KNJIŠKI MOLJAC

S druge strane linija


Poglavlje 9 iz knjige Monkey’s Tail – a study in evolution and parapsychology Toma Lethbridgea (Routledge & Kegan Paul, 1969, SBN 7100 6598 1)

Preveo i uredio: Saša Mićanović

Matrix World

Nitko s imalo znatiželje u svom ustroju ne može odoljeti eksperimentiranju s informacijama koje su mu pisci pisama slobodno dali. Vidjeli smo da je nešto od osobnosti praćkara iz željeznog doba ostalo preko 2000 godina pohranjeno u kamenu kojeg je bacio.

Stvar je posve ista i s pismom. Nešto od naše osobnosti, a više od onoga što smo izrazili riječima koje smo napisali na papiru, ostaje na njemu. To je u suglasnosti s nekim od modernih teorija funkcioniranja memorije te, iako te teorije nisu još poznate široj javnosti tragača za istinom, meni se čini da je očigledno da su one bliže točnom odgovoru od bilo čega što je dosad napravljeno. Holografska funkcija uma je sljedeća ideja.

Što želimo znati o ljudima koji nam pišu? Kako je ovo, bar se nadamo, znanstveno istraživanje, želimo katalogizirati ljude po različitim osobinama. Imali smo preko stotinu božićnih čestitki i to se činilo kao dovoljno velik uzorak da bi nešto naučili, iako možda ne vjerujem u ono što mi njihalo govori. Svaki put iznova moram naglasiti da sam svemu ovome pristupio s potpunom nevjericom. Ja sam čovjek koji je stoji s nogama potpuno na zemlji i imao sam znanstveni odgoj i obrazovanje. Jednostavno ne prihvaćam ništa što mi njihalo kaže bez borbe u svom vlastitom umu.

Knjiga T.C. Lethbridgea: The Monkey’s Tail : A Study in Evolution and Parapsychology.

Morate razumjeti da smo napravili tablicu duljina njihala, koja obuhvaća mnogo stvari, i činilo nam se razumno da isprobamo neke od njih u odnosu jedne spram drugih. Izabrao sam 9 i pol inča, što izgleda predstavlja psihički potencijal osobe, to sam nazvao duljina psi-ja; 16 inča što naizgled predstavlja seksualni potencijal; 16 i pol inča što predstavlja krv i može nešto pokazati o karakteru; i 30 inča, što predstavlja godine starosti. Ubrzo je postalo jasno da duljina za godine starosti nema nikakvog utjecaja na seksualni ili psi potencijal. Usprkos tome, to je nešto o čemu ću diskutirati u nastavku.

Sve skupa ispitali smo 120 uzoraka i kad god smo znali starost osobe, njihalo je dalo točan odgovor do na dva okreta. Metoda se sastojala u tome da bismo nježno zanjihali njihalo iznad uzorka rukopisa kad je duljina niti iznosila 30 inča što predstavlja duljinu za starost. I tada bismo, sasvim proizvoljno, ali očigledno točno, brojali po jednu godinu za svaki okret njihala.

Nije lako biti potpuno siguran kada rotacija počinje i završava i to je razlog zašto je moguće pogriješiti po godinu na početku i na kraju. Kritičari ove metode ju trebaju sami isprobati prije nego krenu u bilo kakvo prosuđivanje njene preciznosti. Čini se kao potpuno glupost, ali izgleda da radi. Dokaz da se radi o pudingu nije u tome kako puding izgleda, već kakav mu je okus.

Izvor: poglavlje 6 iz knjige ESP: Beyond Time and Distance; Routledge & Kegan Paul, 1965

Ne tako davno, Colin Franklin, moj izdavač, mi je zadao zadatak koji je izgleda u pravom smjeru što se tiče ovakvog tipa istraživanja. Pojednostavljeno rečeno, želio je znati zadržavaju li reprodukcije slika još uvijek informaciju o spolu autora originala. Ovo je sigurno važno pitanje i ide dosta daleko u proširenju našeg istraživanja. U svrhu generalizacije, može se postaviti pitanje sadržava li knjiga dio originalnog polja pisca.

Kad bi to bilo tako, moglo bi se knjigu usporediti s polaganjem ruku u obredu ređenja svećenika. Ljudi su mi rekli da postoji prekid od 200 godina u izvođenju tog obreda i da se sila više ne prenosi u direktnom slijedu. Ne znam o tome; ali mogućnost da se dio autorovog psihičkog polja nalazi u svakoj kopije knjige koju je on napisao mi je bila jako zanimljiva. Nisam u to povjerovao ni za trenutak.

Dakle, osim ako niste skloni lutati gradskim umjetničkim galerijama sa sveskom reprodukcija i njihalom, nije baš tako jednostavno dati odgovor na pitanje Colina Franklina. Razmišljao sam o tome neko vrijeme prije negoli sam naišao na mogući način kako isprobati stvar. Nacrtao sam ilustracije, upitne kvalitete, koje se nalaze u mojim knjigama. Zamolio sam ga da mi pošalje originalne crteže iz jedne od knjiga. Pretpostavljao sam da su originali negdje pohranjeni te da nisu bili uništeni kad je izrada knjige bila gotova.

Ideja mi je bila da prvo testiram originalne crteže na duljinu za spol i misao te potom da testiram reprodukcije tih crteža u posve novoj i još ne otvorenoj kopiji same knjige. Naravno, mnogo je ljudi diralo crteže tijekom izrade knjige i određeno lagano odstupanje se moglo dogoditi tijekom tiskanja i uvezivanja. Tu smo morali riskirati, no činilo se da sam rizik i nije velik.

Nakon nekog vremena stigao je svezak crteža i odnio sam ga do granitnog poda u hodniku, gdje ne bi trebalo biti nikakvih smetnji osim od samog granita. Sa velikim zanimanjem sam stavio prvi crtež na pod i ispitao ga na duljinu za muški spol od 24 inča te potom na duljinu za misao od 27 inča. Snažno je reagirao na obje duljine.

Potom sam otvorio novu kopiju knjige na stranici gdje se nalazila slika napravljena od crteža kojeg sam maloprije ispitao. Ni na jednu od duljina nije bilo posve nikakve nikakve reakcije. Činilo se da je slika posve mrtva. Moja supruga i ja smo svečano prošli kroz sve crteže i njihove reprodukcije. Svi su crteži reagirali na duljine za spol i misao. Ništa se nije dogodilo u slučaju reprodukcija. Također, nije bilo nikakve reakcije ni na jednu od duljina od same knjige. Nije bilo nikakvog znaka da je bilo kakav dio autorove osobnosti prešao na knjigu, osim što bi tiskana riječ mogla nešto značiti osobi koja ju čita. Nije bilo nikakvog direktnog kontakta.

Knjiga ne predstavlja poveznicu između autora i čitatelja ni na koji para-psihološki način. Ništa nije prešlo od slikara koji je naslikao sliku na reprodukciju te iste slike. Kvaliteta reprodukcije, koliko god ona bila dobra, je nešto posve mehaničko i nedostaje joj životna sila koju je slikar utisnuo u original. Istu stvar smo vidjeli kod razmišljanja o fotografijama. Fotografija izgleda mrtva, kao i reprodukcija originalne slike putem mehaničkih sredstava. Ručno izrađena kopija bi naravno reagirala na duljinu za spol osobe koja je kopiju izradila.

Za mene je eksperiment bio poprilično olakšanje. Nisam mogao vidjeti kako bi išta moglo prijeći s originala na reprodukciju. Budući da je sve što smo dosad istraživali slijedilo logičnu nit, koliko god se ta nit može činiti čudna, ovakvo prenošenje nečega na reprodukciju mi se činilo posve nelogično. Da, odahnuo sam. Koliko god da se činili ludi, ipak nismo bili za ludnicu. Uspjeli smo stati na kočnicu.

Članak na engleskom jeziku možete pročitati ovdje.