PONEROLOGIJA - DIKTATURA PSIHOPATA

Velika zataškavanja: Tajni CIA-ini pokusi kontrole uma

Prevela i uredila: Violeta Štetić

CoverUps (link više nije aktivan)

1959. godina, vrhunac hladnog rata, Mandžurijski kandidat, triler roman kojeg je napisao Richard Condon, sije jezu diljem nacije zbog mogućnosti postojanja bjesomučnog tajnog  vladinog programa kontrole uma. Priča u romanu je o sinu iz prominentne političke obitelji kojem su isprali mozak te koji protiv svoje volje postaje atentator za komunističku partiju.

Mandžurijski kandidat, triler roman kojeg je napisao Richard Condon.

U filmu su major Bennett Marco, narednik Raymond Shaw i ostatak njihovog voda bili zarobljeni u Korejskom ratu 1952. godine, te im je ispran mozak da povjeruju kako im je Shaw spasio živote u borbi. Vraćaju se kući i Shaw dobiva Medalju časti. Ipak, Marco povremeno ima noćne more u kojima vidi Shawa kako ubija dva svoja suborca. Kada otkrije da još jedan član voda ima iste snove, odlazi otkriti misteriju o noćnim morama.

Shaw je u stvari postao uspavani agent.

Karo kraljica u špilu igraćih karti je podsvjesni okidač koji ga primorava da slijedi naredbe, kojih se kasnije ne sjeća. Da bi stvari bile gore, Shawa kontrolira nitko drugi nego vlastita dominantna majka, koja radi s komunistima na uroti da se svrgne vlada.

Može li se ovakvo nešto dogoditi?

Koliko je nategnut ovakav zaplet? Ova priča je zabranjena u komunističkim zemljama, od tada je fascinirala poklonike teorija zavjera diljem svijeta. Naposljetku, koliko doista možemo vjerovati velikim vladama, čak i vlastitoj? Da li je vlada SAD-a sposobna učiniti ovako nešto vlastitim građanima?

Pročitajte o dokazima u nastavku teksta i odlučite sami.

Uvod u CIA-ine eksperimente kontrole uma

Henry A. Murray.

Godinama se špekulira da je CIA provodila brojen vrste tajnih eksperimenata na vlastitim građanima. Neki od tih eksperimenata uključuju podvrgavanje građana bolestima i testiranje produženog učnika LSD-a na subjektima koji toga nisu svjesni.

Theodore Kaczynski.

Značajan broj dokaza podržava tvrdnju da je tzv. Unabomber, nitko drugi nego Theodore Kaczynski, sudjelovao u tajnom programu nazvanom MKULTRA. Ovaj niz eksperimenata, koje je sponzorirala CIA, provođeni su na Sveučilištu Harvard pod direkcijom Henryja A. Murraya, koji je u to vrijeme bio profesor Društvenih odnosa između 1959. i 1962. godine.

Ličnost 1: Je li Ted Kaczynski, slavni Unabomber, bio potaknut na ubojstvo CIA-inim eksperimentom koji je pošao po zlu?

Prema Alstonu Chaseu s portala TheAtlanticOnline.com, Kaczynski je podvrgnut „uznemirujućem i, onome što bi se sada gledalo kao etički neobranjivom, eksperimentu na dvadeset i dvoje preddiplomaca.“

U to vrijeme, Alston uvjerava, Kaczynski je bio „zreo, iako upečatljiv šesnaestogodišnjak kad je počeo svoje sudjelovanje. Dodijeljeno mu je kodno ime Lawful (Zakonit).“ „Svi znamo uznemirujući tijek povijesti Teda Kaczynskog. Pojavio se godinama kasnije kao terorist, koji šalje pisma bombe akademicima. Osuđen je na doživotni zatvor bez mogućnosti pomilovanja. Da li bi njegovo ponašanje moglo biti rezultat neuspjelog eksperimenta kontrole uma? Da li bi Kaczynski mogao biti „povratni udar“?

Što bi se dogodilo da su ove optužbe točne? Da li bi naša vlada učinila nešto tako podmuklo kao što je tretiranje vlastitih građana kao laboratorijskih miševa ili čak i gore? Dodatno, što bi rekli o moralnoj nadmoći koju naša zemlja obično zauzima protiv nehumanih eksperimentirajućih režima kao što su oni koje su provodili nacisti?

CIA-ini projekti kontrole uma

Teško je zamisliti kako je bilo odrastati kao sin CIA-inog istraživača uključenog u najmračnije nacionalne tajne, a to je točno slučaj s Ericom Olsonom. Izjava ispod datira od 8.8.2002. pripisana obitelji Olson koja danas živi u Fredericku, Maryland, može malo dočarati kako bi bilo biti sin čovjeka za kojeg je vlada možda mislila da zna previše. Eric Olson i njegova obitelj sad već godinama nastavljaju tražiti istinu u vezi misteriozne smrti njihovog oca, prominentnog istraživača biološkog oružja u ranim pedesetima, koji je skončao u svojoj hotelskoj sobi u New Yorku. Izjava tvrdi sljedeće:

Frank Olson.

  1. Smrt Franka Olsona (njihovog oca) 28.11.1953. bila je ubojstvo, a ne samoubojstvo.
  2. Ovo nije priča o LSD eksperimentiranju, kao što je predstavljeno 1975. Ovo je priča o biološkom ratovanju. Frank Olson nije umro zato što je bio pokusni kunić koji je doživio „loši trip“. Umro je zbog zabrinutosti da bi mogao otkriti informacije koje se tiču vrlo povjerljivog CIA-inog programa ispitivanja nazvanog ARTICHOKE (Artičoka) iz ranih pedesetih i informacije koje se tiču uporabe biološkog oružja od strane SAD-a tijekom Korejskog rata.
  3. Istina o smrti Franka Olsona skrivena je od obitelji Olson kao i od javnosti 1953. U 1975. godini priča koja pokriva smrt Franka Olsona bila je raširena. U isto vrijeme, obnovljeno zataškavanje istine o toj istoj priči izvršavali su najviši nivoi vlade, uključujući Bijelu kuću. Novo zataškavanje uključivalo je sudjelovanje osoba koje služe u trenutnoj administraciji.

U središtu zataškavanja slučaja Olson je optužba da je Franku, koji je bio biokemičar i istraživač biološkog oružja za vojsku SAD-a, dan LSD bez njegovog znanja ili pristanka godine 1953. u sklopu CIA-inog eksperimenta, što ga je dovelo do toga da počini samoubojstvo tjedan dana nakon teške psihotične epizode. CIA-in liječnik kojemu je zadatak bio nadzirati Olsonov oporavak tvrdi da je spavao u drugom krevetu u hotelskoj sobu u New Yorku, kada je Olson skočio kroz prozor u smrt niz deset katova na ulice New Yorka.

MK Ultra i projekt Artičoka

Jedna stvar koja je postala jasna: projekt MKULTRA ili MK-ULTRA uistinu je bio kodno ime za CIA-in program kontrole uma, vođen od Ureda za znanstveno obavještavanje. Program je započeo u ranima pedesetima. Prema većini izvora, nastavio se najmanje do kasnih šezdesetih.

Kao što je MK Ultra, Artičoka je bio ofenzivni program kontrole uma. Program je okupljao divizije vojske, mornarice, zračnih snaga i FBI-a. Dodatno, djelokrug projekta bio je dan u glavnim crtama u memorandumu iz siječnja 1952. u kojem je pisalo „Možemo li steći kontrolu nad pojedincem do te mjere da će odraditi naše zadatke protiv svoje volje i čak protiv osnovnih zakona prirode, kao što je samoočuvanje?“

Eksperiment američke vojske o učincima LSD-ja održan u Edgewoodu 1950.

Prema izvješćima jedne web stranice (link više nije aktivan) deklasificirani dokumenti MKULTRA indiciraju da je hipnoza bila primarni fokus u ranim pedesetima. Dodatno, eksperimentalni ciljevi programa su uključivali: „hipnotički prouzročene tjeskobe.“ Druge zanimljivosti ovog programa uključivale su:

  • Hipnotičko povećavanje sposobnosti učenja i prisjećanja kompleksne pisane materije,
  • Proučavanje hipnoze i poligrafskog ispitivanja, hipnotičko povećavanje sposobnosti zapažanja i prisjećanja kompleksnog uređenja fizičkih objekata;

i

  • Proučavanje veze osjetljivosti osobnosti prema hipnozi.

Nadalje, stranica izjavljuje da postoji još objavljenih dokaza da je projekt uključivao „tajnu uporabu mnogih vrsta droga, kao i druge metodologije, da bi se manipuliralo pojedinačnim stanjima uma i mijenjale moždane funkcije.“

Projekt MK-ULTRA prvi put je dospio u središte pažnje javnosti 1975. godine od strane kongresa SAD-a, u obliku Church odbora, kojeg je vodio senator Frank Church i od strane predsjedničke komisije poznate kao Rockefeller komisija. Ipak, istražni napori su ometeni činjenicom da je CIA-in direktor Richard Helms 1973. naredio da se svi dosjei o MKULTRA unište.

Prema autoru Johnu Marksu u knjizi CIA i obavještajni kult, CIA inzistira da su eksperimenti tipa MKULTRA napušteni. Međutim, CIA-in veteran Victor Marchetti izjavio je u različitim intervjuima da je CIA „rutinski provodila dezinformirajuće kampanje i da se CIA-ino istraživanje kontrole uma nastavilo.“

Prema stranici Namebase.org CIA je prošla suđenje prije objavljivanja ove knjige, tvrdeći da će ona ugroziti nacionalnu sigurnost. Sud se nije složio, ali izdavač je morao podnijeti rukopis CIA-i na prethodni pregled. CIA je tražila 339 brisanja, od kojih je većina odbijena na sudu. Štoviše, zajedno s knjigom Philipa Agee-a „Unutar kompanije: dnevnik CIA-e“, Marksova knjiga se smatra jednom od najvažnijih djela o CIA-i iz sedamdesetih.

Ted Kennedy.

Drugi dokazi koji podupiru istinitost takvih programa kontrole uma dolaze, ni više ni manje, od senatora Teda Kennedya. U Senatu 1977. Ted Kennedy je rekao:

„Zamjenik direktora CIA-e otkrio nam je da je preko trideset sveučilišta i institucija bilo uključeno u program „ekstenzivnog testiranja i eksperimentiranja“ koji je uključivao prikrivene testove drogom na građanima protiv njihove volje „na svim društvenim nivoima, visokim i niskim, domorodačkim Amerikancima i strancima“. Nekoliko ovih testova uključivalo je primjenu LSD-a na subjektima u društvenim situacijama protiv njihove volje. Najmanje jedna smrt, ona dr. Olsona, rezultirala je iz ovih aktivnosti. Sama Agencija priznaje da su ovi testovi imali malo znanstvenog smisla. Agenti koji su bili zaduženi za nadziranje nisu bili kvalificirani znanstveni promatrači.“

Kanadska veza

Obujam MKULTRA-e postaje još mračniji. Prema Marksu, eksperimenti su izvezeni u Kanadu kad je CIA regrutirala škotskog liječnika Donalda Ewen Camerona, kreatora svakakvih čudnovatih eksperimenata koji uključuju um.

Donald Ewen Cameron (rođen Gottlieb).

Marks tvrdi da se Cameron nadao ispraviti shizofreniju „brišući sjećanja i potpuno ponovno gradeći psihu.“ Navodno, ovaj je neobični momak putovao iz Albany-a (New York) u Montreal svaki tjedan kako bi radio na Allanovom memorijalnom institutu Sveučilišta McGill. Prema knjigama primao je godišnju plaću od $69.000 od 1957. do 1964. za tamošnje provođenje MKULTRA eksperimenata.

Navodno, Cameron je eksperimentirao s različitim paralitičkim drogama osim LSD-a, kao i s „elektrokonvulzivnom terapijom trideset do četrdeset puta jačom od normalne.“

Prve količine LSD-ja za eksperimente na ljudima je isporučio farmaceutski div Sandoz.

Prema Marksu, njegovi energični eksperimenti sastojali su se od dovođenja subjekata u drogom induciranu komu ponekad tjednima odjednom (do tri mjeseca u jednom slučaju) i puštanja vrpci s bukom ili jednostavnim ponavljajućim rečenicama.

Marks dalje navodi da su Cameronovi eksperimenti obično izvođeni na pacijentima koji su ušli u institut s manjim problemima kao što su anksiozni poremećaji i postporođajna depresija, od kojih su mnogi trajno oštećeni zbog njegovih postupaka. Rezultati Cameronovih eksperimenata su bili krajnje uznemirujući: inkontinencija, amnezija, zaboravljanje govora, vlastitih roditelja i mišljenje da su ispitivači njihovi roditelji.

Imigracijska dozvola dr. Williama Sarganta, začetnika zloglasnih tehnika kontrole uma i eksperimenata na ljudima. 

Cameronov rad je bio inspiriran i prekopiran od britanskog psihijatra dr. Williama Sarganta iz bolnice Sv. Toma u Londonu i bolnice Belmont u Surreyu, koji je također ekstenzivno eksperimentirao i to na štetu svojih pacijenata bez njihovog pristanka. Prema Marksu, Sargant je bio jednako upleten s Obavještajnim službama.

To je bilo za vrijeme ere kada je Cameron postao svjetski poznat kao prvi predsjednik Svjetske psihijatrijske udruge kao i predsjednik Američke i Kanadske psihijatrijske udruge. Možda ironično, Cameron je također bio član Nuremberškog medicinskog tribunala, samo desetljeće ranije. Razumno je upitati se da li je naučio ponešto od nacista?

Stvari se saznaju

Pa gdje su onda danas svi dokazi? Nažalost, kao i svega što uključuje optužbe na račun CIA-e, čvrstih dokaza je malo.

Richard Helms.

Navodno je 1973. godine direktor CIA-e Richard Helms naredio da se svi dosjei o MKULTRA unište. Onda je logično da je većina CIA-inih dokumenata o projektu također uništeno, čineći punu istragu o MKULTRA čistom maštom.

The New York Times je izvijestio 1974. da je CIA provodila ilegalne domaće aktivnosti, uključujući eksperimente na građanima SAD-a za vrijeme šezdesetih. Ta reportaža je izazvala istrage od strane Kongresa SAD-a, u obliku odbora koji je vodio senator Frank Church i predsjedničke komisije poznate kao Rockefeller komisija.

Kongresni odbor koji je istraživao CIA-ina istraživanja, kojeg je vodio senator Frank Church, zaključio je da je očito da nije tražen prethodni pristanak ni od jednog od subjekata.

Odbor je zaključio da „eksperimenti sponzorirani od strane tih istraživača… dovode u pitanje odluku agencija da se ne odrede granice unutar eksperimenata.“

Predsjednik Gerald Ford je 1976. izdao prvu izvršnu naredbu o obavještajnim aktivnostima koja, između ostalog, zabranjuje „eksperimentiranje s drogama na ljudskim subjektima, osim ako postoji informirani pristanak, napismeno i sa strankom bez interesa kao svjedokom, za svakog takvog ljudskog subjekta“ i u skladu sa smjernicama Nacionalne komisije.

Zaključak:

Da, zaista se s nečim bježalo u CIA-i za vrijeme vrhunca hladnog rata. MK-Ultra je bio beskrupulozan i činjenice koje okružuju smrt Franka Olsona ostaju zamagljene sumnjama svih ovih godina kasnije.

Još više zastrašujuće pitanje je da li se ovakvi tajni programi nastavljaju i danas? Da li naša vlada možda još uvijek pokušava zadobiti dodatnu prednost koja bi garantirala našu globalnu dominaciju stoljećima koja slijede? Samo se nadamo da je odgovor na ovo uznemirujuće pitanje negativan.

Voljeli bismo vjerovati da možemo imati povjerenja u Uncle Sam-a što se tiče ovog predmeta. Položit ćemo vjeru u nadu da je Uncle Sam odustao od svakog interesa za eksperimente kontrole uma, ali za svaki slučaj, taj šešir od tanke aluminijske folije će biti na mjestu gdje lako možemo doći do njega.

Autorska prava© Matrix World 2011. do danas. Sva prava pridržana. Strogo je zabranjeno kopiranje, raspačavanje, ponovno objavljivanje ili izmjena bilo kakvog materijala koji se nalazi na blogu Matrix World bez prethodnog pisanog odobrenja dobivenog od uredništva Matrix World.

Reference:

  • Marks, John (1979). The Search for the Manchurian Candidate.
    New York: Times Books. ISBN 0-8129-0773-6.
  • Marchetti, Victor and Marks, John D. The CIA and the Cult of Intelligence.
    New York: Dell Publishing, 1975. 397 pages.
  • “Book Disputes CIA Chief on Mind-Control Efforts”, by Bill Richards.
    The Washington Post, January 29, 1979, page A2.
  • “The CIA’s Attempt At Mind Control: Bad Trips?”,
    The Washington Post, February 15, 1979, page C2.
  • “Canadians Sue U.S. Over CIA Tests of Behavior Modification Methods”, by Laura A. Kiernan.
    The Washington Post, December 12, 1980, page A44.
  • “Tests Contradict U.S. Story of Man’s Suicide; Family Suspects CIA Killed Researcher”
    by Brian Mooar. The Washington Post, July 12, 1994, page B1.
  • “New Study Yields Little on Death of Biochemist Drugged by CIA”, by Brian Mooar.
    The Washington Post, November 29, 1994, page B3.
  • “Mk Ultra”, by Mark Jenkins.
    The Washington Post, September 25, 1998, page N15.
  • The Frank Olson Project – a website created by Frank Olson’s family
    to explore the issues surrounding his death.
  • Declassified MKULTRA Documents at the Black Vault – the full 4-CD collection
    of MKULTRA (and related) FOIA documents, online.
  • Declassified MKULTRA Project Documents
  • http://www.Namebase.org