VREMEPLOV

Studija o ‘crnoj smrti’ isključuje štakore

Prevela i uredila: Barbara Arbanas Kovačević

The Guardian

Štakori ipak nisu bili prenosioci  kuge. Studija o omjerima razaranja ‘crne smrti’ u Londonu kasne 1348. i 1349. god., o razmjerima njenih razaranja, je oslobodila najpoznatije životinje zločince u povijesti.

„Ne postoji dokaz koji bi to podržavali,“ rekao je Barney Sloane, autor „Crne smrti u Londonu“. „Trebali bismo moći pronaći hrpe mrtvih štakora na raznim mjestima na rivi, ali njih jednostavno nema. A svi dokazi koje sam pregledao ukazuju na to da se kuga prebrzo proširila za tradicionalno objašnjenje da su prenosioci bili štakori i buhe. To je moralo biti s osobe na osobu – nije bilo dovoljno vremena da bi ju štakori proširili.“

Dodao je:

Svakako je bila riječ o ‘crnoj smrti’, ali nikako nije sigurno što je ta bolest u stvari bila i da li je uopće to bila kuga.

Sloane, koji je prije radio kao terenski arheolog za muzej u Londonu i koji je radio na raznim srednjovjekovnim nalazištima, je sada vezan uz englesko naslijeđe. Zaključio je da je širenje kuge iz 1348-49. god. najgore koja je ikada pogodilo glavni grad, bilo mnogo brže s mnogo gorim utjecajem nego što se to prethodno mislilo.

Dok neki predlažu da je umrlo pola gradskog stanovništva, 60 000 ljudi, on vjeruje da je riječ bila o puno većoj brojci, točnije o dvije trećine stanovnika Londona. Nekoliko godina kasnije, 1357., trgovci su pokušali smanjiti porezna davanja na osnovu toga da je trećina gradskih objekata zjapilo prazno.

Sloane je proveo skoro deset godina istražujući za svoju knjigu, pažljivo pregledavajući zapise i izvještaje o iskapanjima. Mnogi su zapisi nestali, dok je postojao i manjak dokumentacije o katastrofi koja je preplavila grad. Čini se da nisu zapisana imena pokopanih na tri interventna groblja.

Međutim, Sloane je pronašao vrijedan izvor u zapisima suda iz Hustingsa, u oporukama koje su donesene tijekom godina kuge. Kako je zavladala bolest – u listopadu 1348. god., a ne kasno tijekom ljeta kako su drugi predložili, dosežući svoj vrhunac u travnju 1349. god. – broj oporuka je skočio kako su bogati građani, pod napadajima panike, shvatili da je njihova smrt skoro neminovna.

Johanna Ely, udovica, je 5. veljače 1349. god. dogovorila određenu proviziju za svoju djecu, Richarda i Johannu. Ostavila im je imanje, nabrojala je koje će krevete, pa čak i posuđe dobiti svatko od njih i starateljstvo je prepustila svojoj majci. Bila je mrtva unutar 72 sata.

Stanovnicima se činilo da bi svaka osoba na svijetu mogla umrijeti. Richard de Shordych je svoja dobra i novac ostavio sinu Benedictu kada je umro rano tijekom ožujka: sin ga je nadživio dva tjedna.

Novac, mladost i nekad robusno dobro zdravlje nisu bili nikakva zaštita. Kći Edwarda III., Joan, je sa svojom djevojačkom spremom, mirazom i pratnjom otplovila za Španjolsku kako bi se udala za Pedra, nasljednika prijestolja Kastilje. Nikada nije vidjela svoje vjenčanje jer je 10 dana nakon pristanka umrla od kuge.

Ivan od Readinga, opat Westministerske opatije, je ostavio jedno od vrijednih svjedočanstava. Opisao je da su se smrti dešavale tolikom brzinom da su to bili „smrt bez tuge, vjenčanje bez privlačnosti, samonametnute pokore, želje bez siromaštva i let bez bijega“.

U Rochesteru je William od Dene napisao da se nije moglo naći nikoga tko bi pokapao mrtve, „ali muškarci i žene su na ramenima nosili tijela svojih malenih do crkve i tamo ih bacali u masovne grobnice iz kojih je dopirao takav smrad da je bilo nemoguće proći pored crkvenog dvorišta.“

Sloane je procijenio da su ljudi koji su živjeli blizu groblja u Aldersgateu, koje je sada zakopano pod trgom Charterhouse u Smithfieldu, na vrhuncu kuge mogli vidjeti po jedno mrtvo tijelo koje se prenosi svakih pet minuta.

Oporuke su donošene tjedno u količini u kojoj bi se donosile na godišnjoj razini u normalnim godinama. Obično bi one bile provedene nekoliko mjeseci ili nekoliko godina kasnije: u najgorim tjednima kuge jedva da je bilo vremena da ih se i napiše. Mnogi su, poput Johanne Ely, vjerojatno napravili oporuke čim su osjetili prve graške znoja i grčeve uzrokovane bolešću. Ostali su imanja i djecu prepuštali na brigu ljudima koji su ih nakon toga samo kratko nadživjeli.

Arheologija kuge također otkriva da je većina ljudi, međutim, pokapana s velikom brigom, pažljivo položena u rovove, licem okrenutim ka zapadu, s mnogo više tijela stavljenih u lijesove nego što je to slučaj kod većine srednjovjekovnih groblja – ali vjerojatno zbog straha od širenja infekcije.

Samo nekoliko zbrkanih kostura upućuje na ukop nakon nekog vremena poslije smrti i raspadanja; ovi su se lijesovi pojavili jer su tijela otkrivena kasnije u zgradama u kojima su svi preostali stanovnici već bili preminuli.

Sloane vjeruje da je je postojala mala razlika u smrtnosti između bogatih i siromašnih jer su svi živjeli jedni blizu drugih. Uvjeren je da se kuga širila od osobe do osobe u prenapučenom gradu.

Smtnost je nastavila rasti tijekom gorke hladne zime, kada buhe nisu mogle preživjeti, a ne postoje dokazi o dovoljnoj količini štakora.

Kosturi crnih štakora su pronađeni na mjestima iskapanja iz 14. st., ali ne u tolikoj količini da bi mogli biti proglašeni prenosiocima kuge, rekao je.

Na mjestima pored Temze, gdje je odlagana većina smeća i koje su  štakori trebali preplaviti, i gdje natopljen teren izvrsno čuva organske ostatke, pronađeno je samo nekoliko crnih štakora.

Sloane želi iskopati Charterhouse, za kojeg vjeruje da ispod drevnih milostinjskih kuća i modernih zgrada, uključujući i Art Deco blokova kuća gdje je fikcijski lik Hercule Poirot živio u televizijskoj seriji, leži 20 000 tijela. I ako netko otkrije masovnu srednjovjekovnu štakorsku grobnicu, on bi vrlo rado volio znati za to.

Autorska prava© Matrix World 2011. do danas. Sva prava pridržana. Strogo je zabranjeno kopiranje, raspačavanje, ponovno objavljivanje ili izmjena bilo kakvog materijala koji se nalazi na blogu Matrix World bez prethodnog pisanog odobrenja dobivenog od uredništva Matrix World.