S ONE STRANE ZRCALA

DNK – prirodni svjetlosni internet i bioenergetsko polje ljudi

Autor: Ljubica Šaran

Živimo u svijetu u kojemu se misterije prepleću s materijalnom znanošću, u kojem nove spoznaje potiskuju stare i u kojemu smo rastrzani između gladi za saznanjem i neprekidnim protokom neistinitih informacija.

Neke od nas muči pitanje; kako razlučiti što je istina, a što šarena laž, kako otkriti informacije koje nam zaista mogu pomoći u širenju obzorja i spoznaja?

Iako ne postoji univerzalna formula za otkrivanje istine, sustav pokušaja i pogrešaka u kombinaciji s ispitivanjem, otvorenim i kritičkim umom i željom za istinom, a ne vjerovanjem, u velike može pomoći svima onima koji su u potrazi za odgovorima.

Na našu sreću, među bezbrojnim korporativnim „horskim“ pjevačima pronalazimo i „soliste“ koji svojim otkrićima i studijama u potpunosti mijenjaju naše percepcije i takoreći dozvoljavaju da vidimo izvan rigidnih ograničenja današnjih filozofskih, znanstvenih i religijskih dogmi.

DNK je internet!?

Jedan takav čovjek i znanstvenik koji mijenja našu percepciju je dr. Pjotr Garjarjev, on je uspio presresti komunikaciju između molekula DNK uz pomoć fotona ultra-violetnog SVJETLA. Što više, Garjarjev je cijelu znanstvenu zajednicu prije 30 godina ostavio u čudu kada je uspio prenijeti poruke DNK jednog organizma u embrij drugog organizma točnije uz pomoć laserske zrake je poruku DNK žabe prebacio u DNK embrija daždevnjaka, nakon čega se embrij razvio u žabu.

Dr. Pjotr Garjarjev

Vjerojatno se pitate zašto Garjarjev nije dobio Nobelovu nagradu za ovakvo otkriće, no odgovor na to pitanje možete naći u izučavanju patokracijevladavine psihopata – kojoj je glavni cilj naše potpuno neznanje i impotentnost u intelektualnom smislu.

Garjarjev se nije pokolebao patokracijom i potpunim ignoriranjem javnosti i svjetske znanstvene zajednice, on je nastavio istraživanja s još većim uspjesima.

On je saznao da takva komunikacija nije nešto što se događa isključivo unutar individualne stanice već i između samih stanica. Garjarjev tvrdi da organizmi koriste „svjetlo“ da bi „komunicirali“ s drugim organizmima, što objašnjava telepatiju i ESP. Drugim riječima ljudi imaju svoj vlastiti bežični internet baziran na DNK!

Laser za ispitivanje DNK-a Dr. Pjotra Garjarjeva.

Laserska aparatura iz 1979. s kojom je Garjarjev prenosio poruke s jedne DNK na drugu DNK.

Tako je sasvim slučajno otkrivena valna genetika zbog koje je ovaj neumorni znanstvenik na sebe svalio gnjev klasične genetike koja se u sedamdesetim godinama XX. vijeka tek pomaljala iz povoja.

No to nije kraj, Garjarjev je tek krenuo u ispitivanja koja su prkosila svemu u što klasični znanstvenici vjeruju, on je shvatio pravu ulogu „junk DNA“ ili DNK otpada koja predstavlja oko 90% našeg genoma. Po Garjarjevu priroda ne stvara smeće, mi ne možemo na klasičan genetički način shvatiti DNK otpad koji je sastavni dio cijelog našeg genoma jer i taj dio DNK ima svoje funkcije – koje su mnogobrojne i za većinu znanstvenika tabu tema jer se ne dotiču naših općeprihvaćenih ovozemaljskih sposobnosti.

Kako znanstvenici zamišljaju “junk DNA”.

Prikaz “Junk DNA” – otpad DNK, za koji se uporno vjerovalo da je ne-funkcionalni i suvišni dio naše DNK.

Sveučilište Iowe je u nedavnoj studiji o “junk DNA” otkrilo da je Garjarjev bio u pravu – junk DNA nije otpad DNK i ima svoje funkcije, jer uštimava i dirigira RNK-om, točnije upravlja mikroRNK-om kroz mehanizme koji nam do sada nisu bili poznati točnije bez proteinskog djelovanja. MikroRNK se u ljudima aktivira i inhibira, a najviše je važna za kancerogene procese to jest igra ulogu u sprječavanju nastanka raka i prirodnom tjelesnom izlječenju od raka.

Profesor Beverly Davidson je na ovu temu izjavila sljedeće:

Nekodirana RNK koja nastaje iz dijelova “junk DNK-a” djeluje kao prekidač za paljenje i gašenje mnogih procesa, i mi ćemo morati napraviti brojna daljnja istraživanja kako bi otkrili koje sve procese i funkcije pokreće, a koje zaustavlja.

Garjarjev se otvoreno zalaže protiv sekvencioniranja DNK jer je po njemu ovo korak nazad u istraživanju genetike, što u stvari možemo zaključiti i sami naročito ako vidimo trenutačna ‘high tech’ dostignuća koja stvaraju GMO i klonirane organizme. S takvim tehnikama se ne može postići ništa osim stanovite devolucije i bezbroj psiho-somatskih problema, što smo također mogli vidjeti iz primjera Monsanta i svih drugih koji se igraju boga uz pomoć prčkanja po genima.

Po Garjarjevim saznanjima pravilnim svjetlosnim utjecajem na naš prirodni internet – DNK – u stanju smo produljiti život ljudi, osigurati ozdravljenja gotovo trenutačno i poboljšati naše psiho-fizičke sposobnosti – ne s premetanjem i preslaganjem gena – već aktivacijom funkcija znanstveno omalovažene i zapostavljene „junk DNA“.

Dr. Pjotr Garjarjev.

Sav rad Garjarjeva i znanstvenika koji su mu se pridružili nalikuje na znanstvenu fantastiku, a klasična moderna genetika izgleda kao tehnika iz kamenog doba. Garjarjev je napravio nevjerojatnu dijagnostičku revoluciju uz pomoć svjetlosnog čitanja DNK, također je otkrio da se većina terminalnih bolesti može riješiti i u potpunosti izliječiti s određenim slanjem poruka našem DNK, na što ga je Ruska znanstvena akademija proglasila kvazi-znanstvenikom iako je imao dokaze u rukama i uredno zabilježene studije.

Pjotr Garjarjev je tako postao prvi poznati heretik moderne znanosti.

No on nije bio jedina osoba koja je regularnim znanstvenicima dizala svu kosu na glavi.

Elektromagnetski – EM spektar, mi vidimo tek 2% od sveg EM zračenja, u području između UV zraka i infra crvenog svjetla.

Teoretski fizičar Fritz-Albert Popp sa Sveučilišta Magdeburg u Njemačkoj izučavao je elektromagnetsku radijaciju i njen utjecaj na biološke sustave. Popp je bio nekoliko decenija ispred svog vremena jer tada, početkom 70-tih godina XX. vijeka Zemlja nije bila ni izbliza ovako kontaminirana EM zračenjem i mikrovalovima jer nije bilo mobitela, Wi-Fija i kućnih bežičnih routera i telefonskih tornjeva koji se danas povezuju s pojavom raka i leukemije, Popp je to shvatio prije više od 40 godina i nikoga nije bila briga za njegova otkrića.

No Pop je otkrio još neke nevjerojatne stvari.

On je ispitivao dvije gotovo istovjetne molekule: benzo(a)piren, policiklički ugljikovodik koji je jedan od najsmrtonosnijih kancerogenih spojeva za ljude i njegovog dvojnika (osim malene razlike na u molekularnoj šminci) benzo(e)piren. Popp je obje molekule osvijetlio s ultra-violetnom svjetlošću (UV) u pokušaju da otkrije što ove dvije gotovo identične molekule čini tako različitima.

Čudnovata ultra-ljubičasta svjetlost

Popp je odlučio raditi s UV svjetlom zbog eksperimenata ruskog biologa Alexandera Gurwitscha koji je radio s biljkama običnog luka, on je otkrio da se rast lukovice može stimulirati ako ih se posadi u lonac napravljen od kristala kvarca, dok je dobivao suprotne rezultate ako je luk sadio u silikonskim loncima.

Alexander Gurwitsch.

Ta razlika se događala zbog toga jer silikon filtrirao UV svijetlo dok ga je kvarc prenosio. Gurwitsch je čak otkrio da će lukovice rasti čak i ako je samo jedna od biljaka luka posađena u kvarcni lonac dok druge mogu biti u običnim loncima raspoređenim oko biljke posađene u kvarcnu posudu. Gurwitsch je teorizirao da biljke mogu komunicirati uz pomoć UV svijetla.

Fritz-Albert Popp

Zahvaljujući ovim otkrićima Popp je stvorio svoje pokuse i uz pomoć vlastitih eksperimenata i studija saznao je da benzo(a)piren (molekula koja stvara rak) apsorbira UV svjetlo, i tada ga emitira na potpuno drugačijoj frekvenciji – benzo(a)piren je neka vrsta premetača i kodera svjetlosnih poruka, dok benzo(e)piren dopušta da UV svjetlo kroz njega prolazi nepromijenjeno.

Popp je bio iznimno zbunjen ovom razlikom, i nastavio je eksperimentiranje s UV svjetlom i drugim spojevima, napravio je testiranja i eksperimente na 37 različitih kemikalija; kancerogenima i nekancerogenima, nakon nekog vremena Popp je bio u stanju predvidjeti je li neki spoj kancerogen ili nije, jer su svi kancerogeni spojevi apsorbirali UV svjetlo, mijenjali njegovu frekvenciju i nakon toga tako primijenjeno UV svjetlo ponovno emitirali iz sebe.

Također je otkrio još jednu nevjerojatnu stvar, svi kancerogeni spojevi su reagirali na specifične frekvencije, točnije na 380 nanometara u UV spektru. Pop se nastavio pitati zašto su kancerogene tvari koderi i premetači svjetla, i nakon toga je otkrio fenomen koji se naziva: „photorepair“  – foto-popravak.

Benzo(a)piren, osim što je kancerogen i toksičan, mutageno djeluje na DNK jer je potpuno obavija i nakon toga je kemijski mijenja.

CISN je nedavno objavio tekst o tome kako benzo(a)piren, osim što je kancerogen i toksičan, mutageno djeluje na DNK jer je potpuno obavija i nakon toga je kemijski mijenja, na gornjoj slici vidite model DNK obavijenu molekulama benzo(a)pirena. Studija koja je ovo otkrila je nastala 30 godina nakon Poppovih eksperimenata i stvorena je uz korištenje klasičnih pregleda DNK. Garjarjev i Popp su bili – i još uvijek jesu – ispred najmodernijih saznanja današnje znanosti.

Što je „photorepair“

U zvaničnoj znanosti je jako dobro poznato da se jakim impulsom UV svjetla uništava 99% stanice uključujući i DNK, no sve se to može gotovo u potpunosti popraviti uz pomoć osvjetljavanja iste stanice sa svjetlošću iste valne duljine no s puno manjim intenzitetom, što je još bilo poznato i Wilhelmu Reichu koji je svojim delikatnim strojem koji emitira svjetlo na različitim frekvencijama liječio rak sve do trenutka dok ga patokracija nije gotovo u potpunosti izludila, izolirala i upropastila.

Wilhelm Reich.

U svakom slučaju fenomen ‘photorepaira je’ i dan danas znanstvena nepoznanica na koju zvanični akademski mozgovi nemaju odgovora.

Poppu je bilo poznato da pacijenti s bolešću koja se naziva Xeroderma Pigmentosum na koncu umru od raka kože jer je njihov sustav popravka tkiva od upada solarne svjetlosti u stanice uopće ne radi, točnije nemaju sustav ‘photorepaira’ tj. foto-popravka. On je bio osupnut podatkom da ‘photorepair’ najefikasnije radi na 380 nm, u stvari na istoj frekvenciji na kojoj kancerogene tvari reagiraju i stvaraju kodiranje svjetlosti.

Dječak s oboljenjem Xeroderma Pigmentosum.

Tada je Poppu sinula ideja; ako kancerogene tvari reagiraju jedino na tu frekvenciju tada je ona nekako povezana s ‘photorepairom’, što bi pak značilo da u tijelu postoji nekakvo svjetlo koje je odgovorno za ‘photorepair’. Kancerogene tvari i kemikalije uzrokuju tumore i rak jer blokiraju tu svjetlost ili je kodira i mijenja, tako da ‘photorepair’ ne može djelovati.

Snimci iz znanstvene studije u kojoj je ustanovljeno da ljudi emitiraju svjetlost, o čemu smo pisali ovdje.

Koliko god ovo zvučalo ludo i nevjerojatno, znanstvenici sa Sveučilišta Kyoto i tehničkog instituta Tohoku su otkrili da ljudsko tijelo svijetli jer emitira vidljivu svjetlost u ekstremno malim količinama koje se povećavaju i smanjuju s različitima fazama dana i noći, s najmanjom emisijom svjetla u 10 sati ujutro i najvećom emisijom svjetla u 16 sati.

Živa bića pohranjuju i emitiraju svjetlost

U mnogim spiritualnim zajednicama aurola oko glava gurua, božanstva ili svetih ljudi je stvar iskazivanja spiritualnog razvoja, drugi pak smatraju da je to samo krivo interpretirano bioenergetsko polje, koje su uspješno snimili velikani poput: Konstantina Korotkova, Harryja Oldfilda i Semyona Davidovicha Kirliana no vrlo je vjerojatno istina drugačije prirode.

Uz superviziju i pomoć Poppa eksperimentalni fizičar Bernhard Ruth je dizajnirao i stvorio napravu pod imenom fotomultiplikator – detektor i brojač fotona – koja je dan danas jedna od najboljih naprava na tom polju, Popp je smatrao da im je takva mašinerija potrebna ako žele snimiti iznimno malene emisije svjetla iz biljaka i njihovih sjemenki.

Tipičan fotomultiplikator koji snima sve valne duljine svjetlosti od 400-900nm, Poppov fotomultiplikator je bio još osjetljiviji i bolji.

1976. godine počeli su s prvim testom sa sjemenkama krastavaca, fotomultiplikator je otkrio iznimno jaku emisiju svjetla iz malenih sjemenki, no smatrali su da je razlog emisije svjetla u fotosintezi pa su napravili isti pokus s krumpirima snimajući ih u potpunom mraku, ovaj put svjetlost je bila još intenzivnija. Svjetlo je bilo još jače u živim biljkama bez obzira na vrstu i veličinu.

Popp je počeo razmišljati korak dalje, ako pojedemo određenu namirnicu, recimo prokulice, tada naše tijelo osim hranjivih tvari apsorbira i pohranjuje svjetlost biljaka točnije njihove fotone, tada mi energiju ovih fotona distribuiramo kroz cijeli spektar elektromagnetskih frekvencija od najnižih do najviših.

Ta energija je pokretačka sila za sve molekule u našem tijelu, prije nego li nastane bilo koja bio-kemijska reakcija, barem jedan elektron mora biti aktiviran fotonom na određenoj valnoj duljini s dovoljnom količinom energije u sebi.

Albert L. Lehninger.

Dobitnik Nobelove nagrade  za biokemiju Albert  L. Lehninger je zapisao u svojim bilješkama:

Neke reakcije unutar živućih stanica se događaju puno brže nego li  to odgovara tjelesnoj temperaturi od 37 stupnjeva Celzijeve ljestvice. Izgleda da naše tijelo namjerno upravlja kemijskim reakcijama kroz EM vibracije to jest bio-fotone.

Svjetlo upravlja procesima u stanicama

Fotoni (čestice svjetla) pale i gase procese unutar živih organizama, na različitim frekvencijama upravljaju različitim funkcijama. Popp je otkrio da molekule u stanicama odgovaraju na određene frekvencije te da različite vibracije fotona uzrokuju brojne frekvencije u molekulama živih organizama.

Reakcije fotona unutar tijela je Popp nazvao biofotonska emisija, za njega to predstavlja idealni komunikacijski sustav s kojim se prebacuju brojne informacije unutar stanica i organizma. No ostalo je još jedno pitanje što je izvor tog svjetla?

DNK – izvorni svjetionik u živim organizmima

Uz pomoć suradnika Popp je napravi nove eksperimente, uz pomoć aplikacije etidij bromida na DNK odmotavali su njihove duple spirale, što su dodavali više etidij bromida to se DNK više odmotavala no emitirala je i intenzivnije svjetlo i obratno.

Zahvaljujući ovom eksperimentu saznali su da DNK može emitirati široki spektar frekvencija od kojih su neke uspješno povezali s određenim funkcijama. DNK pohranjuje svjetlo no isto tako to svjetlo i emitira, DNK je biološki svjetionik u svakom živom biću.

Eksperimenti i studije spomenuti u ovom tekstu su trebale biti sasvim dovoljne za stvaranje potpuno drugačije percepcije o ulozi DNK i svjetlosti u nama i oko nas, no zvanična je znanost upravljana sebičnim korporacijskim motivima odlučila ignorirati sva saznanja koja prkose općeprihvaćenim dogmatičnim paradigmama.

U sljedećem nastavku ćemo otkriti još nevjerojatnije činjenice povezane za naša energetska polja, ulogu svjetlosti i DNK-a u živim organizmima.

Drugi dio teksta:

DNK – prirodni svjetlosni Internet i bioenergetsko polje ljudi – Dio: 2

Autorska prava© Matrix World 2011. do danas. Sva prava pridržana. Strogo je zabranjeno kopiranje, raspačavanje, ponovno objavljivanje ili izmjena bilo kakvog materijala koji se nalazi na blogu Matrix World bez prethodnog pisanog odobrenja dobivenog od uredništva Matrix World.

Reference:

What’s the Role of Junk DNA?

Benzopyrene Binding to a strand of DNA

Imaging of Ultraweak Spontaneous Photon Emission from Human Body Displaying Diurnal Rhythm

Ljudi emitiraju svijetlost!

Wilhelm Reich

Noncoding DNA

Wave Genetics Research Targeted by Russian Academy ‘Skeptics’

Are humans really beings of light?