Prevela i uredila: Violeta Štetić

Scientific American (link nije aktivan)

Ljudi koje nije briga – ili koje ne mora biti briga – što drugi misle o njima, pokazuju kako je reputacija važna civilizaciji. Njeno razumijevanje bi moglo smanjiti kriminal, poboljšati etičko ponašanje i vladavinu Wall Streetovih ekscesa.

Urednikova bilješka: Sljedeće je izvod adaptiran iz knjige Ljudi će pričati: Iznenađujuća znanost reputacije (People Will Talk: The Surprising Science of Reputation) Johna Whitfielda (Wiley, 2011). Copyright © John Whitfield

Otprilike jedan od sto ljudi ne mari o tome što drugi misle o njemu. Te ljude je teško uočiti. Obično su fizički zdravi i često iznadprosječno inteligentni. Ipak, riječima jednog psihijatra, lažu bez grižnje savjesti, varaju, kradu i bezbrižno krše sve moguće norme društvenog ponašanja kad god im to odgovara. Nije ih briga za tuđu patnju, nemaju kajanja kada ih uhvate i dodijeljene kazne ih malo ili nimalo promijene. Zovu se psihopati.

Profesionalci za mentalno zdravlje obično su psihopatsko ponašanje liječili kao poremećaj – velikoj većini zatvorske populacije, naposljetku, dijagnosticirana je neka vrsta ove osobine. Ali kad se gleda iz evolucijskog kuta, psihopatija izgleda više kao odlika nego greška. Većina ljudi je kooperativna, povjerljiva i velikodušna. To se dugoročno isplati. Također stvara mjesto za one koji bi radije vrebali na društvo nego mu se pridružili.

Psihopatova prijetvorna, manipulativna i neosjetljiva priroda oprema ga (nekoliko je puta vjerojatnije da će to biti „on“, a ne ona) da živi kao „bubreg u loju“. Psihopatov nedostatak je u empatiji, a ne razlogu. Oni razumiju moralnost, ali su imuni na tuđe osjećaje. Nema puno mjesta za psihopate jer kad bi ih bilo više, ne bi imali koga pljačkati. Evolucionistički biolozi nazivaju ovo frekventna ovisnost: to znači što je osobina rjeđa, to se više isplati. Ovo ide na ruku kada rijetka osobina postane sve učestalija, što reducira prednost osobe koja je posjeduje. Učinak je držati višestruke osobine u ravnoteži. Spol je jedan primjer frekventne ovisnosti: kada bi muški rod bio češći od ženskog, imali bi manje šanse naći para, tako bi se isplatilo imati ženske potomke, što bi gurnulo omjer spolova nazad prema jednakosti. Slično, matematički modeli predlažu da je antisocijalno ponašanje dovoljno rijetko da bi moglo napredovati.

Korist psihopatije je što možete koristiti altruizam bez troška reciprociteta. Loša strana je što jednu osobu možete prevariti samo određen broj puta. Vaše žrtve će također upozoriti svoje prijatelje na vas i mogli bi tražiti osvetu. Zato psihopat mora biti jedan korak ispred svoje reputacije.

Znakovi psihopata

Psihopatova psihologija reflektira sljedeće. Često su besciljni ljudi. Imaju strah od predanosti na poslu, prijateljstva ili romantičnih veza. Idu na brzu zaradu i seks za jednu noć. Impulzivni su i bez inhibicija i brzo im sve dosadi. Psihopat je netko tko živi brzo i čini sve što može da izbjegne posljedice.

Nekolicina nas su psihopati i nekolicina su sveci koji nikada ne bi učinili lošu stvar. Većina nas je negdje u sredini. Imamo predispoziciju da surađujemo, ali nesvjesno ili svjesno, također težimo dobrobitima varanja kad se radi o mogućnosti posljedica ako nas uhvate. Briga za našu reputaciju je jedina stvar koja nas gura prema svetoj strani spektra.

Ipak ne pokreće svaku okolinu ista zabrinutost. U malom selu ili grupi lovaca – sakupljača svatko gura nos u tuđe stvari. Mala je mogućnost da se izvučemo s nečim. Lako je odoljeti iskušenju u takvoj okolini i antisocijalno ponašanje je relativno rijetko u takvim zajednicama. Urbani život s druge strane, mnogo više pogoduje varanju. Nije tajna koji uvjeti stvaraju moćnu reputaciju i ohrabruju dobro ponašanje: transparentnost, odgovornost i međuovisnost. Tajnovitost, izbjegavanje kazne i izolacija čine suprotno, čineći antisocijalno ponašanje profitabilnijim.

Britanski skandal naknade troškova

Jacqui Smith.

Dva nedavna skandala ilustriraju ovo. Godine 2009. zahtjevi za naknadu troškova članova britanskog parlamenta objavljeni su po prvi put. Ovo je otkrilo neke od stvari koje je britanska javnost kupila svojim političarima. Tadašnja ministrica unutarnjih poslova Jacqui Smith tražila je i dobila više od £150.000 za namještanje druge kuće svime, od dva wide-screen televizora do sanitarija i, što je najgore, dva plati-po-gledanju porno filma koja je pogledao njen suprug. Konzervativni član parlamenta Douglas Hogg podnio je listu troškova za svoje seosko imanje što je uključivalo £2.200 za čišćenje jarka. Također je dobio £2,99 za vreće za smeće.

Političari vjerojatno nisu pohlepniji od drugih Britanaca. Problem je što su članovi parlamenta mislili da su njihovi zahtjevi tajni – i borili su se da ih takvima održe – tako da je kratkoročni osobni interes prevladao glas reputacije. Kako je većina njihovih kolega činila istu stvar – više od polovine članova parlamenta daje pretjerane zahtjeve za naknadu troškova – činilo se da nema rizika.

Sir Peter Viggers i trošenje novca poreznih obveznika.

Svaki izabrani dužnosnik se oslanja na veze koje sežu izvan političkog kruga, u vidu glasača. Kada su zahtjevi za naknadu troškova otkriveni, te veze su postale sredstvo prijenosa ogorčenja. Peter Viggers koji je uzeo £1.600 za plutajuću kuću za patke za svoje vrtno jezero, opisao je kako se srami i kako je ponižen (sram kao bol zbog oštećene reputacije). Bio je jedan od više od njih 120 koji su odstupili na izborima 2010., što je bilo najviše povlačenja od Drugog svjetskog rata. Pokušaji reforme kritizirani su kao pojedinačni i preko volje, ipak emocionalni utjecaj afere je neporeciv.

Nema isprike od investicijskih bankara

Kao kontrast, pogledajte kako su investicijski bankari reagirali na stratosferski skupo spašavanje njihove industrije. Pad njihove reputacije bio je jednako strm kao onaj britanskih članova parlamenta. Pa ipak, sudeći po bonusima koje su si nastavili dodjeljivati i njihovim naporima da se odupru propisima, neposramljeni su. Novinar Andrew Sorkin rekao je da je kad je pitao vodeće figure industrije da li osjećaju žaljenje, odgovor je bio, gotovo otvoreno, ne. Kaže da bankari sami sebe vide više kao „preživjele“ iz krize, nego kao uzrok krize.

Britanski članovi parlamenta bi mogli reći isto. Ipak, dok političari moraju brinuti o svojoj reputaciji u javnosti, bankari imaju malo spona s ne-bankarima, rade dugo i druže se uglavnom s kolegama bankarima. Ne moraju se brinuti o onima izvan tog sustava i unutar bankarstva ponašanje koje je dovelo do raspada bilo je negdje između normalnog i punog vrlina, tako da nema potrebe da se osjećaju loše. Ako neki bankari izgledaju poput psihopata to nije zato što su loši, već zato što ne moraju brinuti o tome što mi mislimo.

Svima preporučamo odličnu knjigu o licu i naličju psihopatije Johna Whitfielda.

Prilika da se brzo zaradi mnogo novca drugi je razlog što se ponašamo sebično. Ekonomist Will Hutton okrivio je za bankarsku krizu goleme bonuse koji su „uništili potrebu da se pojedinci brinu zbog poštenja.“ Napisao je da takvi ljudi ne moraju biti zabrinuti za svoj ugled, samo trebaju jedan posao ili jednu godinu na vrhu i više nikad ne moraju raditi.

Međutim, možete precijeniti moć ovog iskušenja. Britanski članovi parlamenta su prodali svoje reputacije za beznačajne naknade – jedan član parlamenta je podnio zahtjev za naknadu troškova za topli napitak koji je kupio u kafiću u Donjem domu skupštine. Psihološki eksperimenti navode da gotovo svi, na stranu psihopati, brinu o tome što drugi misle o njima. Čak i ljudi koji prije eksperimenta kažu da ne mare za javno mišljenje, pretrpe udarac na samopoštovanje ako su prekoreni u ime znanosti. I, što je možda najvažnije, status je važan: ako svatko koga poznajete zarađuje $20 milijuna, odlazak s vaših $5 milijuna činit će se kao neuspjeh.

Problem s previše novca

Ekstremno bogatstvo oštećuje društvo ne zato što kvari, nego zato što izolira. Nejednakost oštećuje veze, dijeli ljude u grupe čiji članovi ne mogu utjecati jedni na druge. Ovo bi mogao biti razlog zašto više nejednaka društva pogađa više zločina i mentalnih bolesti, bez obzira na njihovo bogatstvo. Stvaranje veza s druge strane, prisiljava ljude da se suoče s posljedicama svojih postupaka. Restorativna pravda, gdje kriminalci upoznaju svoje žrtve, ima dobre rezultate kod prevencije ponovljenih prekršaja. Projekt nazvan Operacija prestanak vatre (Operation Ceasefire), uveden u Bostonu i prijavljen za druge gradove SAD-a i Velike Britanije, smanjio je zločin organiziranih bandi dijelom zato što je spojio žrtve i počinitelje. Naša društvena priroda nam otežava da povrijedimo ljude koje vidimo kao sebe.

Problem u financijskom sektoru nije bio u tome što su njegovi članovi prodali svoje reputacije. Bio je što njihove reputacije nisu bile ugrožene. Poticaji da se tako kockaju su bili veći od kazne za neuspjeh tako da je bilo teško bilo kome u sektoru, bez obzira kako nepošteni i nesposobni bili, naštetiti svima ostalima. To je bankarima dalo malo razloga da se brinu o svojim profesionalnim reputacijama i malo razloga da se sami isprave. U usporedbi, britanski skandal s troškovima uzrokovao je zazor od svih mainstream političara. Krivnja je povukla sa sobom i nevine, dajući svima razlog za reformu.

U predviđajućem članku iz 2005. londonski bankar Stanislas Yassukovich rekao je da su investicijske banke došle do toga da vide skandale kao reklamu, a ne kao optužbu. „Reputacijski rizik više nije značajan element korporativne politike,“ napisao je. „Više nema pitanja raspoznavanja dobrog od lošeg; stvar je znanja s čime se možete izvući i što bi mogla biti cijena ako vas uhvate.“ Kada su odgovori na ova pitanja redom „prilično“ i „ne baš“ teško je bilo kome ponašati se dobro.

Kada ne varamo, to je često zbog toga što okolina čini varanje lošim potezom. Izazov za vlade je uskladiti osobni interes financijskog sektora s javnim dobrom. Kad bi bankari bili bolje povezani s nama ostalima, i kada bi škodili sami sebi – ili još bolje, jedni drugima – ako njihove odluke naude društvu, itekako bi jedni druge čistili. Nekoliko banaka je počelo isplaćivati bonuse u obliku udjela koji se mogu unovčiti tek nakon određenog broja godina, kako bi zaposlenicima dali učešće u dugoročnom zdravlju njihovih institucija. Možda bi još učinkovitije bilo dati im dionice u drugoj kompaniji, tako da menadžer fonda brine za bonus tipa gore iz ulice. To bi moglo natjerati novčane lude znanstvenike da razmisle dva puta prije nego što raznesu laboratorij.

Autorska prava© Matrix World 2011. do danas. Sva prava pridržana. Strogo je zabranjeno kopiranje, raspačavanje, ponovno objavljivanje ili izmjena bilo kakvog materijala koji se nalazi na blogu Matrix World bez prethodnog pisanog odobrenja dobivenog od uredništva Matrix World.