VJEROVALI ILI NE

On nije štakor, on je moj brat!

Prevela i uredila: Barbara Arbanas-Kovačević

Matrix World

ScienceNews

Štakor kojem je bilo dozvoljeno da luta uokolo je s vremenom shvatio kako osloboditi zarobljenog kolegu iz kaveza. Štakori nisu bili toliko ljubazni spram punjenih životinja, što ukazuje da bića imaju empatiju jedno prema drugome.

Nazvati nekoga štakorom se više ne bi trebalo smatrati uvredom. Često zloćudni glodavci skrenu sa svojeg puta kako bi oslobodili zarobljenog prijatelja, a to je društveni prikaz gonjen empatijom, zaključili su istraživači u prosinačkom izdanju Sciencea.

“Kao ljudi, ponekad imamo tendenciju da osjećamo da postoji nešto posebno u vezi našeg morala,” kaže neuroznanstvenik Christian Keysers s Nizozemskog Instituta za Neuroznanost u Amsterdamu, a koji nije uključen u istraživanje. “Čini se da čak i štakori imaju nagon za pomoći.”

Kako je vlasnicima štakora već i poznato, štakori su vrlo druželjubive životinje, kaže koautor istraživanja Inbal Ben-Ami Bartal, psihologinja sa Sveučilišta u Chicagu. Bartal i njezini kolege su željeli vidjeti hoće li štakor poduzeti nešto kako bi smanjio patnju kolege iz kaveza. Ekipa je jednog štakora stavila u čisti kavez koji se mogao aktivirati izvana, a drugoga je ostavila da slobodno luta uokolo van kaveza po sat vremena.

S vremenom bi slobodan štakor kružio oko kaveza, kopajući po njemu i grizući ga. Nakon otprilike sedam dana nailazaka na zarobljenog prijatelja, lutajući je štakor naučio kako otvoriti kavez i osloboditi zarobljenog štakora. “Vrlo je očito da je to s namjerom,” kaže Bartal. “Hodali su pravo do vratiju i otvorili ih.” Oslobođenje je popraćeno bjesnilom uzbuđujućeg trčanja.

Štakori bi selektivno poduzimali akciju kada je drugi štakor u nevolji: prazni kavezi ne bi ni približno inspirirali štakora da otvori vrata koliko bi to bio slučaj kada su bili motivirani spašavanjem zarobljenog štakora. Do završetka pokusa, samo je pet od 40 štakora naučilo otvoriti prazan kavez, dok je 23 od 30 njih naučilo otvoriti kavez kako bi oslobodili stanara. (A zarobljene punjene životinje ne bi prošle puno bolje od praznih kaveza.)

“Ako otvorim vrata, nevolja ovog štakora nestaje, a nestaje i moja nevolja,” kaže psiholog Matthew Campbell iz Yerkes Nacionalnog Centra za Istraživanje Primata s Sveučilišta Emory u Atlanti, koji proučava empatiju kod čimpanzi. “Ono što netko drugi proživljava utječe na njih, i već to je nevjerojatno.”

Kako bi pomaknuli granice štakorove dobre volje, Bartal i njezin tim su zatočenog štakora suočili s zarobljenom čokoladom, tjerajući ga da izabere koga će osloboditi. “Ovi štakori obožavaju svoju čokoladu,” kaže ona. Rezultati su zapanjli Bartal: štakori su podjednako radije oslobađali štakora u nevolji nego što bi oslobađali slatkiše. Za štakora je sloboda kolege glodavca bila jednako slatka kao i pet čokoladnih pločica.

A ljubaznost ne prestaje ovdje: “Najšokantnija stvar je ta da bi ostavljali nešto čokolade za drugog štakora,” kaže Bartal. Štakor-junak bi ostavio jednu ili dvije čokoladne pločice za svojeg novog druga u više od polovine pokušaja. Namjerno. “Nije da su promašili čokoladu,” kaže Bartal. “Oni bi ju u stvari ponekad iznijeli van iz hvataljke, ali ju ne bi pojeli.”