Prevela i uredila: Ivana Kali

Matrix World

Čitate li upravo ovaj tekst, jamčim vam da imate prilično velik mozak. Mislim stvarno velik mozak, i to zbog broja neurona u vašem mozgu. A vaš veliki mozak sadrži oko 100 bilijuna neurona, uz još 100 bilijuna koji se muvaju po vašoj kičmenoj moždini. Ukupan broj veza  među neuronima koji su važan segment  u čitavom procesu-procijenjen je oko 100 trilijuna sinapsa.

 Rene Decartes he rekao “Je pense, donc je suis˝ to jest “Mislim, dakle jesam (postojim).”

Naši veliki mozgovi  sjajno djeluju u svim vrstama aktivnosti (zapravo   u svemu što radite), uključujući i razmišljanje. Rene Decartes imao je dobar razlog da zapiše “Je pense, donc je suis˝ to jest “Mislim, dakle jesam (postojim).” To je istina. Mislimo zato što jesmo (postojimo), a to smo što jesmo, jer smo sposobni razmišljati. Ali u tom ima i nešto više. Ili zapravo, manje.

To što imamo zaista velike mozgove navodi nas na varljivu pomisao da bi trebali promišljati o svemu što radimo, što vodi prema ideji o kontroliranju svih naših aktivnosti.Radi se o kontroli u stvarnom mikro-upravljačkom smislu.Međutim, slabosti ovog sustava vidljive su kad o nečem počnemo misliti previše. Čak i sam pokušaj čini se pretežak.

Jedan od mojih omiljenih primjera za ovo pronašao sam u Warner Brothersovom filmu (Last Samurai)„Posljednji samuraj“. Pri početku filma vidimo samuraja i američkog vojnika kako zajedno vježbaju drvenim mačevima. Samuraj pokušava kapetana Nathena Algrena, kojeg tumači Tom Cruise, podučiti korištenju japanskog dugog mača “katane” za vrijeme borbe. Kapetanu Algrenu ne ide najbolje pa samuraj prebacuje na razgovor o tom kako razmišljati.

On kaže Algrenu da „previše razmišlja“.

Zar je moguće “previše razmišljati”?

„Mushin“ ili „mushin no shin“ što doslovno znači „ bez razmišljanja“ ili „mišljenje ne-razmišljanjem.”

Da li se o razmišljanju može uopće govoriti u kvantitativnom smislu? Na prvi pogled, izgleda da to nema puno smisla. Ali primjer o kom govorimo je zapravo veoma dobar opis odvajanja uma, koje  se zapravo dešava u tijeku borbe. U japanskim borilačkim vještinama ovo se naziva „mushin“ ili „mushin no shin“ što doslovno znači „bez razmišljanja“ ili „mišljenje ne-razmišljanjem“. To podrazumijeva fokusiranje na zadatak tako da onom što se treba dogoditi dozvolimo da se odvija prirodnim tijekom.

Za vrijeme pokretanja  određene motoričke  aktivnosti, aktivira se određena zona kore  mozga koju nazivamo dopunska  pokretačka zona. Ona se pokreće, ne samo  dok  stvarno izvodimo određeni pokret, nego i dok zamišljamo da ga izvodimo. Funkcionalna magnetska rezonantna dijagnostika  (fMRI) može nam pokazati  aktivnost mozga  za vrijeme izvođenja  nekog specijalnog pokreta kao što to zahtijeva recimo igranje golfa. Golf predstavlja zanimljivu kombinaciju finih motoričkih vještina i jednostavne mišićne sile, slično onom što zahtijevaju borilačke vještine.

John Milton sa Čikaškog univerziteta, zajedno sa kolegama napravio je snimke mozga  kod profesionalnih igrača golfa i kod početnika, za vrijeme dok su zamišljali određeni rutinski pokret u golfu koji  prebacuje  lopticu za nekih 100 metara. Dopunski pokretački corteks pokazuje jaku aktivnost  i kod profesionalaca i kod početnika. Kod stvarnog izvođenja golferskog zamaha aktivira se ista zona u kori mozga. Znači to su dijelovi mozga aktivni i kod planiranja i kod izvođenja zamaha.

Cerebellum ili mali mozak.

Veoma je važna činjenica da su golferi početnici pokazivali mnogo jaču aktivnost i u ostalim dijelovima mozga. To uključuje one dijelove mozga koji su inače aktivni tijekom učenja motoričkih vještina  i  odgovorni su za „on line“ nadzor (odn. motoričku kontrolu)- bazalni gangliji i mali mozak. Poanta je u tom da je aktivnost bila pojačana u više područja mozga nego što je bilo potrebno da izvedu jednostavan golferski zamah.Veća područja  aktivnosti mozga kod početnika izazvala su razmišljanja o stvarima  koje nisu u direktnoj vezi  sa golferskim zamahom. Povećana aktivnost u različitim dijelovima mozga znaći i povećanu mogućnost  pogreški ili različitih smetnji. Ova  dodatna područja  mogu uključivati  područja bazalnih ganglija i malog mozga, područja koja pomažu u  interpretaciji povratne  informacije  te reguliraju i kontroliraju pokrete, naročito tijekom procesa učenja.Nameće se zaključak da  izvedba zadanog pokreta  može biti pokvarena. Kad se radi o aktivnosti mozga, više je manje  (ako ste početnik) i manje je više (ako ste profesionalac).

Previše misli izaziva zbrku u glavi, toliko veliku da nam često izmakne tlo pod nogama.

Još jedan primjer kako svjesna pažnja može utjecati na našu sposobnost da obavljamo automatske kretnje, jesu hodanje i trčanje. Možete ih obavljati vrlo lako iako obraćate vrlo malo  pažnje, čak i kad trčite niz stepenice. Mnogo nivoa automatske kontrole i regulacije dešavaju se u vašoj leđnoj moždini  i u vašem mozgu za vrijeme  tih aktivnosti rade u vašu korist. Ali ako pokušate  razmišljati o tom što činite više nego je potrebno, možete se spetljati i u nečem tako jednostavnom kao što je hodanje. Ako ste ikad pokušali  pomno promatrati vaše noge dok trčite  niz stepenice, vrlo je vjerojatno da ćete se spotaknuti.

Ako ulažete napor da kontrolirate stvari koje su već pod  odličnom kontrolom, vjerojatno je da ćete izazvati zbrku.

Učenje motoričkih sposobnosti vodi nas od praktičnog mišljenja ka automatskoj izvedbi  kao proizvodu mišljenja. Kad to ne funkcionira kako treba, često čujemo kako nekog  golfera, tenisača ili nekog drugog  vrhunskog sportaša kritiziraju da su previše razmišljali o tom što rade. Kad udarač u baseballu zakaže, gotovo uvijek kao objašnjenje toga šta se desilo  spominje se  kako je previše razmišljao o udarcu.

I za “duševni mir” treba vježba.

Naravno, potrebno je mnogo prakse i obuke da bi se dospjelo do stanja „mushin no shin“. Držanje, pokreti, nizovi  pokreta … trebaju puno vježbe dok  izvedba ne postane  gotovo nesvjesna i  i dok se ne odvija gotovo  potpuno spontano. To ujedno znači da moramo pustiti naše mozgove i tijela da rade ono za što smo ih izvježbali. Za vrijeme kretanja, toliko mnogo stvari dešava se ustvari automatski.

Znam da ovdje riskiram da me optuže da sugeriram da ne bi uopće trebali upotrebljavati naše mozgove!

Zvuči apsurdno da tu poziciju zauzima jedan neuroznanstvenik, ali proizlazi da naše mozgove trebamo koristiti na mnogo efikasniji i djelotvorniji način. A to često podrazumijeva  da moramo svoj nervni sistem ostaviti da obavlja  onaj posao koji treba obaviti i koji to radi odlično i bez našeg stalnog nastojanja da stvari dovedemo do cilja.

Haruki  Murakami „1Q84.“

Proizlazi da naše mozgove kaktkad  treba koristiti-manje. Haruki  Murakami u svojoj brilijantoj noveli „1Q84“ navodi nešto što bi nas moglo zanimati. Glavni lik Aomame  ne prihvaća Decarteovu izreku i mijenja je u „ Krećem se, dakle jesam“. Pustiti stvari da se dogode katkad je najbolji put  da svoje misli pretvorite u djelovanje .

Autor: E.Paul Zehr.

Original tekst možete pročitati ovdje.