na nekim mjestima. Ja sam želio napraviti eksperiment na objektima iz jedne grupe kao što sam to uradio s bubama iz obitelji Chrysomela. Slučaj je htio da sam imao nešto što bi lijepo moglo poslužiti baš za tu svrhu.

Zaljev Kentra.

U Moidartu na sjevernoj strani Ardnamurchana, stoji mjesto koje se zove Cul na Croise, u zaljevu Kentra. To su u stvari četiri mala pješčana zaljeva, ali nama je važan samo jedan od njih. Iznad njega se nalazi pošumljeno brdo koje je poznato pod nazivom Creaghan firheach. Jednog dana u jesen 1924. bio sam s brodom u ovome zaljevu zajedno s grupom rođaka i jednim lokalnim mještaninom. Bacili smo parangale za ribe s možda nekih stotinu udica, za mamac smo postavili crve, i čekali smo da se nešto ulovi. Lokalni mladac Cameron nam je tada rekao da se nekada vodila bitka na pješčanim dinama zaljeva. Odjednom smo svi bili zainteresirani za tu bitku, i postavljali smo mu pitanja kada se ona dogodila. On je odgovorio kao ne zna ali da je to bilo u vrijeme Danaca.

Zaljev Kentra je prelijepo mjesto, čak i sada nakon što su se specijalne jedinice komandosa trenirale u njemu za vrijeme drugog svjetskog rata. Na strani zaljeva ima nešto niskog raslinja koje se prostire između šume i pješčanih dina do mora. Zapadno od njega se nalaze krševiti visovi Ruma i Eigga dok se na sjeveru nalaze brda Skype. Ovo je predivno mjesto za dolazak na plažu s barkama kada vjetar puše od obale i jedno je od najboljih mjesta za eksperiment koji sam zamislio. Nije uopće začuđujuće što lokalna tradicija govori o bitci koja se tamo dogodila.

Pa ipak, teško je razlučiti lokalnu tradiciju i još je teže interpretirati. Neki su čuli o „Crvenom Kopaču“ čije je mu je ime možda bilo nešto kao Dewing, koji se borio na plaži čije je ime zapravo glasilo „kopačeva plaža.“ Tko god da je bio Crveni kopač, ja nisam uspio saznati njegovo pravo ime. Rečeno mi je da se na kraju odvezao s obala i da je umro na otoku pokraj Dublina.

Postoji priča o drugoj najezdi Iraca koja je uspješno odbijena, te da su isti protjerani do Skyea i da su tamo zarobljeni skupa s njihovim brodom. Ali ponovo, nitko ne zna tko su oni bili, i sve što je ostalo za njima je eho priče o hrabrosti lokalnih branitelja mjesta Cameron.

Loch Shiel ili jezero Shiel.

Moja nezasitna radoznalost me je odvela nekoliko milja kroz šumu od Acharlacea na jezeru Shiel, i ponekad sam istraživao brodom. Zaposjedao sam te vjetrovite dine dok se moja leđa nisu savila od zagledanja u pijesak, zbog čega sam imao toliku bol da sam morao odustati od potrage. Krajnja suma moje potrage je bila jako mala po arheološkim standardima, ali je zato bila vrlo intrigantna.

Pronašao sam komadiće grnčarije tipa „Beaker“ iz ranog brončanog doba i komadiče kremena. Uspio sam skupiti brojne staklene perlice, četiri crne, tri žute i jednu plavu i bijelu. Nisam ih mogao datirati iako sam ih izučavao. Pronašao sam fragmente barem deset željeznih vrhova strijela, i djeliće malih željeznih noževa vjerojatno noževa koji su se nosili pod pazuhom.  Također sam pronašao barem stotinjak brodskih čavla.

Svi ti željezni objekti i perlice su mogli propadati vremenu „Danaca“ jer škotska kruna nije vladala otocima sve do 13. stoljeća, kada su kupljeni za 4.000 kruna 1266. Pronašao sam mali okrugli mesingani broš koji je također mogao pripadati tom vremenu.  Ali pronašao sam mnoge metke musketa i pištolja te mesingana puceta s izrezbarenom krunom i riječima: Argyleshire Volunteers?

Odlučio sam da je baš taj niz objekata prikladna serija za eksperiment koji sam želio napraviti s viskom. Ako je ono što sam otkrio imati ikakvog smisla, onda sam bio spreman prihvatiti informacije koje mi je visak davao, naravno s potrebnim oprezom. Zapravo, nisam znao datume ni jednog objekta, osim možda datum malog novčića od pola penija iz vremena vladavine Charlesa II.

Okrugli meci musketa.

Prije sam imao jako puno okruglih metaka musketa i pištolja, ali od sam sebi ostavio samo dva metka od musketa i tri od pištolja. Prvo sam visak probao na ovim predmetima. Zapamtite, datiranje je jako važno što se mene tiče čak i pogreška od dvije godine može poremetiti kalkulaciju. Prema visku, te su olovne loptice su zadnji put ispucane iz nekog oružja ovim redom: 1784. metak muskte, 1795. metak muskete.

Dugme Argyleshire Volunteersa je očigledno bilo izgubljeno 1785. E, sada ako je visak govorio bilo što ima veze s istinom, očigledno je da Crveni Kopač ili brod pun Irskih gusara, nema veze s ovim stvarima. Vrlo je moguće da su volonteri iz Argyleshirea koristili ove pješčane dine za vježbe gađanja, i da je jedan izgubio dugme na svojoj uniformi.

Ne znam ništa o ovakvim volonterima, čuo sam o Zakonu o miliciji, koji je donesen 1757., tako da je naredne godine oficirima bilo dozvoljeno primati u svoje redove volontere ili nasilno pripisane ljude. Do 1778. bilo je dosta volonterskih četa i vojnika formiranih od nezavisnih jedinica milicija. 1783. s političkom glupošću na koju smo se u dugom nizu godina navikli u Velikoj Britaniji, ti volonteri su u Engleskoj i Škotskoj raspušteni. No morali su se na brzu ruku ponovno okupiti zbog pobuna i straha od rata u Francuskoj 1795. i zbog bojazni o invaziji koja je bila u punom zamahu.

Tipična musketa iz 1975.

1798. Volonteri su formirani u „naoružane udruge“ i riječ volonter je nestala iz upotrebe. Iz ovoga se vidi da je metak muskete iz 1795. pokazivao dobro vrijeme i da su ostala dva objekta unutar rubnih grešaka, jer je jako teško odrediti kada visak iz običnog kretanja naprijed nazad počne raditi kružne kretnje koje se računaju za godine. Možda je najimpresivnija stvar da je visak otkrio rupu u vremenu kada su volonteri i milicija bili raspušteni. Imao sam samo par primjeraka ali sam zaista pogodio naći odlične primjerke, imajući pravu sreću.

E sada, deset vrhova strijela, sigurno nisu izgubljeni slučajno, jer svatko može vidjeti drveni kraj strijele kako viri iz zemlji. One su sigurno izgubljene u akciji, i njih vlasnici nisu nikada došli pokupiti. Dakle možemo pretpostaviti , da ih je ispalio netko iz ovog okruga koji je ovdje živio da bi se vratio nazad po njih kada bi se bitka smirila. Zbog toga smatram da su ove strijele pripadale nekome koji je forsirao iskrcavanje i napad na zaljev i da njihov napad nije bio uspješan. Dakle, ovo su neke konfirmacije o postojanju tradicije Crvenog kopača, ali što ako su metalni vrhovi strijela bili sasvim moderni?

Tipičan engleski dugački ili veliki luk.

Kroz godine sam pokušavao uspostaviti datiranje željeznih vrhova strijela, i u tome sam imao malo uspjeha. Iako ime Crveni kopač sugerira da se radilo o Vikinzima, bio sam svjestan da su ove strijele mogle biti iz bilo kojeg perioda, možda između 1000. i 1600. Lukovi su se u Engleskoj koristili protiv španjolske armade 1588. i vjerojatno i kasnije na Hebridima.

Dosadan posao brojanja dugih nizova okretanja viska sada ponovno počinje. Taj posao je tako zamarajući da nikada nisam mogao napraviti više od dvije tri strijele na dan. Nakon nekog vremena, kako gledate visak da se polako okreće, počnete se pitati jeste li na broju 50 ili 60. Moguće je da čovjeku odlutaju misli i da počne razmišljati o bilo čemu, i onda je jako teško zapamtiti da li ste došli do broja 400 ili 500. Sigurno u glavi ne možemo zapamtiti sve brojeve koje smo imali u prethodnim provjerama. Meni je za svako brojanje trebalo 20 minuta.

Visak je odgovorio za datume gubitka strijela, kada sam te godine oduzeo od 1968. Dobio sam slijedeće godine: 1340., 1344., 1341., 1344., 1342., 1341., 1343., 1341., 1344., 1343. Dva nožića koja još uvijek imam su pokazale istu godinu: 1343.

Sasvim jasno se činilo, naravno uz mogućnost nekoliko pogrešnih brojanja okretaja viska, srednja brojaka pokazuje kako su se ovi vrhovi strjelica mogli izgubiti 1342. Ova godina je mogla označiti povijesno iskrcavanje Crvenog Kopača.

Za nekoga tko je proveo većinu svoga života pokušavajući srediti datiranje promatrajući majušne promjene u obliku i ornamentima objekata, ovi rezultati su bili fantastični. Nisam bio siguran da mi se sviđaju. Ako je visak bio u pravu, i dijete s velikim psiho-mogućnostima  bi moglo napraviti bolji posao od većine učenih profesora za tu istu stvar. Pa ipak, pošto sam učeni znanstvenik, dužnost mi je bila zabilježiti stvari koje sam opservirao. Pa ipak, važna je ideja da treba imati hrabrosti i poštenja da se odustane kada se vidi da su činjenice koje se pokazuju u stvari pogrešne. Neki jako dobro poznati ljudi se danas prostituiraju kroz njihova djela i ne drže se tih principa. Meni se ne sviđa što visak izgleda može uraditi ali ja moram prihvatiti ono što sam otkrio.

Anglosaksonske perlice od raznobojnog stakla.

Boljelo me je i bio sam žalostan jer sam morao krenuti s daljnjom fazom. Uzeo sam staklene perlice s Kopačeve plaže. Mislio sam da su možda mogle biti djelići ogrlice od nekoga od ljudi Crvenog Kopača, ali nisam ništa znao o takvoj vrsti perlica; činilo se kako nitko o njima ne zna ništa.

Bio sam prestravljen kada sam testirao prvu, žutu perlicu od stakla koju sam našao na Kopačevoj plaži. Ona je bila puna kvržica i nepravilnog oblika. Visak se okrenuo 970 puta, što me dovelo do godine 998. Imao sam još 8 drugih perlica i za svakuje visku trebalo oko pola sata. Za vrijeme tih pola sata, očigledno se troši jako mnogo energije i mi ne znamo što je ta energija i kako se ona može ponovno napuniti nakon što se ispraznimo.

Vikinške staklene perlice pronađene 2006. na Islandu.

Bio sam konfrontiran sa satima neugode i naprezanja. Na koncu sam suočio sa nizom datuma, ali nisam poznavao nikoga živoga koji bi mi pokazao da li sam u pravu ili nisam. Da su datumi bili različiti, onda bih bio sasvim siguran da su datumi pogrešni. Ovo sam sve napisao ne znajući odgovore, sutra ću nastaviti i nadam se da ću moći testirati drugi niz objekata.

Ovaj put crna perlica dobila je 975 okretaja što znači da je datum njene proizvodnje 993 poslije nove ere. To je bilo unutar pet godina koje sam dobio za prvu žutu perlicu, razlika je 0,5%. Prije nego li sam krenuo s računanjem za druge perlice, na pamet mi je pala ideja da bih mogao otkriti gdje su napravljene. Činilo se mogućim da svaka zemlja ima ratu okretanja viska i duljinu niti na koju reagira. Nije bilo teško otkriti da je nešto tako zaista moguće.

Dobio sam različite zemlje za različite perlice. Škotska je bila na 22,5 inča, Španjolska na 11, Francuska na 21, Irska na 22,5, Norveška na 23,5, Danska na 19,5, Njemačka na 17, Engleska na 22 i Nizozemska na 20 inča.

Mislio sam da su perlice vjerojatno bile napravljene u Irskoj, jer se znalo da se staklo tamo radilo dugo u prošlosti, ili sam mislio da bi mogle biti napravljene u području Rajne. No visak mi je otkrio da je riječ o 21 inča, što je odgovaralo Francuskoj. Iako ne mogu dokazati da je ovo točno, znam da sam nešto slično vidio kod Bretonaca koji imaju slične perlice. Također sam sumnjao da je nešto tako proizvedeno u Britaniji.

Prije nego li sam se vratio na datiranje perlica, smatrao sam da bi bilo interesantno vidjeti što visak ima reći o porijeklu drugih perlica. Dosta takvih predmeta je pronađeno u anglosaksonskim grobovima, a takvih sam iskopao na stotine. Gotovo sve perlice su pokazale ratu za Njemačku to jest reagirale su na 17 inča.

U kršćansko vrijeme te perlice su postale mnogo manje i imale su oblik valjka i većinom su bile crvene, zelene ili povremeno napravljene od žutog ili plavog stakla. Također su se mogle naći i mnogo veće okrugle perlice radijusa višeg od centimetra. Polovica velikih perlica je imala kobaltnoplavu boju s žutim obručima. Druga grupa je obično bila napravljena od prozirnog stakla zelenkaste boje ili boje ametista s komadićima plave boje i žutim komadićima u njima većinom se to mozaično staklo pravilo u Edinburghu i dobivalo se iz Torquay stijene. Za te sam uvijek vjerovao da su se pravile u Irskoj.

I nakon pregleda s viskom naišao sam na iznenađenje. Ni jedna od malih perlica nisu reagirale na paganske Anglo Saksonce i Njemačku već su bile francuske. Nisam imao irskih perlica. Ako je ovo bilo točno, onda je visak zaista mogao promijeniti puno toga u arheologiji.

Prethodne tekstove o istraživanju T. C. Lethbridgea pročitajte ovdje.

Uskoro slijedi drugi dio.

Originalni tekst na engleskom jeziku pročitajte ovdje.

Autorska prava© Matrix World 2011. do danas. Sva prava pridržana. Strogo je zabranjeno kopiranje, raspačavanje, ponovno objavljivanje ili izmjena bilo kakvog materijala koji se nalazi na blogu Matrix World bez prethodnog pisanog odobrenja dobivenog od uredništva Matrix World.