KNJIŠKI MOLJAC

Rupert Sheldrake: „heretik“ koji je u suprotnosti sa svim znanstvenim dogmama

Prevela i uredila: Barbara Arbanas Kovačević

The Guardian

Ne događa se često da se u liberalnom sjevernom Londonu nađete licem u lice s heretikom. Ali Rupert Sheldrake već 30 godina prilično veselo nosi taj plašt. Dok sjedi u svojem studiju okruženom knjigama, pregledavajući Hampstead Heath, baš i ne izgleda kao otpadnički kandidat; više djeluje kao nastavnik biokemije na Cambridgeu, baš kao što je to nekada i bio, najbistriji darvinist svoje generacije, dobitnik sveučilišne botaničke nagrade, istraživač Kraljevskog društva, harvardski učenjak i kolega s fakulteta Clare.

Ipak, sve je to bio prije nego se odmetnuo u divljinu. Sheldrakeov nedodirljivi status mu je dodijeljen jednog jutra 1981. god. kada se, samo nekoliko mjeseci nakon objavljivanja svoje prve knjige „Nova znanost o životu“ (A New Science of Life), probudio i i pročitao editorijal u časopisu Nature koji je svim svojim muškim i ženskim čitateljima ispravnog razmišljanja objavio da je to knjiga koju treba zapaliti, a da bi sam Sheldrake trebao biti „osuđen na potpuno jednak način i zbog jednakog razloga zbog kojeg  je Papa osudio Galilea. To jest heretika.“

Sheldrake je, za jednog lutalicu, prilično ljubazan. Ali još uvijek, gledajući taj trenutak, izražava određen osjećaj potresenosti.

To je bilo, kaže, točno poput papinske ekskomunikacije. Od tog trena nadalje, za znanstvenike sam postao osoba koju je opasno poznavati..

Ovo je mišljenje tijekom godina očvrsnulo, dok je Sheldrake nastavljao raditi na marginama svoje discipline, tražeći fenomene koje „konvencionalna, materijalistička znanost“ ne može objasniti i tražeći slobodnije razmišljanje kod pristupanja znanstvenim pitanjima.

Knjiga „Iluzija o znanosti“ (The Science Delusion).

Njegova nova knjiga, „Iluzija o znanosti“ (The Science Delusion), je sažetak ovakvog razmišljanja i pokušaj rješavanja onoga što on vidi kao ograničenje i oholost suvremenog znanstvenog razmišljanja. Točnije, on cilja na „znanstveni dogmatizam“ koji se postavlja kao evanđelje. Poglavlja preuzimaju neka od čvrstih zapovijedi suvremene znanosti i pretvaraju ih u pitanja :“Jesu li zakoni prirode popravljani?“; „Da li je tvar nesvjesna?“; „Je li priroda besmislena?“; „Jesu li umovi osuđeni na mozgove?“

Sheldrake je briljantan polemičar, ako ništa drugo, i vješto prikuplja trenutna razmišljanja koja potkopavaju ova načela – od očite telepatije kod životinja, preko kristala koji „uče“ kako rasti do nekih od još nevjerojatnijih pojmova teoretske fizike. Onog jutra kada sam se sastao s njime, njegova je knjiga bila na vrhu znanstvenih bestselera na Amazonu. Ona je također, za razliku od većine njegovih prethodnih radova – „Sedam eksperimenata koji bi mogli promijeniti svijet“, „Psi koji znaju kada im vlasnici stižu kući“ – općenito preispitana s poštovanjem. Možda je nešto u zraku.

Jedna od prirodnih navika koje zanimaju Sheldrakea jest polaritet. Ako on ima prirodnog suparnika, onda je to Richard Dawkins, glavni materijalist i bivši profesor za Javno razumijevanje znanosti na Oxfordu. Čini se da naslov njegove knjige izravno cilja na Dawkinsonovu „Iluziju o Bogu“ (The God Delusion). Pitam se, je li to bila njegova izražajna namjera kod pisanja?

Knjiga Richarda Dawkinsa „Iluziju o Bogu“ (The God Delusion).

„Blago,“ sugerira. Ali naslov je u stvari bila zamisao njegovog izdavača. „Ona se bavi mnogo većim pitanjem. Ali Richard Dawkins je simptom dogmatizma znanosti. On razjašnjava takav pristup u javnom mišljenju, tako da u toj mjeri, da, to je ciljani naslov.“

Sheldrake je Dawkinsonov vršnjak – napunit će 70 ove godine – i iako su njihove karijere započele u skoro identičnom biokemijskom tanjuriću, oni nisu mogli završiti dalje jedan od drugog. Kada bi se Sheldrakeove zamisli mogle svesti na samo jednu rečenicu, mogla bi se pozajmiti jedna iz Hamleta: „Postoji mnogo više stvari na nebu i na zemlji, Richarde, nego što je sanjano u tvojoj filozofiji…“

„Ono što nam je zajedničko,“ kaže Sheldrake,“ jest to da smo obojica sigurni da je evolucija središnje svojstvo prirode. Ali ja bih rekao da ova teorija evolucije prestaje u biologiji. Kada je riječ o kozmologiji, na primjer, on ima malo toga za reći. Ja bih evolucijski princip prenio i tamo. Smatram da su „zakoni prirode“ također skloni evoluiranju; mislim da su oni više navika nego zakoni. Većina onoga što počinjemo shvaćati jest to da su oni različito evoluirali na različitim dijelovima univerzuma.“

Sheldrake mnogo govori o činjenici da se za, kao što svi dobri gledatelji Briana Coxa i znaju, 83 % univerzuma smatra da je „tamna tvar“ koja je subjekt sila „tamne energije“ koje „ništa u našoj znanosti još ni ne počinje objašnjavati“.

Unatoč tome, on sugerira da su znanstvenici skloni „povratnom fantaziranju sveznanja“. Iluzija znanosti, u ovim uvjetima, opstaje u uvjerenju da u principu mi već shvaćamo prirodu stvarnosti i da je sve što je preostalo samo popunjavanje detaljima. „U ovoj knjizi ja samo pokušavam naglasiti taj stav za kojeg smatram da je loš za znanost,“ kaže. U Americi je knjiga nazvana „Oslobođena znanost“ (Science Set Free), za kojeg smatra da je vjerojatno bolji naslov.

„Oni su bili svjesni toga da bi ona bila smatrana kao desno orijentirani trakt koji je antievolucijski i antiklimatski, ukoliko  ju nazovu „Iluzija o znanosti“. A ja ne želim udio u tome.“

Evolucija Ruperta Sheldrakea bi, pogađate, sama po sebi bila vrijedna znanstvena studija, ali ona za koju biste se morali boriti kako biste dobili financijska sredstva. Kao i svi heretici vrijedni pažnje, i on je počeo u dobroj namjeri kao iskreni vjernik, ali je od tada opsjednut sve većom sumnjom.

„Prošao sam kroz uobičajenu znanstvenu ateističku fazu kada sam imao otprilike 14 godina,“ kaže sa smješkom. „Prodali su mi taj paket ateizma znanstvenih jednadžbi. Bio sam jedini dječak u toj anglikanskoj školi s učeničkim domom koji je odbio potvrđenje. Kada sam bio tinejdžer, bio sam pomalo poput današnjeg Dawkinsa, znate onu : ‘Ako je Bog stvorio Adama i Evu, zbog čega onda oni imaju pupak?’ Takve stvari.“

Richard Dawkins.

Tijekom vremena, on je otkrio materijalistički pogled na svemir – da je tvar sve ono od čega se život sastoji, da su ljudska bića u Dawkinsonovim pojmovima „nezgrapni roboti“ – koji se nije slagao s njegovim vlastitim iskustvima. Sheldrake je bio nadareni glazbenik, ali „električne promjene u korteksu nisu bile u mogućnosti u potpunosti objasniti Bacha“. Slično tome: „Kako bi se objasnio neodoljivi život tropske šume samo pojmovima inertne biokemije? Ili da DNA ne pruža baš potpunu sliku svijeta.“

Još jedna stvar koja ga je mučila u vezi znanstvene ortodoksnosti bi mogla biti sažeta u jednoj riječi: golubovi. Kao dječak iz Newark-on-Tent-a, Sheldrake je držao životinje – psa, čavku i nekoliko domaćih golubova. On bi ove golubove stavio u kartonsku kutiju i s njima cijelo jutro kružio, a zatim bi ih pustio i čudio se kako uvijek uspjevaju stići kući prije njega. Newark je postao čvorište utrke s golubovima.

„Svaki vikend u sezoni, ljudi bi donosili hrpe i hrpe košara od pruća u kojima su se nalazile njihove ptice; moj otac bi me tamo vodio, a vratari bi mi pomogli osloboditi golubove. Na stotine njih bi letjelo i kružilo okolo, a zatim biste ih vidjeli kako u malim grupama prelijeću Britaniju vraćajući se domovima. Uzgajivači i ljubitelji golubova su većinom bili radni ljudi, ali bili su fascinirani ovom misterijom koju nisu shvaćali.“

Nisu bili sami. Kada je nekoliko godina kasnije Sheldrake dobio školarinu za Cambridge, pitao je nekoliko znanstvenika kako se to događa. Oni su pričali o položaju sunca i unutarnjem satu i mirisnim tragovima, ali „ono što nisu bili spremni reći jest da je to potpuna misterija“. Ovo, i ostala slična odbijanja, su mučila Sheldrakea. „Ima mnogo toga u znanosti što se ne može izravno objasniti,“ kaže, „ali meni se  koncentriranje na kvantnu fiziku dok još  ne mogu objasniti domaće golubove, činilo,“ sugerira, „kao velika distorzija.“

Sheldrake je otprilike cijelo desetljeće ovakva razmišljanja zadržao za sebe, ali kako se njegova karijera razvijala, njegove su se sumnje o ideji „konvencionalne, materijalističke“ znanosti koja će jednoga dana objasniti sve, činile kao da sve više putuju u pogrešnom pravcu. Zaposlio se na Malajskom sveučilištu radeći na paprati i kaučukovcu, a da bi uopće stigao tamo, morao je nekoliko mjeseci putovati Indijom i Sri Lankom. Bila je 1968. god, a Indija je bila vrlo zanimljivo mjesto. „Susreo sam vrlo inteligentne ljude koji su imali potpuno različit pogled na svijet od onoga čemu sam do tada bio izložen.“

Povratkom u Cambridge, Sheldrake se zainteresirao za pojmove biologije i nasljednosti koji su dijelili bliske afinitete s Carl Jungovim idejama o kolektivnom nesvjesnom, mjestima zajedničke svjesnosti. Bio je pod dubokim utjecajem knjige naziva „Tvar i sjećanje“ (Matter and Memory) koju je napisao filozof Henri Bergson. „Kada sam otkrio Bergsonove ideje o tome da sjećanje nije pohranjeno u mozgu, nego da je ono vezano s vremenom, ne mjestom, shvatio sam da bi potencijalno mogao postojati memorijski princip u prirodi koji bi možda riješio problem s kojim sam se hrvao.“

Sheldrake se 1974. god. vratio u jugoistočnu Aziju gdje se zaposlio u poljoprivrednom institutu blizu Hyderbada razvijajući tamo nove sorte i ratarske proizvodne sustave slanutka. „Danju sam radio na ovim praktičnim stvarima,“ prisjeća se,“ali navečer sam mnogo čitao o kristalografiji i formama filozofije.“ Sprijateljio se s ekscentričnom ženom imena Helen Spurway, udovicom JBS Haldana, velikog britanskog biologa. Živjela je u prikolici prepunoj životinja, s  pripitomljenim šakalom i osama ugniježđenim u dnevnoj sobi. Haldanovu knjižnicu su jeli termiti. Sheldrake se osjećao kao kod kuće.

„Otprilike u isto vrijeme,“ prisjeća se,“ izlagao sam se psihodeličnim drogama, a to me otvorilo prema ideji da je svijest mnogo bogatija nego što je to moja fiziološka literatura opisivala. Tada sam naišao na transcedentalnu meditaciju, što je učinilo bolji pristup tome bez droga.“ Na njegovo iznenađenje, uz to je počinjao shvaćati da je u njemu „veći kršćanin nego što je želio priznati. Počeo sam se moliti i pohađati crkvu.“

Da li se molio uz osjećaj uspješnosti?

„Pa,“ kaže,“još uvijek svakoga dana izgovaram molitve Gospodinu. To pokriva veliku površinu u našem odnosu spram svijeta. ‘Bit će učinjeno’, taj osjećaj odvojenosti od većeg procesa koji sadrži sve ono što nismo u stanju pojmiti.“ Do vremena kada je Sheldrake otišao živjeti u ašram prognanog kršćanskog sveca, oca Beda Griffithsa, on je potvrđen u Crkvi Južne Indije i postao je orguljaš u Sv. Jurju u Hyderabadu. Otprilike u to vrijeme, „živeći u kući okruženoj palminim lišćem ispod banyan stabla“, Sheldrake je odlučio da otpusti svoje desetljeće dugo razmišljanje o sjećanju koje je djelovanje vremena, ne tvari, a koje dijele sva živa bića i nazvao je to „morfogenetika“.

Da li je bio svjestan da će knjiga biti podstrekač?

„Pa,“ kaže, “ja sam ju napisao kako bih pokušao proširiti okvir biologije. Dodati holističkiji pristup, koji predlaže tvrdnju da i zakoni prirodi također evoluiraju u vremenu.“

Prva tri mjeseca nakon objavljivanja, spekulativna je knjiga bila opće dobro prihvaćena. Ali tada je editorijal o „knjizi koju treba zapaliti“ u časopisu Nature kojeg je napisao urednik Sir John Maddox, započeo novi život za Sheldrakea u kojem je postao diskreditirani znanstvenik i najprodavaniji autor.

Ne odbacujući ideje u lice ovog napada, Sheldrake je krenuo u ofenzivu. Njegovo je istraživanje od tada koncentrirano gotovo u potpunosti na vrste fenomena koje znanost odbacuje ali „kojima su ljudi facsinirani, ali zbog kojih se osjećaju glupima“. Pokrenuo je dugoročni eksperiment kojim sakuplja podatke o tome kako psi „znaju“ kada se njihovi vlasnici vraćaju kući, a drugi se bavi naizgled jakim odstupanjima od slučajnosti u ljudskoj sposobnosti predviđanja na daljinu. On zadržava interes na različitim subjektima kao što su različitosti u kristalnoj formulaciji, efikasnosti kineske medicine, silama koje pokreću migraciju ptica i životinja na velikim udaljenostima i prirodi svijesti.

Niti jedna od ovih težnji nije unaprijedila svoj status u profesionalnoj znanstvenoj zajednici. Sheldrake je neponovljiv. On kao primjer citira Darwina. „Ako pogledate njegovu knjigu, svi podaci stižu od prirodnjaka amatera, praktičnih uzgajivača, vrtlara. TH Huxley je, u međuvremenu, ‘njegov buldog’ bio vrlo protiv amatera, većinom zbog toga što su oni uglavnom bili vikari, a on je bio antireligijski nastrojen. Želio je marginalizirati svakoga tko je znanost i vjeru doživljavao kao kompatibilne i uzajamno potvrđujuće.“

Iako on i dalje u najboljem slučaju ostaje sporni lik, i za neke beznadni šarlatan, Sheldrake smatra da neki od tih dokaza razbijaju stare opozicije i da bi se sumnja i pitanja mogla vratiti u znanost.

„Mislim da je jedan od razloga zbog kojeg je moja knjiga  – barem zasada – dobro primljena je taj što se vremena mijenjaju,“ sugerira. „Mnoga naša stara uvjerenja, a ništa manje i neoliberalni kapitalizam, su okrenuta naglavačke. Pokret povratka ateista Dawkinsa, Hitchensa i Dennetta je za mnoge ljude preuskogrudan i dogmatičan. Smatram da je to jedinstveni otvoreni trenutak…“

On se nada da će postojati trenutak „otvaranja“ u znanosti. „To je kao s homoseksualcima 1950-ih,“ ukazuje. „Mislim da bi bilo mnogo zabavnije kada bi ljudi s područja znanosti i medicine progovorili o ograničenjima izrazito mehaničkog i redukcijskog pristupa…“

Neizbježnost Sheldrakeovih trogodišnjih rezultata su pitanja smrtnosti i svjesnosti naizgled izvršila pritisak na njega. Skoro je došao jako blizu svojoj morfološkoj energiji 2008. god kada je govorio o svijesti u Santa Feu u Novom Meksiku, kada ga je nožem napao japanski paranoidni šizofreničar. Zadobio je veliku ranu u slabinama, koja je promašila njegovu bedrenu arteriju. „Očito,“ kaže, „je ciljao moje srce i spotaknuo se u posljednji tren. To je svakako smrt učinilo prisutnijom.“

S obzirom na njegovu spekulativnu prirodu, zapitao sam se  što je pomislio, dok mu je život preletio pred očima, da će se sljedeće dogoditi?

„Uvijek sam zamišljao da je smrt poput sna,“ kaže, „ali bez mogućnosti buđenja. A u tim snovima, svatko će do nekog stupnja dobiti ono što želi. Za ateiste koji su uvjereni da će se sve zacrniti, možda i hoće.“ On vjeruje u svoju šareniju budućnost. Nakon što me Sheldrake ispratio, išao sam na posao po vrućini, zamišljajući kao bi mogao uspjeti njegov san o vječnosti: zakucavanje van „Goldbreg varijacija“ na njegovim Hyderabad orguljama, dok oko njega raste džungla, cijelo se vrijeme pitajući kako je dospio ovamo.

Autorska prava© Matrix World 2011. do danas. Sva prava pridržana. Strogo je zabranjeno kopiranje, raspačavanje, ponovno objavljivanje ili izmjena bilo kakvog materijala koji se nalazi na blogu Matrix World bez prethodnog pisanog odobrenja dobivenog od uredništva Matrix World.