Preveli i uredili: urednici Matrix Worlda

Koliko se god trudili saznati istinu o našem postanku i podrijetlu, znanost još uvijek ima neodgovorena pitanja, kako i kada smo nastali i tko su nam točno bili preci? Pitanje je kako se neka vrsta koja pokušava otkriti dubine svemira, oceana i uma može dalje razvijati ako nije svjesna ni svoga porijekla i svoje prošlosti? Otkrijmo zajedno misterije ljudske vrste.

Čudnovati kljunaš Platypus nam se može činiti najčudesniji sisavac na zemlji jer leže jaja, ima kljun i otrovne kandže ali on to u stvari nije, najčudniji sisavac na planeti je Homo Sapiens.

Najčudniji sisavac na planeti

Po čemu je čovjek toliko poseban i drugačiji od drugih primata i sisavaca na planeti? Što nas odvaja od najbližih rođaka? Zašto smo toliko drugačiji? To su samo neka od pitanja koja muče znanost, na koje ista još nije našla odgovore.

Pa koje su to razlike?

Homo Sapiens je jedini prirodni bezdlaki sisavac koji živi na kopnu.

Ljudi imaju osjetljive vrške prstiju i izričito tanku kožu s mnoštvom nervnih završetaka u dlanovima i prstima.

Ljudi nemaju razmake među zubima kao njihovi najbliži rođaci.

Ljudska koža se za razliku od kože najbližih rođaka jako se polagano obnavlja i zarasta.

Čovjek ima izrazitu facijalnu pokretljivost.

Jedino ljudska vrsta plače obilne suze, i s njima osim čišćenja i vlaženja očiju, izražava ekstremne osjećaje tuge ili sreće.

Potkožno salo u ljudi najviše nalikuje „domaćim životinjama“ poglavito svinjama i onima koje se goje za tov.

Ljudska vrsta ima seksualni dismorfizam u distribuciji tjelesnog sala, koja se ne može usporediti ni s jednim od naših rođaka.

Jedno čovjek ide uvijek na dva donja ekstremiteta, za razliku od najbližih rođaka koji ih koriste ponekad.

Ljudske ruke su mnogo kraće od ruka njegovih najbližih rođaka, dok su noge puno duže od onih najbližih rođaka.

Čovjek ima palac pokretljiv u svim smjerovima, dok nam je palac na nogama gotovo zakržljao.

Ljudske bebe su daleko bespomoćnije od beba najbližih rođaka.

Ljudi imaju takozvanu „lumbalnu zakrivljenost“ kralježnice, dok naši najbliži rođaci to nemaju.

Ljudi imaju 46 kromzoma (23 para) dok čimpanze i gorile – naši najbliži rođaci imaju 48 (24 para).

Ljudi imaju duplo manje telomere u DNK nego li majmuni primati.

Y kromozomi muškaraca imaju drugačije markere od onih koji se nalaze u mužjacima primata.

Hommo sapiens je jedino živo biće na zemlji koje ima religiju.

Ovo su samo neke razlike između nas i naših najbližih rođaka iz životinjskog carstva, no sada stvari postaju još malo čudnije.

Antički narodi nisu vidjeli boje kako ih mi vidimo?

Čini se da je antički čovjek od prije 2000-3000 tisuće godina vidio boje drugačije od nas, to jest nije mogao vidjeti plavu boju ili je nije vidio onako kako je mi vidimo!

Plava boja je za modernog čovjeka osnovna boja. Ona u svjetlosnom spektru ima valnu dužinu od otprilike 440-490 nm. Po našem shvaćanju plava boja nastaje miješanjem jednakih obima crvene i zelene svijetlosti.

Nama je more plavo, antičkim Grcima je imalo boju “tamnog vina.”

Antički Grci nisu imali riječ za plavu boju. Homer je za Mediteransko more rekao da ima boju „tamnog vina.“

Samo malo dalje u budućnost Franci (i stari Germani) plavu boju zovu „blāo“ što znači plavo-siva, ali ako je plava bila plavo-siva što je bila plava boja? Ako dalje u prošlost pratimo etimologiju imena ove boje dolazimo do još čudnijih stvari.

Proto-indo-europski je plavu nazivao: bhlāw ili bhlēw, znači svijetao, žut, siv, no najstarije objašnjenje je „svjetlo obojan.“ Jesu li naši preci drugačije vidjeli boje od nas?

Ako obratimo pažnju na jedno od najstarijih naroda Europe, a to su Kelti, onda ćemo primijetiti da Kelti u Walesu imaju riječ blawr, što je značilo siva, dok su škotski Kelti imali plavo-sivo a ne čisto plavu i zvali su je „blae.“

Malo dalje na sjeveru ćemo otkriti kako su stari sjeverni narodi na primjer na Islandu imali riječ „blár“ kao i narodi u Skandinaviji koji su imali riječ „blå“ što je u stvarnosti označavalo „ne plavu boju.“ Ako je današnja Engleska riječ „blue“ ili Njemačka „blau“ nastala iz riječi koja je esencijalno označavala ne-plave boje s pravom se pitamo koja je boja njima bila plava i jesu li oni doživljavali svjetlosne podražaje onako kako ih mi danas vidimo. Krije li naša relativno nedavna prošlost tajne koje znanost još nije otkrila?

Grlena čakra (peta čakra) – Vishuddha je plave boje po Hinduistima.

Naša predodžba plave boje je povezana s čistoćom, spiritualnim rastom, no u Hinduizmu i religijama iz porječja Inda grlena čakra (peta čakra) – Vishuddha, se povezuje s plavom bojom, a ne treće oko ili krunska čakra na hipotalamusu.

Smeće u našoj DNK ili “junk DNA“?

U genetici nekodirana DNK objašnjava komponente DNK sekvenci koje nemaju kodirajućih proteinskih sekvenci u sebi, zbog toga su je znanstvenici nazvali „junk DNA“ ili DNK smeće.

Po znanstvenim istraživanjima čak je 98% naše DNK, smeće, dok jedva 2% u duploj spirali stvara ljude onakvi kakvi smo danas!

No poznajući prirodu i svijet oko nas, DNK ne bi trebao imati smeća, priroda ništa ne stvara kao višak ili bez razloga, a još manje kao smeće, znači li to da se nešto dogodilo u našim osnovnim građevnim blokovima, trauma, prekid ili promjene u DNK koje su se čudom našle,  još uvijek stoje u nama u svakoj našoj stanici, kako je to moguće? Znanost za to nema odgovora.

Tu ne prestaju začuđujući podaci s našom genetikom i strukturom genoma.

Takifugi ili Fugu, jedina poznata životinja sa 90% smeća u svojoj DNK, to je još uvijek 8% manje smeća u DNK nego li ga imamo mi, Homo Sapiensi.

Jednostanični organizam  Polychaos dubium ili Amoeba dubia, sadrži 200 puta više DNK od ljudi. Osim ljudi postoji još samo jedna vrsta životinje koja ima 90 DNK smeća to je riba Takifugu no ona ima „tek“ 90% smeća u svojoj DNK. Taj paradoks je poznat kao „Enigma C vrijednosti“ ili C-value enigma.

Ljudski genom sadrži oko 30-45 tisuća funkcionalnih gena dok riža Oryza sativa ima 32-56 tisuća funkcionalnih gena. Dr Andrew George, lider u mlekularnoj imunologiji na sveučilištu Hammersmith smatra kako mi taj mali broj funkcionalnih gena nadomještamo kompleksnim imunološkim sustavom, no smatra i kako ograničen broj gena umnogome limitira dalju evoluciju ljudi to jest značajno je otežava. Jedina sreća što možemo stvarati gene koji imaju brojne funkcije, tako da na najbolji mogući način iskorištavamo limitiran broj gena.

Iskreno se nadamo da je u pravu.

Uskoro slijedi nastavak.