Prevela i uredila: Barbara Arbanas Kovačević

Matrix World

findarticles.com

Još je jedan zapis upravo dodan u kontekst osmišljavanja astronomske teorije koja objašnjava periodične kiše kometa za koje mnogi vjeruju da će izbrisati život s lica zemlje svakih 26 milijuna godina ili slično. Astrofizičari Daniel P. Whitmire i John J. Matese sa Sveučilišta južnozapadne Louisiane u Lafayetteu su stvorili novu teoriju spajanjem dvaju ideja koje su predstavljene u prošlosti iz razloga koji su potpuno nevezani uz povremene udare kometa i masovno izumiranje. Riječ je o desetom planetu, nazvanom Planet X, a za kojeg se predviđa da se nalazi izvan orbite Plutona i o disku ili pojasu kometa za kojeg se smatra da leži u ravnini Sunčevog sustava iza Neptuna.

Oblikovanjem složenog gibanja za Planet X, teoretičari su stvorili model u kojem  planet povremeno prelazi blizu pojasa kometa, narušava njihove orbite i šalje ih u Sunčev sustav u obliku kiše.

Za sada je njihov dokument, objavljen 3. siječnja u „Prirodi“ i predstavljen 11. siječnja na simpoziju o Galaktici i Sunčevom sustavu (održanom neposredno pred godišnji sastanak američkog astronomskog udruženja) u Tucsonu, Arizoni, zaprimio ograničenu pozornost. Ostali znanstvenici, uključujući zagovarače oprečnih teorija, nazivaju koncept Planeta X maštovitim, čak genijalnim, ali kažu da je teško prosuditi model bez detaljnijih izračuna.

U scenariju kojeg su razvili Whitmire i Matese, Planet X bi prosječno prelazio udaljenost od Sunca za 100 astronomskih jedinica (AU) ili 100 puta razdaljinu između Zemlje i Sunca u umjereno eliptičnoj orbiti koja je od ravnine Sunčevog sustava nagnuta pod kutem od oko 45 stupnjeva. Zamišljeno je da Planet X dovršava jednu orbitu svakih 1000 godina. Ali sama bi se orbita u njihovom modelu, poput orbita ostalih planeta, vrtila oko Sunca zbog gravitacijskih privlačenja ostalih planeta. Kiše kometa bi se pokretale svakih 28 milijuna godina – svaki put kada se orbita približi pojasu kometa.

Whitmire i Matese predlažu da se pojas, koji je prvotno pretpostavljen u vezi s teorijama o podrijetlu Sunčevog sustava, proteže od 35 do 75 AU. Od 70 do 130 AU, Planet X bi popunio prazninu u pojasu koji se tada nastavlja izvan 130 AU. Dok taj pojas kometa nije nikada viđen, kaže Whitmire, općenito se smatra da on postoji, osobito dio pojasa koji je najbliži Suncu. Gravitacijsko privlačenje Planeta X bi istjeralo komete blizu praznine kada ili perihel (točka u orbiti koja je najbliža Suncu)  dodiruje nutarnji kraj praznine, ili kada afel (točka najudaljenija od Sunca) miluje vanjski rub praznine.

Daniel P. Whitmire i John J. Matese

Whitmire vjeruje da je prvi učinak jači od drugog zato što je pojas kometa gušći na dijelu koji je najbliži Suncu. Whitmire vidi dvije velike prednosti približavanja Planeta X nad suparničkom Nemesis teorijom čiji je prvobitni začetnik u stvari bio on. Nemesis (Osvetnik) je naziv oprečne bratske sunčeve zvijezde za koju se predviđa da će zadirati u tzv. Oortov oblak kometa na mnogo većoj udaljenosti od Sunca nego što je to slučaj s pretpostavljenom orbitom Planeta X.

Planetom X „mi ne postuliramo postojanje ičega što već prije nije bilo postulirano iz nekih drugih razloga,“ kaže Whitmire. Zamisao o postojanju dodatne planete koja kruži na perihelu planetarnog sustava je izložena bezbroj puta tijekom posljednjih 100 godina kako bi se izračunale primjećene devijacije u kretanjima van predviđenih pravaca najudaljenijih planeta. Dok se za ostala sunca zna da imaju svoje zvijezde pratilje, ne postoji nezavisan astronomski dokaz da Nemesis postoji, kaže Whitmire. Dapače, prethodne su studije zaključile da bi „planet koji nedostaje“ trebao posjedovati masu koja je za 1 do 5 puta veća od mase Zemlje i koji bi se trebao nalaziti od 50 do 100 AU od Sunca, a to su karakteristike koje su u skladu s Whitmireovom i Mateseovom teorijom Planeta X o utjecaju na komete.

Druga prednost, prema Whitmireu, je ta da bi orbita Planeta X, koji je mnogo bliži Suncu od Nemesisa, bila vrlo stabilna. Nedavni izračuni o Nemesisovoj orbiti, s druge strane, ukazuju da se njegovo razdoblje tijekom posljednjih 250 milijuna godina promijenilo za 15 % zbog gravitacijskih gurkanja ostalih tijela. „To nije neophodno fatalna zamjerka Nemesisu, ali je svakako jedna od onih koja se najčešće spominje,“ objašnjava.

Obje zamisli, o Planetu X i o Nemesisu, mogu primiti raspon vrijednosti za razdoblje, što i jest trenutno sredstvo primjene jer postoje određene nesigurnosti i neslaganja oko točnog razdoblja fosila, kratera i ostalih geoloških zapisa. Ali ova je fleksibilnost također i nedostatak, kaže Richard B. Stothers s NASA-inog Goddard instituta za svemirska istraživanja u New Yorku, jer se razdoblje ne može koristiti za primjenjivanje predviđanja koja se mogu testirati kod ijedne od tih teorija.

Stothers i suradnik Michael R. Rampino preferiraju model u kojem Sunčev sustav oscilira diljem galaktičkog platoa unutar poznatog intervala od 33 milijuna godina – što odgovara periodičnosti za koju istraživači tvrde da zamjećuju u geološkim zapisima.

Svi znanstvenici uključeni u debatu se slažu da će rješenje ovisiti o točnijem datiranju geoloških i fosilnih podataka. Astronomi također traže Nemesis. A, prema Ray Reynoldsu s NASA-inog Ames istraživačkog centra u Moffett Fieldu, Kalifornija, koji već godinama sa suradnicima namjerava potražiti Planet X, podaci s infracrvenog astronomskog satelita (  Infrared Astronomy Satellite, IRAS) su upravo stavljeni u oblik koji se može proučiti kako bi se potražio Planet X.

Jedan od razloga zbog kojeg Planet X do sada još nije pronađen, kaže Whitmire, je taj da su prethodna ispitivanja bila koncentrirana na sjevernu polutku dok nedavni izračuni pokazuju da će se Planet X, ukoliko postoji, najvjerojatnije nalaziti na južnoj polutci. IRAS podaci pokrivaju obje polutke.

U međuvremenu, komentira Stothers, „mislim da još nismo vidjeli posljednje astronomske mehanizme. Na mojem se stolu nalazi hrpa prethodnih ispisa…polje je prepuno cvijeća.“

Komentar Matrix Worlda:

O ovoj se temi se dosta istraživalo u zadnjih nekoliko godina, dok skupina znanstvenika skupljena oko Johna Matesea i Daniela Whitmirea traži “planet Tyche” tijelo nalik Jupiteru – plinovitom divu – na rubnim područjima našeg solarnog sustava, o čemu smo pisali u tekstu: “Gdje se nalazi Tyche deveti planet?“, tako ljudi skupljeni u grupi španjolskih znanstvenika smatraju da je posjetitelj – koji stvara velike gravitacijske poremećaje na samom kraju našeg solarnog sustava – ugasla zvijezda ili smeđi patuljak o čemu smo pisali u tekstu pod nazivom: “Je li G1.9 naše drugo Sunce?“, zadnji rad o temi nepoznatog planeta na rubu Sunčevog sustava je napravio Rodney Gomes, astronom Nacionalne Opservatorije u Rio de Janeiru u Brazilu, o čemu smo izvijestili u tekstu pod nazivom: “Otkriven novi planet u Sunčevom sustavu?“, koji smatra da je misteriozni planet zatočeni svemirski lutalica s izduženom orbitom.

No problemima neotkrivenog tijela na rubnim dijelovima Sunčevog sustava – i njegovom ogromnom gravitacijskom silom koja je toliko jaka da stvara anomalije u orbitama vanjskih planeta, i koja za sobom vuče komete, meteore i asteroide iz dubine svemira – se najviše bavio i još uvijek se bavi istaknuti fizičar Jammes M. McCanney, čiji smo intervju objavili u tekstu pod nazivom: “Intervju s James M. McCanneyem.”

S obzirom da zvanična znanost još uvijek poriče električne utjecaje u svemiru koje su osim McCanneya istraživali i drugi znanstvenici naročito u jeku euforije o kometu Elenin o čemu smo pisali u tekstu pod nazivom: “Električni svemir: Komet Elenin – debata koje se nikada nije dogodila“, u tekstu: “Električni svemir i aktivne komete” i u tekstu: “Električni svemir: Što je bilo prvo?“, smatramo da je ova tema vrijedna naše pažnje jer mijenja načela fizike i astrofizike te također pomiče granice našeg saznanja i shvaćanja o svemiru koji je puno dinamičniji i življi nego li su neki znanstveni establišmenti spremni priznati.