MISTERIJE

Ulazi li naša planeta u opasnu galaktičku zonu?

Kolike su matematičke mogućnosti da se planeta nađe u sjecištu križanja četiri masivna oblaka svemirske prašine i gigantskih asteroida? Ako mislite da je mogućnost nikakva, onda se varate jer se mi upravo nalazimo u takvoj točci!

Preveli i uredili: urednici Matrix Worlda

7.-8.12.2011. naša planeta je bila u središtu četiri različita gusta oblaka svemirskih lutalica različitih veličina od svemirske prašine do asteroida veličine planina koji u zadnje vrijeme svakodnevno upadaju u unutrašnji dio Sunčevog sustava. Je li ovo tek prethodnica veće opasnosti po našu planetu?

Space Weather je objasnila kako ove svemirske lutalice prate određeno kretanje i kako se Zemlja pronašla točno u sjecištu križanja ovih grupa, što zvuči gotovo nevjerojatno s obzirom na mogućnosti da se nešto tako dogodi.

NASA je nemoćno pratila kako se u noći od 7.-8. prosinca na nebu širom zemlje prave svemirski vatrometi zbog (srećom) tek svemirske prašine koja je udarala o atmosferu planete. Kombinirajući snimke mnogih kamera koje su snimale nebo nad četiri države SAD-a znanstvenici će pokušati otkriti hoće li se broj istih povećati i koliko nas se trenutačno bombardira iz svemira.

Pa što se događa s našim neposrednim svemirskim susjedstvom, ulazimo li mi zaista i opasnu zonu u svemiru koja bi mogla zbrisati većinu ili cio život na planeti?

Sunce na ulazu u opasnu zonu galaktike!

The Daily Galaxy je objavio tekst s jako puno podataka koji bi trebali zabrinuti svakog stanovnika na planeti. Pored socijalnih nemira, ratova, bolesti, solarnih i klimatskih promjena, sve je više očigledno da se krećemo izrazito opasnim dijelom galaktike koji bi planetu mogao direktno ugroziti.

U naslovu stoji: „Ulazimo li u zonu opasnosti – Sunčev sustav je na dijelu orbite koja traje 250 milijuna godina i tvori puni krug oko centra Mliječne Staze.“

Nalazimo li se mi u dijelu galaktike u kojem polako ali sigurno ističe trenutak genocidne opasnosti kroz kretanje solarnog sustava unutra Mliječne staze? Nedavna studija Sveučilišta Cardiff sugerira da orbita našeg solarnog sustava kroz i oko naše galaktike u regularnim intervalima nailazi na „minska polja“ u kojima prijete jata „potencijalno ekstremno opasnih asteroida koji mogu uništiti većinu života na planeti.“

Profesor Willima Napier i doktor Janaki Wickrmasinghe izračunali su kompjutorsku simulaciju kretanja našeg Sunca kroz vanjske spirale naše galaktike koja je otkrila regularne oscilacije kroz centralnu galaktičku ravan, gdje se nalazi najgušći oblak „svemirskih krhotina.“ Solarni sustav ima značajno gravitacijsko polje koje okida kretanje kometa i mnogih asteroida, područje kojim se trenutačno krećemo ne samo da može poremetiti poznate svemirske krhotine s kojima smo okruženi već donosi mnoga nova tijela koji mogu pokrenuti poznate objekte ka unutrašnjem dijelu solarnog sustava.

Sunce orbitira na 26.000 svjetlosnih godina od centra galaktike, koja je otprilike veličine 80.000 svjetlosnih godina s 120.000 svjetlosnih godina, s debljinom diska galaktike od nekih 7.000 svjetlosnih godina.

Mi smo locirani u jednom od vanjskih dijelova spirale galaktike. Suncu i našem solarnom sustavu je potrebno otprilike 200-250 milijuna godina da napravi cijeli krug oko galaktike, dok nam je brzina kretanja oko galaktike oko 250 kilometara u sekundi.

Mnoge se planete sudaraju sa odbijenim komadima svemirskih stijena dok naš sustav putuje svemirom i dok se svemirske lutalice također šetaju svemirom.

Raznorazni udarni krateri su vidljivi širom planete, oni su uglavnom povezani s ciklusom od nekih 37 milijuna godina kada naš solarni sustav prolazi kroz gusto područje galaktičke ravni – u taj ciklus se uključuje i krater na Jukatanu zbog kojeg su nestali dinosaurusi s lica planete.

Sunce upravo izlazi iz sigurnog okružja jedne od spirala galaktike gdje su nas masivni gravitacijski utjecaji zvjezdanih susjeda čuvali od mogućeg udara gigantskih gromada iz svemira.

U stvari dinosauri su nestali prije točno dva ciklusa. No mi se sada približavamo i još jednoj zoni opasnosti, kada se udari asteroida o planetu povećavaju za faktor od deset. Deset puta veća šansa da nas udari veliko svemirsko tijelo vam se možda i ne čini velika no sada je u pitanju i faktor od takozvane potpune ekstinkcije jer su magnitude super velikih objekata također povećane za isti faktor.

Profesor Medvedev sa Sveučilišta Melott iz Kanzasa ima drugačiju teoriju zasnovanu na istom kretanju. On je objasnio kako Sunce na svom prolasku kroz galaktičku ravan sve više i više biva bombardirano valovima gama zračenja iz centra Mliječne staze, i mi se sada bližimo tom maksimumu kako napuštamo sigurnost jednog od spirala galaktike što povećava svemirsku radijaciju koja je već počela uništavati određene vrste životinja (kao na primjer žabe, op.ur.), no za veće životinje i biljke je potrebna akumulacija takve radijacije da bi i oni počeli osjećati negativan efekt. Ova teorija se također poklapa s nestankom dinosaurusa.

Dubinska snimka kratera Chicxulub na Jukatanu (crna crta je prikaz obale Jukatana) u Meksiku, kojeg je napravio gigantski asteroid koji je svojim udarom o planetu uzrokovao izumiranje dinosaurusa.

U svakom slučaju nemojte se još previše uznemiravati jer blizu ili skoro u astronomskim omjerima nije isto kao i blizu ili skoro kako ga mi percipiramo.

Simulacija Roka Rosakara sa Sveučilišta u Zurichu pokazuje kako je naše Sunce rođeno u mnogo gušćem dijelu galaktike od onoga u kojemu se danas nalazimo, što zapravo znači da je naše Sunce mnogo bogatije s teškim elementima nego li zvijezde iz našeg neposrednog susjedstva. Drugim riječima, ono ima puno jače solarne vjetrove od nekih drugih zvijezda, što usput objašnjava nepravilne i zbunjujuće putanje kometa i ledenih gromada iz dubine svemira, kao što je bila Sedna koja je imala nevjerojatno izduženu orbitu. No s druge stane to također znači da nas naša zvijezda puno više štiti od takvih nenadanih i nezgodnih posjetitelja iz svemira.

Na ovoj slici vidite infra crvenu snimku centralne galaktičke ravni koju je napravio Galactic Legacy Infrared Mid-Plane Survey Extraordinaire (GLIMPSE) uz pomoć teleskop Spitzer. S tom snimkom su se otkrila mnoga zvjezdana jata, ogromni oblaci svemirske prašine i nove zvijezde koji se u njima formiraju. Crvene mrlje su emisije prašine i organskih molekula koje otpuhuju energetski valovi iz masivnih zvijezda, tamne mrlje su područja gdje je svemirska prašina toliko gusta da je Spitzerovim infra crvenim senzorima nemoguće prodrijeti u takva područja. (A mi se upravo takvim područjima približavamo, op.ur)