PONEROLOGIJA - DIKTATURA PSIHOPATA

Što nam neuroznanost može reći o zlu?

Prevela i uredila: Barbara Arbanas Kovačević

Technology review

„Morao sam to učiniti. Koji si mi drugi izbor pružio?“

Ove riječi, koje je izgovorio Cho Seung-Hui u videu između dva seta ubijanja na Virginia Tech prošlog tjedna, povlače više pitanja nego odgovora. Što ga je natjeralo da povjeruje da je ovako tragičan čin bio neophodan? Je li on bio psihopat, čovjek koji je hladnokrvno ubio ili je puknuo u bijesu izazvan najmanjom provokacijom? Je li on utjelovio ono što većina religija jednostavno klasificira kao „zlo“?

Psihijatri i neuroznanstvenici postižu izniman napredak u shvaćanju psihopatskog ili sociopatskog uma, uma kojem nedostaje suosjećanja, empatije, straha ili žaljenja. U jednom od najuzbudljivijih istraživanja, napredne tehnike prikazivanja mozga otkrivaju da određena područja psihopatskog mozga pogrešno djeluju.

Koristeći funkcionalnu magnetsku rezonanciju (fMRI), istraživači su u Sjedinjenim Državama, Njemačkoj i drugdje počeli skenirati mozgove psihopata dok pacijenti promatraju užasavajuće slike, poput fotografija krvavih ubadanja, pucnjave ili vađenja utrobe. Kada normalni ljudi ugledaju takve slike, fMRI skener osvijetli kako bi ukazao veliku mozgovnu aktivnost u područjima emocija koje stvara limbički sustav, primarno u amigdali, za koju se vjeruje da proizvodi osjećaj empatije. Ali kod psihopatskih pacijenata, ova područja amigdale ostaju tamna, pokazujući vrlo smanjenu ili nikakvu aktivnost. Ovaj fenomen, poznat kao limbička podaktivacija, može ukazati da neke osobe nemaju sposobnost stvaranja osnovnih emocija koje primitivne instinkte za ubijanje drže pod kontrolom.

Sken mozga osobe koja osjeća empatiju

Drugi istraživači uočavaju sličan deficit iz fMRI skeniranja prednjeg korteksa, dijela razumnog centra mozga, koji pomaže u regulaciji impulzivnih i neracionalnih djelovanja. Ovi istraživači kažu da sindrom frontalnog deficita stvara psihopatsku nesposobnost obuzdavanja pretjeranih emocionalnih, impulzivnih i nasilnih reakcija na najmanju provokaciju.

James Blair, voditelj Jedinice nacionalnog instituta za mentalno zdravlje na afektivnoj kognitivnoj neuroznanosti, vjeruje da  disfunkcionalna amigdala utječe na prednji korteks. U upravo završenom istraživanju psihopatskih mozgova, koje će biti objavljeno nešto kasnije ove godine, Blairovi fMRI skenovi prikazuju da je nedostatak normalne aktivnosti u amigdali odraženo na prednji korteks. Vjeruje da amigdala šalje pogrešne signale u prednji korteks.

Sken mozga psihopata ne pokazuje aktivnost prilikom promatranja nasilnih slika

No ipak, neki znanstvenici kažu da je ovo fokusiranje na amigdalu previše pojednostavljeno. „Nisam siguran da je amigdala jezgra problema,“ kaže Joshua Greene, docent psihologije na Harvardskom sveučilištu. Greene kaže da bi amigdala mogla biti „jedno od ugroženih područja“, ali pogođeni dio mozga bi mogao biti različit kod drugih pacijenata. Greene nije proučavao pacijente psihopate, ali je koristio fMRI kako bi pregledao mozgove ljudi dok donose moralne odluke. Otkrio je da centar za razum ili centar za emocije mogu igrati dominantnu ulogu, ovisno o vrsti moralne odluke o kojoj se razmišljalo.

Naravno, ne mora svatko tko pokazuje ovakve mozgovne abnormalnosti završiti kao ubojica. Neki pojedinci s limbičkim podaktiviranjem završe radeći herojske poslove, postaju vatrogasci, policijski službenici ili borbeni piloti, vjerojatno zbog reduciranog odgovora na strah ili potrebe za snažnim emocionalnim poticajem. Jedna je teorija ta da su potrebni ostali okidači, poput ozbiljnog zlostavljanja ili zanemarivanja u djetinjstvu, kako bi okrenuli ljude s već potisnutim emocijama u hladnokrvne ubojice.

Naravno da svi ubojice nisu psihopate. Thomas Lewis, psihijatar koji je opširno proučavao istraživanja o psihopatiji i koji je specijalizirao neurokemijsku depresiju na Kalifornijskom sveučilištu, San Francisco, opisuje iznimno rijetko stanje u kojima nepsihopatska osoba može postati „divlji ubojica“. Ovaj pojedinac započinje kao iznimno depresivan, traumatiziran i suicidalan, stanja koja mogu biti uzrokovana bilo čime od genetike do tumora na mozgu. Tada ga neka percipirana kriza natjera da pukne i pokrene val ubojstava prije nego oduzme i vlastiti život. „To je poput izljeva bijesa – ali s automatskim oružjem,“ kaže Lewis.

Korištenje neuroznanosti kako bi se shvatila naizgled zla djela nasilja je u svojim počecima. Doista, dijagnoza i predviđanje ubojitog ponašanja su daleko u budućnosti, ako to uopće bude moguće. Ali mnogi istraživači mozga vide ogroman potencijal u novom slikovnom radu. „Oduvijek smo psihopate smatrali potpuno neizlječivima,“ kaže Blair. „Ovo bi to moglo promijeniti u potpunosti.“

Autorska prava© Matrix World 2011. do danas. Sva prava pridržana. Strogo je zabranjeno kopiranje, raspačavanje, ponovno objavljivanje ili izmjena bilo kakvog materijala koji se nalazi na blogu Matrix World bez prethodnog pisanog odobrenja dobivenog od uredništva Matrix World.