MISTERIJE

Washingtonski NLO incident iz 1952. godine

Prevela i uredila: Violeta Štetić

The Living Moon

Washingtonski NLO incident iz 1952. godine, također poznat i kao Washingtonska strka ili Viđenja washingtonske nacionalne zračne luke, bio je serija izvještaja o neidentificiranim letećim objektima u razdoblju od 12. do 29. srpnja 1952. godine diljem cijelog Washington D.C.-a. Viđenja s najviše publiciteta dogodila su se tijekom dva uzastopna vikenda, 19. – 20. srpnja i 26. – 27. srpnja.

Ufolog Richard H. Hall.

Dugogodišnji ufolog Richard H. Hall, koji je služio kao pomoćnik direktora NICAP-a i direktor Fonda za istraživanje NLO-a piše: „Val NLO viđenja u ljeto 1952. bio je jedan od najvećih svih vremena, i uvjerljivo najznačajniji svih vremena, u pogledu vjerodostojnih izvještaja i dobivenih neoborivih dokaza.“[1]

Događaji od 19. do 20. srpnja

Kretnje NLO-a zabilježene na radaru nad područjem Washington DC-ja.

U 23.40 u subotu 19. srpnja 1952. godine Edward Nugent, kontrolor zračnog prometa u Washingtonskoj nacionalnoj zračnoj luci uočio je sedam objekata na svom radaru. Objekti su se nalazili 15 milja jugo-jugozapadno od grada; ni jedna znana letjelica nije bila u tom području i objekti nisu slijedili neki ustaljeni smjer letenja. Nugentov nadređeni Harry Barnes, viši kontrolor zračnog prometa u zračnoj luci promatrao je objekte na Nugentovu radaru. Kasnije je napisao:

Odmah smo znali da se radi o vrlo čudnoj situaciji… njihova kretanja su bila potpuno radikalna u usporedbi s običnim letjelicama. [2]

Barnes je dao da se Nugentov radar pregleda od strane dvojice kontrolora; ustanovili su da je radio normalno. Barnes je tada nazvao drugi radarski centar Nacionalne zračne luke; tamošnji kontrolor Howard Cocklin rekao je Barnesu da i on također ima te objekte na svom radaru. Nadalje, Cocklin je rekao da može vidjeti jedan od tih objekata kroz prozor kontrolnog tornja:

jarko narančasto svjetlo. Ne mogu razaznati što je iza njega. [3]

Washingtonska zrakoplovna luka na rijeci Potomac.

Do tog trena, drugi objekti su se pojavili u svim sektorima radara; kada su se premjestili iznad Bijele kuće i Kapitola SAD-a, Barnes je nazvao Zračnu bazu Andrews, lociranu 10 milja od Nacionalne zračne luke. Iako su oni izjavili da nemaju neobičnih objekata na radaru, pilot je uskoro javio u kontrolni toranj baze da vidi neobičan objekt. Pilot William Brady, koji je bio u tornju, tada je vidio „objekt koji se čini kao narančasta vatrena lopta popraćena repom… to nije bilo poput ičega što sam do sada vidio.“

Harry Barnes, viši kontrolor zračnog prometa u radarskoj sobi Nacionalne zračne luke u Washingtonu DC.

Dok je Brady pokušavao upozoriti drugo osoblje u tornju, neobični objekt je „odletio nevjerojatnom brzinom“ i nestao u „tren oka“. Tada je primijetio drugi, sličan objekt, ali je taj također nestao prije nego što ga je itko iz tornja uspio vidjeti.[4] U 12.30 sati 20. srpnja još jedna osoba kontrolnog tornja Nacionalne zračne luke prijavila je viđenje „narančastog diska na oko 3.000 stopa visine.“ Na jednoj od pista zračne luke S. C. Pierman, pilot Capital Airlinesa, čekao je u kokpitu svog DC-4 dopuštenje za uzlijetanje. Nakon što je uočio ono za što je mislio da je meteor, rečeno mu je da je radar kontrolnog tornja uhvatio nepoznate objekte koji se približavaju njegovom položaju. Pierman je primijetio šest objekata – brzo kretajućih svjetala, bijelih, bez repa – u periodu od 14 minuta.[5] Pierman je bio u radio kontaktu s Barnesom za vrijeme svog viđenja i Barnes se kasnije referirao na to kako se „svako viđenje podudaralo s točkom koju smo mogli vidjeti blizu njegovog aviona. Kada je prijavio da je svjetlo odjurilo velikom brzinom, nestalo je iz našeg dometa.“

S. C. Pierman, pilot Capital Airlinesa je vozio ovakav DC-4 1952. godine.

Za to vrijeme u Zračnoj bazi Andrews, osoblje kontrolnog tornja pratilo je na radaru nešto za što su neki mislili da su nepoznati objekti, a drugi sumnjali, i u jednom slučaju su to mogli dokazati, da su jednostavno zvijezde i meteori. Ipak, vodnik Charles Davenport primijetio je narančasto – crveno svjetlo u smjeru juga; svjetlo bi se „činilo da stoji mirno, a onda napravilo naglu promjenu u smjeru i visini… ovo se dogodilo nekoliko puta.“[6] U jednom trenutku oba – radarski centar Nacionalne zračne luke i radarski centar Zračne baze Andrews – pratila su objekt koji lebdi iznad radio odašiljača za navođenje. Objekt je nestao u sva tri radarska centra u isto vrijeme.[7] U 3 sata ujutro, malo prije nego što su dva lovca iz Zračne baze Newcastle iz Delaware-a stigla iznad Washingtona, svi su objekti nestali s radara Nacionalne zračne luke. Međutim, kad su lovci ostali bez goriva i otišli, objekti su se vratili, što je uvjerilo Barnesa da su „NLO-i nadzirali radio promet i ponašali se u skladu s tim.“[8] Posljednji put objekti su detektirani na radaru u 5.30 ujutro. Oko zore E. W. Chambers, civilni radio – inženjer iz predgrađa Washingtona, primijetio je pet ogromnih diskova kako kruže u slobodnoj formaciji. Otišli su nagnuti prema gore i lijevo, u strmom usponu.“

Publicitet i reakcija Zračnih snaga

Viđenja od 19. do 20. srpnja 1952. dospjela su na naslovne stranice novina diljem zemlje. Tipični primjer bila je naslovnica Cedar Rapids Gazette iz Iowe. Pisalo je „Leteći tanjuri roje se iznad glavnog grada“ velikim crnim slovima.[9] Slučajno, kapetan Zračnih snaga SAD-a Edward J. Ruppelt, nadzornik projekta Zračnih snaga Plava knjiga, istraga misterije NLO-a, u to vrijeme je bio u Washingtonu.

Edward J. Ruppelt.

Ipak, o viđenjima nije doznao tek do utorka, 22. srpnja, kada je pročitao naslovnice washingtonskih lokalnih novina. Nakon razgovora o viđenjima s obavještajnim časnicima Pentagona, Ruppelt je proveo nekoliko sati u nastojanju da dobije službeni auto kako bi istražio viđenja, međutim odbili su ga jer su samo generali i viši pukovnici mogli koristiti službene automobile. Rečeno mu je da može unajmiti taksi vlastitim novcem; do tog trenutka Ruppelt je bio toliko frustriran da je napustio Washington i odletio nazad u sjedište Plave knjige u Zračnoj bazi Wright – Patterson u Ohiu.[10] Prije odlaska iz Washingtona Rupplet je ipak uspio razgovarati s radarskim stručnjakom Zračnih snaga, kapetanom Roy Jamesom, koji je smatrao da bi neobični vremenski uvjeti mogli uzrokovati nepoznata radarska očitanja.[11]

Događaji od 26. do 27. srpnja

U 20.15 sati u subotu 26. srpnja 1952. godine, pilot i stjuardesa na letu National Airlinesa za Washington primijetili su neke čudne objekte iznad svog aviona. U roku nekoliko minuta radarski centri Nacionalne zračne luke i Zračne baze Andrews pratili su više nepoznatih objekata. Glavni narednik Andrewsa vizualno je primijetio objekte; kasnije je rekao da „ta svjetla nisu imala karakteristike zvijezda padalica. Nije bilo repa, putovale su brže nego i jedna zvijezda padalica koju sam ja vidio.“[12]

U međuvremenu, Albert M. Chop glasnogovornik projekta Plava knjiga, stigao je u Nacionalnu zračnu luku i odbio nekoliko zahtjeva novinara da fotografiraju ekrane radara. Tada se pridružio osoblju radarskog centra.[13] Do tog trena (21.30 sati), radarski centar je očitavao nepoznate objekte u svakom sektoru. Na trenutke objekti su putovali sporo, a onda opet naglo promijenili smjer i kretali se radarom brzinama izračunatim na 7.000 milja na sat. U 23.30 sati dva lovca Zračne baze Newcastle iz Delaware-a stigla su iznad Washingtona. Kapetan John McHugo, vođa leta, usmjeren je prema točkama na radaru, ali nije ništa vidio unatoč ponovljenim pokušajima.[14] Ipak, njegov pratitelj poručnik William Pattersone vidio je četiri bijela „sjaja“ i lovio ih. Iznenada, „sjajevi“ su se okrenuli i okružili njegovog lovca. Patterson je pitao kontrolni toranj Nacionalne zračne luke što bi trebao učiniti; prema Chopu, odgovor s tornja je bio „zapanjena tišina“. Četiri objekta tada su odbrzala od Pattersonova mlažnjaka i nestala.[15]

Major Dewey Fournet, oficir za vezu projekta Plava Knjiga.

Poslije ponoći 27. srpnja, major Dewey Fournet, oficir za vezu projekta Plava knjiga u Pentagonu i poručnik Holcomb, radarski stručnjak Zračnih snaga, stigli su u radarski centar Nacionalne zračne luke. Tijekom noći, poručnik Holcomb primio je poziv Washingtonske nacionalne meteorološke postaje. Rekli su mu da je iznad grada prisutna lagana temperaturna inverzija, ali Holcomb je smatrao da inverzija nije „ni približno dovoljno jaka da objasni dobar i stabilan prijem“ na radarima.[16] Fournet je prenio da su svi prisutni u radarskoj sobi bili uvjereni da su predmeti najvjerojatnije uzrokovani čvrstim metalnim objektima. U vidu su bile i meteorološke pojave, rekao je, ali to je bila normalna pojava i kontrolori „nisu obraćali pažnju na njih.“[17] Još dva mlažnjaka Zračne baze Newcastle su bila presretana tijekom noći. Jedan pilot nije vidio ništa neobično; drugi pilot se kretao prema bijelom svjetlu koje je „nestalo“ kad se približio. Let Capital Airlinesa iz Washingtona primijetio je „čudna svjetla“ koja su ostala vidljiva oko dvanaest minuta.[18] Viđenja i nepoznata očitanja radara završila su u zoru 20. srpnja.

Zabrinutost Bijele kuće i naredba za obaranje

Viđenja 26. – 27. srpnja također su dospjela na naslovnice, pa čak i navela predsjednika Harrya Trumana da osobno pozove kapetana Ruppleta i zatraži objašnjenje viđenja. Ruppelt je, prisjećajući se razgovora s kapetanom Jamesom, rekao predsjedniku da su viđenja možda uzrokovana temperaturnom inverzijom, kada sloj toplog, vlažnog zraka prekrije sloj hladnog, suhog zraka bliže tlu. Ovo može uzrokovati da se radarski signali iskrive i daju lažna očitanja. Međutim, Ruppelt nije još intervjuirao ni jednog svjedoka niti proveo formalnu istragu.[19]

Povjesničar CIA-e Gerald Haines u svojoj knjizi iz 1997. o CIA-inoj upletenosti u NLO-e također spominje Trumanovu zabrinutost. „Masovno nagomilavanje viđenja diljem Sjedinjenih država u 1952., posebno u srpnju, alarmiralo je Trumanovu administraciju. Radari Washingtonske nacionalne zračne luke i Zračne baze Andrews 19. i 20. srpnja pratili su misteriozne nepravilnosti na ekranu radara. 27. srpnja, te nepravilnosti su se ponovno pojavile.[20]

Harry Truman: priznanje NLO-a

Harry S. Truman, tadašnji predsjednik SAD-a.

Uvjeravam Vas da leteći tanjuri, s obzirom da postoje, nisu konstruirani od bilo koga na Zemlji. – Harry S. Truman – tiskovna konferencija Bijele kuće, Washington D.C., 4. travnja 1950.

Moguće je da je zabrinutost Bijele kuće rezultirala naredbom da se obori svaki NLO, o čemu je izvještavano u različitim pričama International News Service-a (INS) 29. srpnja 1952. Npr. jedna takva priča izvještava da su „piloti mlažnjaka u cijeloj zemlji u 24-satnom stanju „uzbune protiv letećih tanjura“ s naredbama da ih sruše ako ignoriraju naredbe da se prizemlje.“ Časnik Zračnih snaga za informiranje javnosti, potpukovnik Moncel Monte, potvrdio je direktivu izjavljujući: „Piloti mlažnjaka su bili i jesu pod naredbom da istraže neidentificirane objekte i da ih obore ako ih ne mogu nagovoriti da se spuste.“ Kasnije je rečeno da ni jedan pilot nije uspio doći dovoljno blizu da pokuša srušiti „leteći tanjur“, pošto bi objekti nestali ili odjurili čim bi presretač prišao, katkad leteći brže od njihovih pilota čak i do tisuću milja na sat.“

Ipak, u očitoj kontradikciji s naredbom za rušenje, stožer Zračnih snaga također daje izjavu da neidentificirani leteći objekti nisu nikakva prijetnja Sjedinjenim Državama i nisu kontrolirani razumnom fizičkom strukturom.“[21]

To je rezultiralo nekim javnim protestom, uključujući telegrame i pisma Bijeloj kući koja kažu da je takva politika opasna ako su NLO-i kontrolirani izvanzemaljskim bićima, koja su onda očito tehnološki puno napredniji od ljudi.[22]

Tiskovna konferencija i objašnjenje Zračnih snaga 29. srpnja

U odgovor na reportaže INS-a o naredbi za obaranje, da bi se smirio rastući javni nemir[23] i odgovorilo na pitanja medija o viđenjima – i s nadom, da bi se usporili brojevi izvještaja o NLO-ima slani Plavoj knjizi, koji su zagušavali normalne obavještajne kanale – general-major John Samford, obavještajni direktor Zračnih snaga, i Roger Ramey, direktor operacija Zračnih snaga, održali su u Pentagonu dobro posjećenu tiskovnu konferenciju 29. srpnja 1952. To je bila najveća Pentagonova tiskovna konferencija od Drugog svjetskog rata.[24] Novinski članci su nazivali Samforda i Rameya top dva stručnjaka Zračnih snaga za NLO-e .[25]

Na Samforda je jako utjecao kapetan James, koji je s njim ranije tog dana raspravljao o viđenjima i koji je također govorio na konferenciji. Samford je izjavio da se viđenja nad Washingtonom mogu objasniti kao pogrešno protumačeni zračni fenomeni (kao što su zvijezde i meteori). Samford je također izjavio da se nepoznate točke na radaru mogu objasniti temperaturnom inverzijom koja je bila prisutna iznad Washingtona u oba navrata kada su prijavljena radarska očitanja.

Dodatno, Samford je tvrdio da točke s radara nisu uzrokovane čvrstim materijalnim objektom i zato ne predstavljaju prijetnju nacionalnoj sigurnosti. U odgovor na pitanje da li su Zračne snage zabilježile sličan radarski kontakt prije Washingtonskog incidenta, Samford je priznao da je bilo na stotine takvih slučajeva gdje su lovci Zračnih snaga poslani na presretanje, ali su svi bili bez rezultata.“

Ruppelt je kasnije napisao da je konferencija bila uspješna u „skidanju tiska s vrata“.[26]

Kriticizam na račun objašnjenja Zračnih snaga

Gotovo od trenutka tiskovne konferencije generala Samforda, očevici, istraživači NLO-a i osoblje Zračnih snaga počeli istupili su kritizirajući objašnjenje temperaturnom inverzijom / fatamorganom. Kapetan Ruppelt je priopćio da major Fournet i poručnik Holcomb, koji se nisu slagali s objašnjenjem Zračnih snaga, nisu prisustvovali tiskovnoj konferenciji. Sam Ruppelt je otkrio da je „jedva i bilo noći u lipnju, srpnju i kolovozu 1952. da nije bilo temperaturne inverzije u Washingotnu, a ipak sporo krećući, stabilni predmeti na radaru pojavili su se u samo nekoliko noći.“[27]

Prema priči INS-a, Meteorološki ured Sjedinjenih Država također se nije složio s hipotezom temperaturne inverzije – jedan službenik je tvrdio da bi se „takva inverzija obično pojavila na radarskom ekranu kao nepomična linija, a ne kao pojedinačni objekti kakvi su uočeni na radaru zračne luke.“[28]

Također, prema Ruppeltu, kada je intervjuirao radarsko i osoblje kontrolnog tornja u Washingtonskoj nacionalnoj zračnoj luci, ni jedna osoba nije se složila s objašnjenjem Zračnih snaga. Michael Wertheimer, istraživač za Condonovo izvješće financirano od strane vlade, istražio je slučaj 1966. Ustanovio je da radarski svjedoci još uvijek osporavaju objašnjenje Zračnih snaga, ali to nije spriječilo da se izvješće slaže s objašnjenjem Zračnih snaga temperaturnom inverzijom / fatamorganom.[29] Ruppelt se nadovezao da  je 27. srpnja kontrolni toranj Washingtonske nacionalne nazvao toranj zračne baze Andrews i obavijestio ih da mu radar pokazuje nepoznate objekte odmah južno od Andrewsovog kontrolnog tornja, direktno iznad postaje Andrewsovog radioodašiljača. Prema Ruppeltu, kad je osoblje Andrewsa pogledalo, svi su vidjeli „ogromnu vatreno – narančastu sferu“ kako lebdi iznad radioodašiljača.[30] Kad je Ruppelt nekoliko dana kasnije intervjuirao osoblje kontrolnog tornja, inzistirali su da su pogriješili i vidjeli samo jarku zvijezdu. Međutim, kad je Ruppelt provjerio astronomske karte otkrio je da te noći nije bilo jarkih zvijezda iznad postaje, i da je „čuo iz dobrog izvora da su ljudi iz tornja bili malčice „uvjeravani“ od strane nadređenih časnika da kažu da je njihovo viđenje bilo samo zvijezda.“[31]

Također je bilo svjedoka koji su tvrdili da su vidjeli strukturiranu letjelicu, a ne samo „sjaj“ ili jarka svjetla. Časnik vojnog topništva Joseph Gigandet 19. srpnja sjedio je na prednjem trijemu svog doma u Alexandriji, Virginia, odmah prijeko rijeke Potomac od Washingtona. Tvrdio je da je vidio u 21.30 sati „crveni objekt u obliku cigarete“ koji je lagano lebdio iznad njegove kuće. Gigandet je procijenio da je veličina objekta usporediva s avionom DC-7 i na otprilike 10.000 stopa visine; također je tvrdio da je objekt imao „nizove svjetala smještenih vrlo blizu jedno od drugoga“ na svojim bokovima. Objekt je naposljetku preletio iznad njegove kuće još jednom, što je navelo Gigandeta da pretpotavi kako je kružio područjem.[32] Kad je objekt odletio drugi put, postao je tamnije crvene boje i premjestio se nad sami Washington; ovo se dogodilo manje od dva sata prije nego što je Edward Nugent prvi put primijetio nepoznate objekte na svom radaru u Washingtonskoj nacionalnoj. Gigandet je tvrdio daje njegov susjed, FBI agent, također vidio objekt.[33] Dr. James E. McDonald, fizičar na Sveučilištu Arizona i prominentni ufolog šezdesetih, napravio je vlastitu analizu Washingtonskih viđenja. Nakon intervjuiranja četiri pilota očevica i pet članova radarskog osoblja, McDonald je tvrdio da je objašnjenje Zračnih snaga „fizički nemoguće“.[34] Harry Barnes je rekao McDonaldu da predmeti na radaru „nisu bile bezoblične mrlje kao što se dobiju uslijed pojave kakvih abnormalnosti,“ i da je siguran da su nepoznate radarske greške čvrsti predmeti; Howard Cocklin se složio s Barnesom.[35]

Ishodi: Robertsonova diskusijska grupe

Ekstremno visok broj izvješća o NLO-ima u 1952. uznemirio je i Zračne snage i CIA-u. Obje grupe su smatrale da bi neprijatelj nacije mogao namjerno preplaviti Sjedinjene Države lažnim izvješćima o NLO-ima, uzrokujući masovnu paniku što bi im omogućilo iznenadni napad. CIA-in Obavještajni ured za znanost je 24. rujna 1952. poslao memorandum Walteru B. Smithu, CIA-inu direktoru. Memorandum kaže da“situacija s letećim tanjurima… ima implikacije po nacionalnu sigurnost… zbog zabrinutosti javnosti fenomenom… postoji potencijal za razmah masovne histerije i panike.“[36] Rezultat ovog memoranduma je stvaranje Robertsonove diskusijske grupe u siječnju 1953., koja se sastojala od prominentnih znanstvenika i koja je provela četiri dana pregledavajući „najbolje“ NLO slučajeve koje je skupio projekt Plava knjiga. Diskusijska grupa odbacila je gotovo sve NLO slučajeve koje je pregledala kao bezopasne za nacionalnu sigurnost ili da ne predstavljaju ništa neobično. U kontroverznoj prosudbi diskusijske grupe, Zračne snage i projekt Plava knjiga trebali bi provoditi manje vremena u analiziranju i proučavanju NLO izvještaja, a više u javnom raskrinkavanju istih. Diskusijska grupa je preporučila da bi Zračne snage i projekt Plava knjiga trebali poduzeti korake da „skinu specijalni status s NLO-a koji im je dan i auru misterije koju su nažalost stekli.“[37] Slijedeći izvješće diskusijske grupe, projekt Plava knjiga bi rijetko objavio bilo koji NLO slučaj koji nije označen kao „riješen“; neriješeni slučajevi su rijetko spominjani od strane Zračnih snaga.

Autorska prava© Matrix World 2011. do danas. Sva prava pridržana. Strogo je zabranjeno kopiranje, raspačavanje, ponovno objavljivanje ili izmjena bilo kakvog materijala koji se nalazi na blogu Matrix World bez prethodnog pisanog odobrenja dobivenog od uredništva Matrix World.


[1] The 1952 Sighting Wave: Radar-Visual Sightings Establish UFOs As A Serious Mystery by Richard Hall, 2005, updated 2007; URL accessed March 14, 2007

[2] Clark, Jerome, The UFO Book: Encyclopedia of the Extraterrestrial. P. 653. Visible Ink, 1998. ISBN 1578590299

[3] Ibidem

[4] Clark, Jerome, The UFO Book: Encyclopedia of the Extraterrestrial. P. 654. Visible Ink, 1998. ISBN 1578590299

[5] Clark, Jerome, The UFO Book: Encyclopedia of the Extraterrestrial. P. 655. Visible Ink, 1998. ISBN 1578590299

[6] Ibidem

[8] Clark, Jerome, The UFO Book: Encyclopedia of the Extraterrestrial. P. 656. Visible Ink, 1998. ISBN 1578590299

[9] Michaels, Susan, Sightings: UFOs. P 22. Simon and Schuster, 1997. ISBN 0684836300

[11] Ibidem, P. 163

[12] Clark, Jerome, The UFO Book: Encyclopedia of the Extraterrestrial. Visible Ink, 1998. ISBN 1578590299

[14] Peebles, Curtis, Watch the Skies!: A Chronicle of the Flying Saucer Myth. P 76

[15] Clark, Jerome, The UFO Book: Encyclopedia of the Extraterrestrial. Visible Ink, 1998. ISBN 1578590299

[16] Peebles, Curtis, Watch the Skies!: A Chronicle of the Flying Saucer Myth. P 76

[18] Clark, Jerome, The UFO Book: Encyclopedia of the Extraterrestrial. Visible Ink, 1998. ISBN 1578590299

[19] Michaels, Susan, Sightings: UFOs. P 22. Simon and Schuster, 1997. ISBN 0684836300

[23] E.g., the St. Louis Post-Dispatch wrote on July 30, 1952, “Experts Answer Questions on Reported Objects to Avert Mass Hysteria”

[24] Peebles, Curtis, Watch the Skies!: A Chronicle of the Flying Saucer Myth. P 80

[25] The main AP story of the press conference on July 30, 1952, stated: “Samford is one of the Air Force’s two top experts on saucers. The other was Maj. Gen. Roger Ramey…”; AP also called Ramey the Air Force’s “saucer man” in reporting his interview on CBS TV on August 3, 1952

[29] Clark, Jerome, The UFO Book: Encyclopedia of the Extraterrestrial. Visible Ink, 1998. ISBN 1578590299

[32] Clark, Jerome, The UFO Book: Encyclopedia of the Extraterrestrial. Visible Ink, 1998. ISBN 1578590299

[33] Ibidem

[34] Ibidem

[35] Ibidem

[36] Ibidem

[37] Peebles, Curtis, Watch the Skies!: A Chronicle of the Flying Saucer Myth. P 102