Snimka NLO-a iznad grada La Vega u Dominikanskoj republici, napravljena 16.04.2010.

Prevela i uredila: Violeta Štetić

Matrix World

The UFO Chronicles

Kao što je naznačeno u prvom dijelu, pokojni de. James E. McDonald – koji je držao titulu „Stariji fizičar pri Institutu za atmosfersku fiziku“ na Sveučilištu Arizona – također se ističe kao jedan od nekolicine znanstvenika koji su stvarno proučavali NLO fenomen. U pripremljenoj izjavi ispred Odbora za znanost i astronautiku kongresa SAD-a danoj 29. srpnja 1968. godine, McDonald je rekao:

Famozna bitka za Los Angeles 24.02.1942., kada su sve oružane snage SAD-a na tlu ovoga grada pucale na NLO duljine 270 metara, kojeg su vidjeli tisuće ljudi.

„S vremena na vrijeme u povijesti znanosti iskrsnule su situacije gdje je pitanje od iznimne važnosti preklinjalo za prikladnu pozornost jednostavno zato što je pitanje podrazumijevalo fenomen tako daleko izvan trenutnih granica znanstvenog znanja, da nije čak ni tretiran kao pravovaljana tema za ozbiljno znanstveno zanimanje. To je točno situacija u kojoj je sada pitanje NLO-a. Jedan od glavnih rezultata moje nedavne intenzivne studije o zagonetki NLO-a je ovaj: Postao sam uvjeren da znanstvena zajednica, ne samo ove zemlje nego diljem svijeta, predmet od neizmjerne znanstvene važnosti ležerno ignorira kao glupost. “[1]

McDonald je došao do tog mišljenja nakon nekoliko autoriziranih, proširenih posjeta NLO projektu Zračnih snaga SAD-a nazvanog Plava knjiga, u svrhu pregleda njegove arhive. Ozlojeđen onime što je otkrio, napisao je: „Postoje stotine valjanih slučajeva u arhivima Zračnih snaga koji su trebali dovesti do vrhunskog, pažljivog ispitivanja NLO-a davnih dana, ipak ovi slučajevi su pometeni pod sag na najveći mogući uznemirujući način od strane istražitelja projekta Plava knjiga i njihovih konzultanata.“[2]

McDonaldova puna izjava pred Kongresom može se naći u Kongresnom arhivu SAD-a, kao i na Internetu. Priznajući da je golema većina viđenja NLO-a nesumnjivo imala prozaična objašnjenja, i da je velika većina pitanja o fenomenu ostala neodgovorena, McDonald  jezgrovito sumira svoje zaključke o najvjerodostojnijem od neobjašnjenih slučajeva: „Moje sadašnje mišljenje, bazirano na dvije godine pomnjivog proučavanja, je da su NLO-i vjerojatno izvanzemaljski uređaji uključeni u nešto što bi se vrlo provizorno moglo nazvati „nadziranje“.“[3]

William Occam, matematičar iz srednjeg vijeka, stvorio Occamovu britvu ili princip: “Najjednostavnija rješenja su obično prava rješenja.”

Često se NLO skeptici  – znanstvenici, kao i laici – pozivaju na Occamovu britvu kako bi poduprli svoje stajalište kako postoje puno vjerojatnija, prozaičnija objašnjenja za NLO fenomen od teorije izvanzemaljskih svemirskih brodova. Za razliku od McDonalda ove osobe nikad nisu proučavale NLO-e i prema tome, daju neinformirana mišljenja – bilo da priznaju tu činjenicu ili ne.

U biti, princip Occamove britve kaže da je najjednostavnije objašnjenje za neobjašnjeni fenomen najvjerojatnije točno. Drugim riječima, konvencionalna objašnjenja – prirodni ili fenomeni stvoreni ljudskom rukom – nesumnjivo tumače sva NLO viđenja.

Mogu li se sva NLO viđenja opravdati najednostavnijim i prirodnim fenomenima? Na slici vidite zabilješku Meksičke vojske od 09.05.2004. kada je vojni zrakoplov za nadgledanje zračnog prostora pokušao otkriti nepoznate uljeze.

Ali, da li je ova osnovna premisa jednostavnost-kao-istina uvijek valjanja, ili ima svoje mane? Uzmite npr. gravitaciju. Objašnjenje za nju ponuđeno od Isaaca Newtona – po kojem fizički objekti posjeduju privlačnu silu, proporcionalnu svojoj masi, koja ih privlači jedne drugima –  čini se jednostavno, jasno i odgovara vidljivim činjenicama. Uistinu, revolucionarna teorija engleskog znanstvenika, potvrđena eksperimentima, pružila je objašnjenje za gravitaciju koje se neosporavano zadržalo preko dvije stotine godina. A tada je došao Albert Einstein.

Albert Einstein, čovjek koji je teorijom relativnosti oblikovao naše znanstveno razmišljanje.

U ranom 20. st. Einstein je stvorio svoju znanstvenu revoluciju pokrenutu od jednog jedinog čovjeka, uvodeći posebnu i opću teoriju relativnosti. Među ostalim, postulati teorije opće relativnosti  da su prostor i vrijeme neraskidivo povezan entitet, koji je iskrivljen ili zakrivljen prisutnošću fizičkih objekata. Ustvari, kaže Einstein, gravitacija je zapravo funkcija zakrivljenog prostor-vremena. Stoga, Newtonova jabuka nije pala na tlo zbog privlačne sile Zemlje. Točnije, Zemlja je stvorila zakrivljenu depresiju u prostor-vremenu i jabuka je samo išla linijom manjeg otpora kližući dolje u nju. Oh, usput, Einstein je također otkrio da gravitacija savija svjetlost.

Jedan ne-jednostavni aspekt posebne teorije relativnosti je vremenska dilatacija, po kojoj se vrijeme pomiče brže ili sporije, ovisno o tome da li se mjeri na mirujućem ili pokretnom kronometru. Štoviše, kaže Einstein, objekti u kretanju se zapravo skraćuju u dužinu u smjeru u kojem putuju. I posljednje ali ne manje važno, šačica materije može otpustiti dovoljno energije da uništi cijeli grad.

Sve ovo su jednostavne stvari, zar ne? Stari Occam bi to shvatio, zar ne? Pa, možda ipak ne.

Gravitacija, sila koju još uvijek ne razumijemo dovoljno dobro!

Nakon opsežne procjene rezultata eksperimenata, znanost sada prihvaća Einsteinovo objašnjenje gravitacija kao ono točno. Ali da li je i najjednostavnije, kao što Occamova britva kaže da bi trebalo biti? Da li je razumnije i jasnije nego Newtonovo?

Ne, nije. Ustvari, bizarni, zbunjujući, često paradoksalni principi unaprijeđeni dvama relativističkim teorijama još uvijek izbjegavaju intelektualnom poimanju većine čovječanstva sto godina nakon što su objavljeni. Usprkos tome, fizičari su dugo smatrali da su Einsteinove ideje perceptivne i točne procjene kozmološkog poretka i funkcioniranja. Kad je to rečeno, te ideje ne mogu – ni uz pomoć mašte – biti opisane kao jednostavni, zdravorazumski odgovori na važna pitanja.

Ako koncepti unaprijeđeni Einsteinovim teorijama ne mogu učinkovito izazvati premisu jednostavnost-kao –istina Occamove britve, onda razmotrite što nudi jedan od stupova znanosti 20. stoljeća, teorija kvantne mehanike.

Jedno pravilo, nazvano Princip neodređenosti, kaže da što više znamo o lokaciji čestice u svemiru, manje znamo o njenoj brzini. I obrnuto, što više znamo o brzini bilo koje dane čestice – mjereći je – manje znamo o njenoj lokaciji. Još jedan princip kvantne mehanike kaže da određena svojstva čestica, uključujući položaj, brzinu, smjer kretanja i rotaciju, ne mogu biti ni definirani dok se ne promotre. Prije tog trenutka, bilo koja dana čestica je u onom što je nazvano „superpozicija stanja“. Drugim riječima, sama njena priroda ne može biti opisana kao da postoji dok prvo nije ispitana. Konačno, kvantna teorija uređuje da svjetlost – koja se sastoji od valova fotona – postoji kao „valno-čestična dualnost“, gdje ona nije ni jedno ni drugo, ali usprkos tome pokazuje određena svojstva od oboje.

Jesmo li s kvantnom mehanikom došli bliže razrješenju problema NLO-a?

Fizičari Gary i Kenny Felder pišu:

Kvantna mehanika kaže da… foton stvarno, zapravo i značajno, nema specifičnu lokaciju dok je se ne odredi. Ovo se čini kao da nema smisla. Ali drugi pogled na stvari kaže, zašto bi trebalo imati smisla? Naposljetku, ljudi su evoluirali u svijetu „normalnih“ objekata, i razvili smo sposobnost nazvanu „intuicija“ koja nam je pomogla da preživimo u svijetu, pomažući nam da predvidimo rezultate naših akcija. Ta fizička intuicija je bila, i još uvijek je, velika prednost. Ali možda ne bi trebalo biti previše iznenađujuće kad bi postala prepreka kad je pokušamo primijeniti na područja za koja nismo evoluirali. Zakoni kvantne mehanike općenito imaju samo mjerljive efekte kad se primjenjuje na stvari premalene da bismo ih vidjeli, tako da nikad nismo evoluirali za njihovo razumijevanje, pa se čine bizarnima. Ustvari, u otprilike isto vrijeme kad je kvantna mehanika prvotno počela predlagati da vrlo malene stvari prkose našoj intuiciji, Einstein je predlagao svoju posebnu teoriju relativnosti koja pokazuje da vrlo brze stvari prkose našoj intuiciji; i onda njegova opća teorija relativnosti, koja se tiče čudnog ponašanja vrlo velikih stvari.[4]

Snimka NLO-a nad Mexico Cityjem 06.08.1997.

Drugim riječima, uzimajući u obzir obje, relativnost i kvantnu mehaniku, puno od onoga što znanstvenici ranog 21. stoljeća smatraju činjeničnim, tj. „stvarnim“, uopće nije jednostavno ni jasno. Ustvari, to je potpuno protu-intuitivno. Unatoč ovakvom stanju stvari, velika većina NLO skeptika tek treba razmotriti mogućnost da se izvanzemaljski posjeti također mogu dogoditi na protu-intuitivni način, npr. uporabom više-dimenzionalnog svemira – hipersvemira – da bi se učinkovito zaobišlo Einsteinovo ograničenje brzine svjetlosti. Ako je ikad postojala protu-intuitivna teorija, to je hipersvemir. Pa ipak ovaj koncept brzo dobiva potporu među teoretičarima čiji rad uključuje dešifriranje kozmičke arhitekture i funkcioniranja.

Snimka NLO-a napravljena u veljači 2003., nad Winsconsinom. 

Dakle, umjesto da priznaju generalni nedostatak jednostavnosti i zapravo prevlast protu-intuitivnog visoko-čudnog svojstva u našoj trenutnoj paradigmi, NLO skeptici i razotkrivači ironično utiču citiranju Occamovog zakona kao da je nepobitan stup mudrosti, primjenjiv na sva pitanja koja uključuju NLO-e.

Kao što je gore napomenuto, s rijetkim iznimkama, ove osobe nisu poduzele nikakvo istraživanje o NLO fenomenu i zato je njihova reakcija na NLO temu gotovo uvijek dimna zavjesa – prepoznata ili ne – da se sakrije činjenica da nisu napravili svoju domaću zadaću, i nemaju pojma o čemu govore. Tobože, ovaj tip evazivnog i obmanjivog ponašanja bi bio nespojiv s nekim tko strijemi biti znanstven – što znači temeljiti mišljenje na dokazima – pa ipak se izražava od strane NLO skeptika kontinuirano i uporno, bilo da je riječ o znanstvenicima ili laicima.

Pripadno, simplicističko povođenje za sloganom „Živio Occam!“ – zahtijeva puno manje truda nego stvarno istraživanje, ali da li nas dovodi bliže činjenicama? Pojedinac dolazi u iskušenje da dođe do zaključka da ne istražujući NLO fenomen – prije donošenja nedvosmislenih službenih izjava o tome – mnogi skeptici pokušavaju izbjeći potencijalnu prijetnju vlastitom svjetonazoru, što bi se moglo dogoditi ako bi stvarno istražili temu i neočekivano otkrili stvari koje prethodno nisu zamišljene.

Vanzemaljci koji posjećuju Zemlju, za zvaničnu znanost čista glupost.

Da, bilo da je netko intelektualno plašljiv, ili jednostavno izvještačen, jednostavno je puno lakše i sigurnije pretpostaviti da neke stvari, kao što su izvanzemaljci koji posjećuju Zemlju, nikako ne mogu biti istinite. Očito, prakticiranje znanosti po sloganu ima dodatnu korist u tome što se ne mora iskoračiti iz zone sigurnosti.

Opažanja nadjačavaju pretpostavke

Nadalje, postoji još jedna bitna mana kod Occamove britve: ispravnost pretpostavki koje su u podlozi premisa što je „jednostavno“ ili „vjerojatno“. Što se tiče NLO viđenja, skeptik će uvjeravati da je atmosferska fatamorgana ili egzotična vojna letjelica jednostavnije, vjerojatnije objašnjenje za ono što se čini promatraču da je izvanzemaljski svemirski brod. Ali ova „objašnjenja“ gotovo uvijek imaju manje veze sa specifičnim aspektima samog viđenja – promatranog fenomena – a više s onim što skeptik pretpostavlja da je mala mogućnost interplanetarnog putovanja. Kako je vjerojatnost za to gotovo nikakva, rezoniranje ide dalje, takva je i vjerojatnost da je ljudski promatrač zapravo uočio izvanzemaljski svemirski brod.

Snimka NLO-a napravljena 21.12.1994., iznad Puebla u Meksiku.

Drugim riječima, ovaj pristup „analiziranju“ NLO viđenja ima puno manje veze s promatranjem nego što ima s predrasudama, maskiranim u racionalni skepticizam. Posljedično, strategija najjednostavnijeg objašnjenja primijenjena na NLO viđenja je gotovo uvijek pogrešna zato što, iako bi razotkrivači željeli da vjerujete drugačije, nepotvrđeno, subjektivno gledište obično kvari osnovnu pretpostavku njihovog argumenta.

Stvar je u tome da je ova pretpostavka, manjkava ili ne, osnova za skeptikovu procjenu događaja, prije nego same činjenice slučaja.

Snimka NLO-a nad Connecticutom 1987.

Štoviše, kao što istraživač Joe Nyman lukavo ističe: „Znanstvenici, suočeni s neobjašnjivim, često će uteći Occamovoj britvi, ili principu parsimonije, da bi reducirali razinu egzotičnog objašnjenja, ali često previde slijedeći korak, da je jednostavnije objašnjenje zapravo hipoteza koju se treba dokazati. Ako jednostavnija hipoteza ne odgovora činjenicama, ona također mora biti odbačena.“[5]

Iako se ovo potrebno dokazivanje gotovo nikad ne poduzme, većina NLO skeptika je usprkos tome sklona vjerovanju da je njihovo puko davanje alternativnih objašnjenja za dano viđenje dovoljno. Iako je taj „jednostavniji“ prijedlog potpuno nedokazan, njihovo pouzdano ponašanje sugerira da oni stvarno vjeruju da samo što nisu riješili slučaj.

Dr. Robert Kirshner.

Dr. Robert Kirshner s harvardskog Astrofizičkog opservatorija Smithsonian također je propitivao pretpostavljenu mudrost osnovne jednostavno-je-točno premise pri istraživanju ili barem donošenju službenih izjava o stvarnosti. Komentirajući pristup onih astronoma i kozmologa koji su na kušnji da sumiraju prirodu svemira jednom izravnom, elegantnom teorijom, Kirshner upozorava: „… estetski pristup, najjednostavnija stvar koje se možete sjetiti, nije uvijek vodič do istine. Katkad, jednostavno morate tražiti – i otkrijete da je svemir zapravo puno bogatiji i kompliciraniji od vaše mašte. Zapravo, uvijek je kompliciranije nego što ste zamišljali.“[6]

Očito, Occamova britva – kao definitivni, nepobitni vodič za ispitivanje prirode neobjašnjenih fenomena, uključujući NLO-e – daleko je od zadovoljavajućeg.

Poslao sam izvod iz svoje knjige „Hrđava Occamova britva“ na kritiku dr. Henry-u H. Bauer-u, počasnom profesoru kemije, studija znanosti i počasnom dekanu Instituta umjetnosti i znanosti Veleučilišta Virginia i Državnog sveučilišta. Bauer je prethodno izložio sažetak na 24. godišnjem susretu Društva za znanstveno istraživanje (SSE) pod naslovom „Dvosjekli mač skepticizma: Occamova britva i Occamova lobotomija“. Dao je ove komentare: Nemam većih zamjerki. Slažem se u potpunosti s ovim jakim točkama: da bi podaci trebali biti determinativni; da bi Britva trebala biti hipoteza, možda prva pretpostavka, ali ne više od toga; da prosudba što je „jednostavno“ ovisi o prethodnom znanju, zdravom razumu, koji se mijenja s vremenom; da je naš zdrav razum formiran iskustvom događaja po mjeri čovjeka. Ovo se može naglasiti ozloglašenom izrekom da „Postoji poznato nepoznato i također postoji nepoznato nepoznato, što je potpuno nepredvidljivo.“[7]

Moja vlastita 39-godišnje karijera istraživanja NLO-a sumirana je u mojoj knjizi od 600 stranica NLO-i i nuklearne bombe: Izvanredni susreti na lokacijama nuklearnog oružja.

27. rujna 2010. bio sam su-domaćin tiskovne konferencije NLO-i i nuklearne bombe u Nacionalnom tiskovnom klubu u Washington D.C.-u koju je CNN prenosio uživo:

Kao što sam spremno dao na znanje u svojoj knjizi NLO-i i nuklearne bombe, moj istraživački materijal nije znanstveni podatak. Svjedočenja mojih izvora, bivših vojnika, jednostavno su anegdotski dokazi, često otkriveni nevoljko, od desetaka visoko pouzdanih pojedinaca čije su ih profesionalne odgovornosti nehotice i neočekivano stavile u poziciju da dožive NLO fenomen u okružju koji je nedostupan većini osoba. Oni koji nisu radili s nuklearnim oružjem – što je velika većina nas – očito nisu imali priliku svjedočiti NLO aktivnosti u tako strogo ograničenom okružju.

Zato mi se čini da bismo, bilo da je netko znanstvenik ili laik, svi trebali barem poslušati što te osobe imaju za reći. Automatski odbaciti njihova sada brojna objašnjenja o NLO susretima na lokacijama nuklearnog naoružanja kao čistu fantastiku ili izmišljotine, znači dati naslutiti da su oni koji su držali u rukama sudbinu cijele planete za vrijeme Hladnog rata bili opasno ludi ili drugačije nepouzdani. Sigurno, to nije bio slučaj.

Pročitajte prvi dio ovog teksta i saznajte kako nas znanost sistematično laže glede NLO fenomena:

Znanost i NLO-i: Prijevara Condonovog odbora