TEHNOLOGIJA I ZNANOST

Je li rak potpuno neshvaćena bolest?

Prevela i uredila: Irena Dujmušić

Matrix World

GreenMedInfo

Propali rat protiv raka

Otkako je Richard Nixon je službeno proglasio rat raku  1971. godine kroz potpisivanje Nacionalnog Zakona o Raku, preko stotinu milijardi dolara poreznih obveznika potrošeno je na istraživanje i razvoj lijekova u pokušaju da se iskorijeni bolest, a bilijuni dolara više potrošeni su od strane samih oboljelih od raka, ali s razočaravajućim rezultatima.

Čak i nakon četiri desetljeća provođenja konvencionalnih metoda lječenja (operacije i kemoterapije) te nuklearnih lječenja (radioterapija), jedan od četiri Amerikanaca će se susresti s dijagnozom te bolesti u svojim životima. Predviđa se da će taj broj i dalje rasti, nesmanjenim intenzitetom.

Može li ovaj ogroman neuspjeh odražavati kako je duboko pogrešno shvaćeno ovo stanje i koliko su krivi naši pokušaji da se rak spriječi i liječi?

Pitanje na koje treba iznova odgovoriti: Što je karcinom?

Možda se trebamo vratiti unatrag do temeljnog pitanja: „Što je rak? Sve dok ne pronađemo točan odgovor na ovo pitanje, svi pokušaji da se “spriječi” i “liječi” bolest koju ne razumijemo su osuđeni na propast.


Mutirane tumorske stanice

U proteklih pola stoljeća, teorija mutacije je prevladavajući oblik objašnjenja za uzrok raka, koja tvrdi da akumulirane mutacije unutar naših stanica dovode nekoliko osjetljivih stanica do toga da one pomahnitaju, a njihovo ludo i nasilno ponašanje rezultat je većeg broja štetnih događaja inteligentnog koda unutar stanice (DNA) koji ih inače drži da djeluju na normalan način u odnosu na veću višestaničnu zajednicu u cjelini (tijelo).

U ovom pogledu, te odmetnute stanice se neprekidno repliciraju i formiraju tumor koji se širi prema van, kao što sama riječ cancer to govori (cancer = latinski izraz za rak), te na mnoge načine simuliraju karakteristike zaraznog procesa unutar domaćina, sve dok te izrasline ne obuhvate vitalne procese , što rezultira pobolom i smrću.

Prema toj teoriji, koja je pod utjecajem Darwinove teorije evolucije i ponekad se naziva “Interni darvinizam”, ono što potiče evoluciju  zdrave stanice u kancerogenu  je proces vrlo sličan prirodnom odabiru, odnosno, slučajne mutacije korisne za preživljavanje i reproduciranje kancerogenih stanica u tumoru, su prirodno odabrane i konzervirane za put prema malignosti. Oštećenje DNK (Deoksiribonukleinske Kiseline) se može dogoditi kroz nasljeđivanje oštećene DNK sekvence (“loši” geni u obitelji) ili zbog izloženosti DNK štetnim kemikalijama ili zračenju.

Iako ovaj pogled ima neke vrijednosti, on također može zavarati. Na primjer, temeljni princip evolucije ukazuje da su nasumične mutacije gotovo uvijek štetne, što rezultira neposrednom staničnom smrću. Stanice raka, međutim, izgledaju prilično „sretne“, jer napreduju. Umjesto da umiru kao normalne stanice kada su suočene s nasumičnim mutacijama, one pokazuju upravo suprotan odgovor: postaju besmrtne, te nesposobne da prolaze kroz programiranu staničnu smrt kao zdrave stanice.

Fotografija vlasništvo National Cancer Institute.

Dakle jesu li u korijenu transformacije zdravih stanica u rak nasumičnost i kaos?
Tumori, nakon svega, izražavaju visoko organizirano ponašanje, što je naizgled nemoguće izazvati kod strogo nasumičnih sila kao što su mutacije.

Skup stanica raka (tumori), na primjer, sposobni su za izgradnju svojeg vlastitog dotoka krvi (angiogeneza), te su u mogućnosti da se brane utišavanjem gena za subijanje raka i aktivirajući gene koji su promotori tumora, izlučujući nagrizajuće enzime koji se slobodno kreću kroz tijelo, mijenjajući  svoj metabolizam da mogu živjeti u niskim razinama kisika, visokom šećeru i kiselom okruženju, i znaju kako maknuti svoje površinske proteinske receptore kako bi izbjegli detekciju od strane bijelih krvnih stanica.

Mogu li ovakva složena ponašanja stvarno biti rezultat nasumičnih mutacija? I da li je moguće da nasumične mutacije mogu rezultirati formiranjem istog “sretnog” skupa genetskih svojstava, svaki put kad se novi oblik raka formira kod ljudi?

Nasumične mutacije, bez sumnje, igraju važnu ulogu u pokretanju i promicanju raka, ali same nisu dovoljne za detaljno objašnjenje. Jedna skupina znanstvenika je ponudila  puno uvjerljivije objašnjenje. Oni vide višestruke mutacije kako uzrokuju razotkrivanje jednog drevnog programa opstanka unutar stanice.

Rak kao drevni program opstanka

Sjajna nova teorija, prezentirana od strane znanstvenika s državnog sveučilišta u Arizoni, Paula Daviesa, i Charlesa Lineweavera, s Australskog nacionalnog sveučilišta baca toliko potrebnu svjetlost na istinsku prirodu raka.
Davies tvrdi: “Rak nije slučajna gomila sebičnih stanica skitnica koje se ponašaju loše, nego vrlo učinkovit pred-programirani odgovor na stres, brušen kroz dugo razdoblje evolucije.”

U svom poticajnom radu pod naslovom “Kancerogeni tumori kao Metazoa 1.0: otkrivanje gena drevnih predaka“, Davies i Lineweaver izlažu mišljenje da je rak evolucijski atavizam, star najmanje milijardu godina, a koji još uvijek leži pokopan, obično spavajući, duboko unutar genoma naših stanica. Davies to naziva podzemni genetski sloj Metazoa 1.0, a sadrži putove i programe koji su se nekada bili neophodni za naše drevne stanične prethodnike i njihove rane proto-zajednice da bi preživjeli u bitno različitoj sredini.

Bez visoko diferenciranih stanica i specijaliziranih organa višeg višestaničnog / životinjskog svijeta (Metazoa 2.0), stanice s genetikom  Metazoa 1.0 bi favorizirale osobine koje im omogućuju da prežive izravan kontakt s okolišem koji je puno drugačiji i oštriji (za nas).  Na primjer, prije  milijardu godina nivo atmosferskog kisika bio je iznimno nizak, jer se fotosinteza još nije razvila da proizvodi izobilje opskrbe. To znači da se stanični život u to vrijeme morao naučiti razvijati u okolišu s niskim stupnjem kisika ili bez kisika, što je upravo ono što stanice raka rade, koristeći anaerobnu glikolizu za energiju umjesto oksidativne fosforilacije.

Znanstvnici zaključuju:
“Geni stanične suradnje koji su se razvili s višestaničnim organizmima (životinjski oblik) oko milijardu godina ranije su isti geni čiji kvar uzrokuje rak. Pretpostavljamo da je rak atavističko stanje koje nastaje kada genetski ili epigenetski kvar otvara drevni  „alat“ predpostojećih adaptacija, ponovno uspostavlja dominaciju starijeg sloja gena koji kontrolira labavo povezane kolonije samo djelomice diferenciranih stanica, sličnih tumoru. Postojanje takvog alata podrazumijeva da se napredak neoplazme (raka) u organizamu izrazito razlikuje od normalne Darwinove evolucije. “

Umjesto gledanja zaštitne osobine raka, neprestano širenje, kao novo razvijena osobina odbačeno  slučajnim mutacijama, smatrati će se zadanim stanjem stanice, što se razvilo milijardu godina ranije kada je „ne umiranje ” bilo prvi prioritet. Ove pradavne nakupine stanica nisu imale diferencijaciju raznih tipova stanica i specijalizacije tkiva povezane s višim životinjama, kao na primjer koža, kosa, kandže, s kojima bi se zaštitili od okoline.

Oštećenje kože u životinja, na primjer, rezultira brzom smrću i ljuštenjem tih „dodatnih“ stanica, koje bivaju zamijenjene novim, zdravim. Ti jedva višestanični entiteti još uvijek nisu imali ovaj luksuz, koji će se utvrdit unutar genetskih osobina povezanih s otpornošću, sposobnošću da se odupre svakojakim napadima okoliša, te se izraziti visoko „sebičnim”oblikom ponašanja koje sada smatramo temeljnim svojstvom raka.

Jednostanični organizmi.

Ako je rak razotkriveni program drevnog opstanka, to ne znači da u” teoriji mutacije”  nema još uvijek neke istine. Genetske štete i  mutacije u stvari doprinose razvoju raka, ali umjesto da ih vidimo kao „uzrokujući“ složeni skup ponašanja povezanih s rakom, oni razotkrivaju već postojeći set genetskih programa (atavizam).
Na primjer, poznato je da postoji više od 100 onkogena unutar naše DNK i to dijeli veliki niz različitih vrsta, uključujući voćne mušice, ukazujući kako su drevni (najmanje 600 milijuna godina starosti) i univerzalni (nalaze se u većini višestaničnih organizama).

Brojne studije potvrđuju da su dinosauri imali tumore. Ove geni promotori raka se normalno potiskuju od strane novije evoluiranih  gena (Metazoa 2.0), kao što su geni za potiskivanje tumora, ali kada se više štete dogodi novije – razvijenom genetskom sloju, sustav ulazi u “Safe Mode” (siguran način rada) te se stariji genetski putevi (Metazoa 1.0) aktiviraju još jednom.

Unutar viđenja tog novog načina razmišljanja, rak se više ne može promatrati kao neki predodređeni gen nalik tempiranoj bombi koji je usađen u nama, niti kao nusprodukt kumulativne izloženosti genotoksičnim tvarima. Umjesto toga, rak je drevni odgovor opstanaka na sve veće otrovno okruženje, na svu nepravilnu prehranu i ugroženu imunu funkciju. Te stanice su naučile preživjeti stalno zlostavljanje, i okrenule su se u modus preživljavanja, koji je sebičan, hiper-proliferativan (konstantno se samo popravlja/nadomješta)  i agresivni (metastatski), odnosno ono što te ne ubije čini te jačim.

Rak kao nešto što  naše tijelo radi da preživi

Rak se više ne može promatrati kao nešto loše što se događa zdravom tijelu. Umjesto toga, rak je nešto što  tijelo aktivno radi kao odgovor na nezdravi stanični, tjelesni i planetarni okoliš. Umjesto izraza tjelesne devijantnosti, to može biti izražaj tjelesne inteligencije i sposobnosti naših stanica da prežive u uvjetima koji prijete da unište stanice iznad kritičnog praga iza kojeg je opstanak  nemoguć.

Ova perspektiva  također baca jako potrebno svjetlo na razornu narav kemoterapije i radioterapije. Tumori sadržavaju široki raspon stanica, od kojih su mnoge same po sebi benigne (nikada neće postati maligne ili uzrokovati oštećenje organizma), a neke od njih zadržavaju više malignu populaciju pod kontrolom. Invazivne stanice su više praiskonske u svojoj genetskoj konfiguraciji (Metazoa 1,0), a zbog djelovanja šoka, štete ili trovanja su napravljene da izdrže tijekom njihovog životnog ciklusa. Upravo te stanice, dakle, su vrlo otporne na kemoterapije, a manje vjerojatno je da će umrijeti kada su tome izložene. Kemoterapije i zračenja, dakle, zapravo ubijaju same stanice koje ne predstavljaju prijetnju.

To objašnjava zašto u početku uvođenje kemoterapije ili zračenja može izazvati regresiju tumora, ali mala populacija stanica koja preživi (uključujući matične stanice raka) tehnički se vraća još jača nakon toga. Na isti način antibiotici kao što je meticilin izrode čudovište koje je otporno na meticilin, kao Zlatni Stafilokok, što stvara populaciju bakterija s višestrukom otpornošću na lijekove. Kemoterapija i zračenje stvaraju genetski otporniju populaciju super-raka, i često je to razlog zašto pacijent umre. Nažalost, u ovakvim slučajevima se smrtna krivica baca na stanice raka koje su otporne na kemijske i radijacijske učinke liječenja raka, ako vam je draže, pacijenti umiru od samog tretmana, iako im je rečeno da će bez liječenja umrijeti puno brže.

Rak je simptom, a ne bolest

Dakle, umjesto da rak gledamo kao bolest, više smisla ima vidjeli rak kao simptom staničnih i ekoloških uvjeta koji su pošli u krivom smjeru, drugim riječima, okoliš stanice je postao negostoljubiv za normalan rad stanica, a da bi preživjela, stanica prolazi kroz duboke genetske promjene, kroz drevne genetske puteve koje povezujemo s kanceroznom osobnošću (fenotip). Ovaj “ekološki” pogled ponovno stavlja u središte fokusa spriječavanje i liječenje uzroka “bolesti”, prije nego na neke nebulozne i zastarjele teorije “defektnih gena” izvan naših direktnih sposobnosti utjecaja.

To također objašnjava kako  proces “bolesti” može prikriti inherentnu logiku, ako ne i impulse za ozdravljenje, utoliko što tijelo pokušava pronaći ravnotežu i preživjeti u neuravnoteženim i opasnim uvjetima. U osnovi, moramo mijenjati naše razmišljanje daleko od stajališta da je rak je nešto neprirodno što nam se događa, u ono u kojem vidimo da je rak nešto prirodno što naše tijelo radi da preživi neprirodne uvjete. Više ćemo učiniti za promjenu stanja raka mijenjanjem i poboljšanjem tih uvjeta nego napadajući ga kao da se borimo u ratu protiv neprijatelja.

 Dodatno objašnjenje o teoriji kancerogenog-atavizma

Koncept  raka kao atavizma  može se objasniti na ovaj način: atavizam je starija genetska osobina koja se više ne koristi, a time je i potisnuta od strane novo evoluiranih gena. Primjer su prsti s plivaćim kožicama. Svatko ih ima dok se nalazi u maternici, no s embirogenezom se nastavlja i genetičko sekvencioniranje s kojim prastare genske osobine nestaju. To se događa kroz proces „programirane stanične smrti “, također poznat pod nazivom apoptoza. Tijelo se jednostavno okreće ka novim genima koji stvaraju apoptozu u tkivu povezanih s kožom između prstiju, i te se stanice mirno rastavljaju, rezultirajući normalnim, slobodnim rukama i nogama.
Zanimljivo je da su stanice raka kancerogene jer one ne umiru.

To znači da su zaboravile kako proći programiranu staničnu smrt (apoptozu), ili su prinuđene kroz ozljede (genetska oštećenja) ili pritiscima iz okoliša (epigenetske promjene) da suzbiju gene koji im omogućavaju da umru. Stanice raka, zapravo, vuku korijen  iz drevnog genetskog paketa alata koji su njeni prethodnici više od milijardu godina ranije koristili da prežive u u to vrijeme vrlo surovom okolišu, i gdje je umnožavanje bilo puno više nego poželjna osobina od umiranja, i gdje su stanice tek formirale iznimno evoluirane višestanične zajednice kakve nalazimo kod životinja.