Prevela i uredila: Ivana Kali
Matrix World
Čitate li upravo ovaj tekst, jamčim vam da imate prilično velik mozak. Mislim stvarno velik mozak, i to zbog broja neurona u vašem mozgu. A vaš veliki mozak sadrži oko 100 bilijuna neurona, uz još 100 bilijuna koji se muvaju po vašoj kičmenoj moždini. Ukupan broj veza među neuronima koji su važan segment u čitavom procesu-procijenjen je oko 100 trilijuna sinapsa.
Rene Decartes he rekao “Je pense, donc je suis˝ to jest “Mislim, dakle jesam (postojim).”
Naši veliki mozgovi sjajno djeluju u svim vrstama aktivnosti (zapravo u svemu što radite), uključujući i razmišljanje. Rene Decartes imao je dobar razlog da zapiše “Je pense, donc je suis˝ to jest “Mislim, dakle jesam (postojim).” To je istina. Mislimo zato što jesmo (postojimo), a to smo što jesmo, jer smo sposobni razmišljati. Ali u tom ima i nešto više. Ili zapravo, manje.
To što imamo zaista velike mozgove navodi nas na varljivu pomisao da bi trebali promišljati o svemu što radimo, što vodi prema ideji o kontroliranju svih naših aktivnosti.Radi se o kontroli u stvarnom mikro-upravljačkom smislu.Međutim, slabosti ovog sustava vidljive su kad o nečem počnemo misliti previše. Čak i sam pokušaj čini se pretežak.
Jedan od mojih omiljenih primjera za ovo pronašao sam u Warner Brothersovom filmu (Last Samurai)„Posljednji samuraj“. Pri početku filma vidimo samuraja i američkog vojnika kako zajedno vježbaju drvenim mačevima. Samuraj pokušava kapetana Nathena Algrena, kojeg tumači Tom Cruise, podučiti korištenju japanskog dugog mača “katane” za vrijeme borbe. Kapetanu Algrenu ne ide najbolje pa samuraj prebacuje na razgovor o tom kako razmišljati.
On kaže Algrenu da „previše razmišlja“.
Zar je moguće “previše razmišljati”?
„Mushin“ ili „mushin no shin“ što doslovno znači „ bez razmišljanja“ ili „mišljenje ne-razmišljanjem.”
Da li se o razmišljanju može uopće govoriti u kvantitativnom smislu? Na prvi pogled, izgleda da to nema puno smisla. Ali primjer o kom govorimo je zapravo veoma dobar opis odvajanja uma, koje se zapravo dešava u tijeku borbe. U japanskim borilačkim vještinama ovo se naziva „mushin“ ili „mushin no shin“ što doslovno znači „bez razmišljanja“ ili „mišljenje ne-razmišljanjem“. To podrazumijeva fokusiranje na zadatak tako da onom što se treba dogoditi dozvolimo da se odvija prirodnim tijekom.
Za vrijeme pokretanja određene motoričke aktivnosti, aktivira se određena zona kore mozga koju nazivamo dopunska pokretačka zona. Ona se pokreće, ne samo dok stvarno izvodimo određeni pokret, nego i dok zamišljamo da ga izvodimo. Funkcionalna magnetska rezonantna dijagnostika (fMRI) može nam pokazati aktivnost mozga za vrijeme izvođenja nekog specijalnog pokreta kao što to zahtijeva recimo igranje golfa. Golf predstavlja zanimljivu kombinaciju finih motoričkih vještina i jednostavne mišićne sile, slično onom što zahtijevaju borilačke vještine.
John Milton sa Čikaškog univerziteta, zajedno sa kolegama napravio je snimke mozga kod profesionalnih igrača golfa i kod početnika, za vrijeme dok su zamišljali određeni rutinski pokret u golfu koji prebacuje lopticu za nekih 100 metara. Dopunski pokretački corteks pokazuje jaku aktivnost i kod profesionalaca i kod početnika. Kod stvarnog izvođenja golferskog zamaha aktivira se ista zona u kori mozga. Znači to su dijelovi mozga aktivni i kod planiranja i kod izvođenja zamaha.
Cerebellum ili mali mozak.
Veoma je važna činjenica da su golferi početnici pokazivali mnogo jaču aktivnost i u ostalim dijelovima mozga. To uključuje one dijelove mozga koji su inače aktivni tijekom učenja motoričkih vještina i odgovorni su za „on line“ nadzor (odn. motoričku kontrolu)- bazalni gangliji i mali mozak. Poanta je u tom da je aktivnost bila pojačana u više područja mozga nego što je bilo potrebno da izvedu jednostavan golferski zamah.Veća područja aktivnosti mozga kod početnika izazvala su razmišljanja o stvarima koje nisu u direktnoj vezi sa golferskim zamahom. Povećana aktivnost u različitim dijelovima mozga znaći i povećanu mogućnost pogreški ili različitih smetnji. Ova dodatna područja mogu uključivati područja bazalnih ganglija i malog mozga, područja koja pomažu u interpretaciji povratne informacije te reguliraju i kontroliraju pokrete, naročito tijekom procesa učenja.Nameće se zaključak da izvedba zadanog pokreta može biti pokvarena. Kad se radi o aktivnosti mozga, više je manje (ako ste početnik) i manje je više (ako ste profesionalac).
Previše misli izaziva zbrku u glavi, toliko veliku da nam često izmakne tlo pod nogama.
Još jedan primjer kako svjesna pažnja može utjecati na našu sposobnost da obavljamo automatske kretnje, jesu hodanje i trčanje. Možete ih obavljati vrlo lako iako obraćate vrlo malo pažnje, čak i kad trčite niz stepenice. Mnogo nivoa automatske kontrole i regulacije dešavaju se u vašoj leđnoj moždini i u vašem mozgu za vrijeme tih aktivnosti rade u vašu korist. Ali ako pokušate razmišljati o tom što činite više nego je potrebno, možete se spetljati i u nečem tako jednostavnom kao što je hodanje. Ako ste ikad pokušali pomno promatrati vaše noge dok trčite niz stepenice, vrlo je vjerojatno da ćete se spotaknuti.
Ako ulažete napor da kontrolirate stvari koje su već pod odličnom kontrolom, vjerojatno je da ćete izazvati zbrku.
Učenje motoričkih sposobnosti vodi nas od praktičnog mišljenja ka automatskoj izvedbi kao proizvodu mišljenja. Kad to ne funkcionira kako treba, često čujemo kako nekog golfera, tenisača ili nekog drugog vrhunskog sportaša kritiziraju da su previše razmišljali o tom što rade. Kad udarač u baseballu zakaže, gotovo uvijek kao objašnjenje toga šta se desilo spominje se kako je previše razmišljao o udarcu.
I za “duševni mir” treba vježba.
Naravno, potrebno je mnogo prakse i obuke da bi se dospjelo do stanja „mushin no shin“. Držanje, pokreti, nizovi pokreta … trebaju puno vježbe dok izvedba ne postane gotovo nesvjesna i i dok se ne odvija gotovo potpuno spontano. To ujedno znači da moramo pustiti naše mozgove i tijela da rade ono za što smo ih izvježbali. Za vrijeme kretanja, toliko mnogo stvari dešava se ustvari automatski.
Znam da ovdje riskiram da me optuže da sugeriram da ne bi uopće trebali upotrebljavati naše mozgove!
Zvuči apsurdno da tu poziciju zauzima jedan neuroznanstvenik, ali proizlazi da naše mozgove trebamo koristiti na mnogo efikasniji i djelotvorniji način. A to često podrazumijeva da moramo svoj nervni sistem ostaviti da obavlja onaj posao koji treba obaviti i koji to radi odlično i bez našeg stalnog nastojanja da stvari dovedemo do cilja.
Proizlazi da naše mozgove kaktkad treba koristiti-manje. Haruki Murakami u svojoj brilijantoj noveli „1Q84“ navodi nešto što bi nas moglo zanimati. Glavni lik Aomame ne prihvaća Decarteovu izreku i mijenja je u „ Krećem se, dakle jesam“. Pustiti stvari da se dogode katkad je najbolji put da svoje misli pretvorite u djelovanje .
Autor: E.Paul Zehr.
Original tekst možete pročitati ovdje.
Kategorije:PRIZMA DRUŠTVA, U ZDRAVOM TIJELU ZDRAV DUH, VJEROVALI ILI NE