PONERIZACIJA DRUŠTVA

Smije li svećenik biti opsjednut oružjem?

Autor: Ljubica Šaran

Gotovo sve religije na svijetu propovijedaju ljubav prema „bližnjem svome,“ no s druge strane religije su se prečesto i previše sljubljivale s oružjem i tada od „ljubavi prema ljudskom biću“ nije ostajalo ništa.

Svećenici bi trebali biti dušebrižnici, ljudi koje materijalno i ovozemaljsko ne interesira osim u propagiranju božje riječi i ljubavi. Naravno da u stvarnosti stvari izgledaju malo drugačije, neću se baviti pronevjerama novca, pedofilijom, seksualnim skandalima između svećenika i udatih žena, vanbračnom djecom svećenika i redovnika koji su se zavjetovali na celibat, smatram da među svećenicima i svećenicama svih religija ima dobrih i loših ljudi i da svatko treba odgovarati za svoja zla djela ili nedjela.

Matrix World je o pedofiliji unutar religioznih zajednica pisao puno puta, zvanični mediji više nemaju pardona prema takvim zlodjelima, no jedna stvar – vezana za svećenike – se još uvijek prešućuje, to je ljubav nekih svećenika prema oružju.

Militantni svećenici

U nekim dijelovima svijeta sasvim je ustaljena vjekovna praksa blagoslivljanja oružja, ne samo da je ova praksa moralno upitna već u potpunosti zasjenjuje tobožnje tvrdnje o religiji zasnovanoj na ljubavi i samilosti. Kako neka religija, bez obzira na boju i kanonske dogme može blagoslivljati oružje pripadnika nekih postrojbi ili države, kad se zna čemu oružje služi? U najmanju ruku oružje služi za ranjavanje, a u biti sva su oružja napravljena za ubijanje.

Dovoljno je da se samo malo osvrnemo u povijest i shvatit ćemo da su mnogi ratovi stvoreni zbog religijskih različitosti, jako puno je krvi proliveno čak i među pripadnicima iste vjere koji imaju različite poglede na svetu knjigu ili božje poslanike.

Stara latinska izreka tvrdi: „Historia est mater studiorum.“ Prevedeno na naš jezik: Povijest je majka učenja.

Dalo bi se očekivati da su religije naučile nešto iz svoje krvave povijesti i da će se u modernom vremenu držati podalje od oružja, no sanje su jedna stvar, a zbilja je potpuno drugačija.

Moderni militantni svećenici ne samo da se ne sankcioniraju već se na njih u mnogim dijelovima svijeta gleda s privrženošću i blagonaklonošću.

Nedavno su objavljene fotografije veselog i ponosnog svećenika na Mindanau na Filipinima koji blagoslivlja oružje filipinske vojske koja se bori protiv muslimanskih separatista, niti je ovaj svećenik sankcioniran niti je to neuobičajena praksa na Filipinima.

Sasvim je postalo jasno zbog čega takvi poduhvati nikada neće biti sankcionirani jer u njima sudjeluju i visoki crkveni dužnosnici.

Čudnog li dušebrižništva zar ne?

Arsenal opata Henryja.

Početkom 2011., opat John Henry iz Clevelanda u SAD-u je uhićen zbog posjedovanja 200 cijevi vatrenog oružja od kojih su većina bile snajperi, automatske i poluautomatske puške, sve uredno opremljene s municijom u preko 2000 kutija. Ovaj svećenik je upravljao luteranskim samostanom, opatijom i domom za beskućnike.

Nitko nije uspio saznati zašto je 58 godišnji svećenik spremao toliko oružja i odakle mu novac za takav skupi poduhvat.

2009., izašao je tekst o rabinu Garyju Moskowitzu koji je instruktor borilačkih vještina, bivši policijski inspektor u New Yorku i koji je svoju sinagogu pretvorio u poligon za vježbanje s vatrenim oružjem.

Na upit zbog čega svoju pastvu uči borilačkim vještinama i korištenju vatrenog oružja, Moskowitz je odgovorio:

„Židovi nisu kao kršćani, mi nećemo okrenuti drugi obraz nakon pljuske, mi ćemo se tada spremiti na što žešći protunapad.“

Fotografija vlasništvo Reutersa. Ništa čudno u Izraelu, naoružan rabin.

On je još 1997., stvorio paravojnu organizaciju Tzadek koja se trebala boriti protiv muslimanskih ekstremista, stranih i domaćih, nakon što je policija – kako naručeno – otkrila navodnu zavjeru o dizanju njegove sinagoge u zrak, dobio je jako puno pobornika.

Rabin Moskowitz ni sam ne zna da se pretvorio u židovskog ekstremista i da netko s drugačijom vjerom vidi njega i njegovu paravojnu organizaciju kao prijetnju.

Da se ovakva slika napravi u nekoj džamiji bilo gdje u svijetu osim u muslimanskoj zemlji, isti tren bi se “vjernik” proglasio teroristom, a da je riječ o muslimanskom svećeniku tada bi nastao rat.

Da slučajno američki muslimani pokušaju nešto ovakvo garant bi bili ekspresno poslani u zatvor u Guantanamu na Kubi i postali bi vijest godine – u negativnom smislu.

Razmišljanje rabina Moskowitza nalikuje noćnim morama, tužno je da se sve vjere u SAD-u – osim muslimanske – šutke ili otvoreno slažu s njegovim slijedećim stanovištem:

„Svećenici moraju svoju pastvu zaštititi od spiritualnih i fizičkih zala, moramo se pripremiti protiv budućih napada, zbog toga sam pokrenuo tečaj od 100 sati za napredno služenje vatrenim oružjem i učenje o različitim vrstama borbe.“

Moskowitz je rekao kako je New Yorška policija nekvalificirana da bi štitila sinagoge ili škole jer policajci ne mogu prepoznati strance te da oni nisu trenirani pucati na pokretne mete.

Moskowitz je na kraju dodao: „Pogledajte policajce, pa oni ne bi mogli trčati ni pola milje, oni su nebachi. (Jidiš: nesretnici, jadnici. Op. Ur.)

Ne znam koliko ste upoznati s radom Andrzeja Lobaczewskog no on se u svojem obimnom istraživanju patokracije – vladavine psihopata i ponerologije – naučnog istraživanja o podrijetlu zla, dotakao i shizoidne deklaracije, Lobaczewski je ovu vrstu psihopata jako lijepo opisao:

Njihovo gledište s vrha vlasti i moći čini ih pesimističnima glede ljudske prirode. Mi često možemo vidjeti kako oni gotovo uvijek ponavljaju određena stanovišta u izjavama i napisima:Ljudska narav je iznimno loša, jedni način da se održi ljudsko društvo je postojanje i organiziranje jake centralizirane vladavine koja će biti sačinjena od kvalificiranih osoba s istom velikom idejom.“ (O vladavini psihopata smo više pisali ovdje.)

Rabin Moskowitz na direktan način propagira shizoidnu deklaraciju, da je Lobaczewski živ mogao bi se pozabaviti još jednom osobom koja smatra da je bogom dani Mesija koji može ovaj zli i pokvareni svijet – u kojemu su svi ili budale ili neprijatelji – promijeniti na bolje uz pomoć oružja.

Koji svećenik, koji dušebrižnik!!??

No ovakve „naoružane svećenike i pripadnike hramova“ nećemo naći samo u židovskim zajednicama, slična je stvar u crkvi: New Bethel u Louisvilleu i SAD-u, ova crkva je za vrijeme mise uvijek puna, u nju se obično nagura preko 180 ljudi, no njen pastor – Ken Pagano – je svoju popularnost stekao pozivom pastvi da uvijek u crkvu dođu naoružani:

„Željeli smo poslati jasnu poruku svijetu, da smo inteligentni legalisti koji nose oružje.“

U 90 minuta koliko obično traje misa pastora Pagana, uključen je nauk božji i lekcije iz nošenja oružja i sigurnog rukovanja oružjem, za vrijeme govora pastora o oružju s klupa se često čuje „Amen,“ kao da pastor navodi redke iz Biblije, a ne upute o korištenju vatrenog oružja.

Pagano sam ne nosi oružje no njegov kolega Charlie Hinckley nigdje ne ide bez svog pištolja Smith & Wesson kalibra 0,380.

Na pitanje zašto im treba oružje, Pagano je odgovorio:

„Naša se država tako stvorila, a pogledajte danas kakva je.“

Pagano je također rekao da negativne poruke dobiva samo od ljudi koji ne shvaćaju da oni nose oružje potpuno legalno, mene osobno zabrinjava što uvaženi pastor ne može shvatiti čemu služi oružje i da nije pitanje legaliteta nošenja oružja već kakvu poruku širi. Naravno da bi Pagano i njegova klika bili još jedan primjer shizoidne deklaracije.

Od sloma većine socijalističkih zemalja, i relativne političke monokulture – zasnovane na korporativnom kapitalizmu, svjedoci smo stanovitog porasta klerika svih vrsta i boja, naravno da su oni sasvim normalno morali popuniti prazan vakuum u zemljama koje su se preobrazile iz bezbožničkih ka religioznima u treptaju oka, no također se u mnogim zemljama dogodio skok koji je sociološki gledano vrlo čudan, ljudi koji su bili zagriženi komunisti ili su se pravili da jesu su postali zagriženi vjernici ili se prave da su zagriženi vjernici. U skladu s tim „skokom“ mnoge su države počele zapošljavati i vojne kapelane, RIA je prije nepunu godinu dana izdala tekst o sve većem broju vojnih kapelana u Ruskoj vojsci.

Ne smatram da je Rusija jedini primjer ponovnog sljubljivanja vojske i crkve, takvih primjera možemo naći svugdje naročito u zatvorenim muslimanskim zemljama, Izraelu, i svim zemljama koje su prošle tranziciju od socijalizma na kapitalizam.

Iako je patokracija tema koja se danas ne može izbjeći, svaki put se začudim kada naletim na nove primjere vladavine psihopata, sveto trojstvo vladavine; religija, vojska i politička i okrunjena elita na sve moguće načine pokazuju sljubljenost čak i ako politika tvrdi da je država odvojena od crkve, čak i ako vojska tvrdi da je neovisna od politike i čak i ako vjera tvrdi da se ne petlja niti u politiku niti u vojsku.

Hrvatska ima vojni ordinarijat, za vojnu kapelaniju Sv. Valentin su porezni obveznici platili veliki novac –  to jest svi građani republike Hrvatske bez obzira na vjeru ili nevjeru.

Naša državna crkva – iako Hrvatska smatra da je sekularna država – je katolička crkva jer samo s njom imamo konkordat, imamo vojnog biskupa u vojnom ordinarijatu, koji blagoslivlja našu vojsku i naše oružje.

Prije dvije decenije za vrijeme nemilog rata u bivšoj Jugoslaviji sve religije na području iste su nemilice blagoslivljale oružje s kojim se ubijalo, mučilo čak i silovalo. Sve te religije i njen kler su bezočno molile svog boga da udjeli pobjedu nad pripadnicima drugih religija.

Ja vas pitam je li to normalno?

Može li svijet postati bolje mjesto ako nas patokracija kondicionira na takav način da ono što je nenormalno prihvaćamo kao da je normalno čak i sveto?

Možemo li mi postati bolji ljudi ako zvanične religije u oružju ne vide ništa loše, čak štoviše, ako to oružje smatraju toliko važnim da im poklanjaju svoje blagoslove?

Autorska prava© Matrix World 2011. do danas. Sva prava pridržana. Strogo je zabranjeno kopiranje, raspačavanje, ponovno objavljivanje ili izmjena bilo kakvog materijala koji se nalazi na blogu Matrix World bez prethodnog pisanog odobrenja dobivenog od uredništva Matrix World.