Prevela i uredila: Maja Jakšić

Matrix World

Io9

Užasi nuklearnog doba, u smislu eksplozija nuklearnih reaktora i bombi, dobro su poznati. Iza javnosti dobro popraćene prijetnje masovne smrti leži tajna povijest nuklearnih projekata koji se koriste za uništavanje pojedinaca. U kasnim 1940. godinama XX vijeka, građanima SAD-a je ubrizgavan plutonij bez njihova znanja.

Početkom 1945-e, Ebb Cade, radnik iz Oak Ridgeovog nuklearnog postrojenja, izvučen je iz olupine automobila nakon nesreće. On je preživio, ali je bio prikovan za krevet sa slomljenom rukom i slomljenom nogom. Kad su ga liječnici ispitali, ustvrdili su da je pedesetrogodišnji Afroamerikanac inače savršeno zdrav čovjek, koji normalno jede, pije, i nije imao povijest teške bolesti. I tako, nakon što su ustanovili da je zdrav, 10. travnja njegovi liječnici su mu potajno ubrizgali 4,7 mikrograma plutonija. Tko je točno naredio da dobije spornu injekciju, a tko je točno to primijenio, nikada nije utvrđeno, ali najvjerojatnije je da su to zapravo učinili svi liječnici zajedno.

Sigurno je da nitko nije odredio tu dozu za njegovo zdravlje. Iako je radij od strane beskrupuloznih tvrtki krišom hvaljen masama kao ljekoviti tonik, dosta ljudi je dobilo rak i ostale bolesti koje su posljedice zračenja te su svi znanstvenici znali da je zračenje loša vijest. Od početka Projekta Manhattan, testovi su pokazali kako izotop plutonija utječe na živa bića. Životinje su bile hranjene i ubrizgavane s elementom, i njihovi naknadni zdravstveni problemi su navedeni. Kada znanstvenik radi na odvajanju izotopa plutonija dobije u lice puno tog plina, njegov se želudac napuše (reakcija da izbaci progutani plutonij), a lice postane potpuno nadraženo te crveno.

Tijekom sljedećih pet dana nakon injekcije, liječnici su prikupili uzorak iz Cade-a da mogu jasno vidjeti koliko plutonija je zadržao u svom tijelu. Ostali testovi su bili više invazivni. Njegove slomljene kosti nisu zarasle do 15. travnja, a prije nego što su bile postavljene u normalan položaj da zarastu uzeli su mu uzorke iz kosti da se vidi koliko plutonija se preselilo u koštano tkivo. Izvadili su mu 15 zubiju radi prikupljanja uzoraka o plutoniju. Ebb Cade nikada nije bio obaviješten o razlozima za bilo što od toga, ali  je znao da se nešto čudno događa s njim. Prema jednom izvješću, jednog jutra medicinska sestra je otvorila vrata i uvidjela da je  pobjegao tijekom noći. Umro je 1953, od zatajenja srca. On je bio prva osoba u koju se ubrizgavao plutonij u Sjedinjenim Američkim Državama, ali ne i posljednji.

Slijedeće tri osobe u koje je bio ubrizgan plutonij su bili pacijenti koji boluju od raka koji su došli u Billings Hospital u Chicagu zbog liječenja. Od travnja do prosinca, čovjek u svojim šezdesetim godinama koji je bolovao od raka pluća, žena u svojim pedesetim godinama koja je patila od raka dojke, i mladić koji je imao Hodgkinov limfom. Svima su ubrizgavali plutonij. Ne zna se mnogo o trećem pacijentu. On se ne spominje u mnogim službenim izvješćima, niti je datum njegove smrti poznat. Ono što se zna je da mu je bilo ubrizgano 95 mikrograma plutonija, otprilike petnaest puta više nego što je netko ikada primio. Sveučilište Rochester je također postalo objekt gdje se pokrenulo ubrizgavanje plutonija, kao i drugih radioaktivnih izotopa polonija, uključujući i uran. Direktor programa je napisao da su gotovo svi pacijenti imali dijagnoze što je značilo da vjerojatno neće živjeti više od pet godina. Iako je istina da su mnogi pacijenti imali ozbiljne bolesti, mnogi su imali bolesti s kojima su mogli živjeti još deset godina života, tri su osobe još uvijek bile žive kada je istraga sa ubrizgavanjem plutonija putem injekcija počela u 1974, a jedna je bila dijagnosticirana u cijelosti.

Istraživači s University of California su također sudjelovali u tim eksperimentima. U svibnju 1945 Albert Stevens je došao zbog liječenja raka želuca. On je također bio podvrgnut ubrizgavanju plutonija. Nakon ubrizgavanja, utvrđeno je da je rak zapravo ulkus. Kad je Stevens razmišljao o odlasku, ponuđena mu je stipendija za boravak na tom području, tako da ga je laboratorij mogao nastaviti testirati na zračenje, ali on nikada nije ništa rekao o injekcijama.

U travnju 1946, Simeon Shaw, četverogodišnji dječak koji je bolovao od raka kostiju bio je sljedeći testni subjekt. Njegovi roditelji, koji su ga doveli iz Australije na liječenje u SAD-u, su rekli da je primao injekcije, a uklanjanje nekih njegovih koštanih tkiva, bilo je dio njegova liječenja raka. Kad je postao još bolesniji, njegovi roditelji su ga vratili u Australiju, gdje je i umro. Tek nakon trideset godina kasnije su otkrili ono što je njihov sin zapravo primao kroz injekciju.

U prosincu 1946, Manhattan je naredio obustavu projekta za ubrizgavanje plutonija kao i ostalih radioaktivnih tvari, pri čemu je projekt preuzela Komisija za atomsku energiju. U travnju 1947, vjerojatno kao odgovor na suđenje u Nurenburgu, koja se tiču ljudskog eksperimentiranja, preporučeno je da se pacijentima kaže da će im biti ubrizgavane neke “‘nove tvari” te da “nitko ne zna znao što bi to moglo učiniti”, ali da bi to moglo spriječiti rast i daljnje širenje raka. Pokusi su nastavljeni.

Trideset šest godina star čovjek po imenu Elmer Allen je primao injekcije i njegova je lijeva noga amputirana ubrzo nakon toga. Iako su same injekcije smrtonosnog plutonija zaustavljene krajem 1947, praćenje studija, uključujući i uklanjanje koštanog tkiva i praćenja uzoraka, su provedene u ranim 1950-ima. Neki od osamnaest poznatih pacijenata kojima je ubrizgan plutonij su umrli, ali kasnije su ekshumirani za više testova koje je trebalo obaviti. Njihovim obiteljima je rečeno da su dobili nepoznatu mješavinu izotopa koja je služila isključivo za liječenje. To je bilo istina do 1970 kada je napokon provedeno puno istraživanje. Preživjeli pacijenti su obaviješteni, obitelji pokojnika su ispitane i na kraju informirane. Samo jedna preživjela pacijentica nije ni znala što joj se dogodilo. Njezini sadašnji liječnici ocjenjuju njezino emocionalno stanje još uvijek previše krhkim da se oglasi o ubrizgavanju plutonija.

Posljednji preživjeli nakon ubrizgavanja plutonija je Elmer Allen, čovjek kome je amputirana noga nakon injekcije. Kad su se liječnici osvrnuli kroz svoje bilješke, otkrili su da je njegova prognoza, na početku, bila zapravo vrlo dobra, te da se smatra vjerojatnim da će tada tridesetšestogodišnjak živjeti više od deset godina. Umro je 1991.