PONERIZACIJA DRUŠTVA

Postaje li psihopatija učestalija ili rjeđa u ljudskih bića?

Prevela i uredila: Snježana Volarić

Sentient Developments

Čitatelji ovog bloga znaju da sam postao fasciniran psihopatijom. Sve je započelo nakon pohađanja konferencije Moralni mozak (Moral Brain) na Sveučilištu New York (NYU) prošlog travnja. Što više istražujem ovu tematiku, bolje razumijem zašto toliko neuroznanstvenika podiže buru vezano uz nju.

Jedan od statističkih podataka koje sam upamtio je da je 1 do 2% opće populacije psihopatsko. Kao što je prije rečeno, psihopatske osobine ne rezultiraju uvijek kriminalom ili nasiljem. U stvari, istraživanja su pokazala da je 3 do 5% poslovno-orijentiranih ljudi psihopatsko; spoznaja da okrutnost i indiferentnost mogu dovesti do zainteresiranosti za posao i/ili sklonosti poslu ne bi trebala biti iznenađujuća. Međutim, ono što mene zanima je postoji li korelacija između psihopatije i poslovnog uspjeha. Želi li se netko kladiti da nema?

Također,  volio bih znati koliki je stupanj psihopatije u političara i onih koji žele biti utjecajni. Uvjeren sam da su, povijesno gledano, psihopatske osobine bile korisne onima koji su bezobzirno radili na dosezanju i zadržavanju moći.

Cifra od 1 do 2% me također navela na razmišljanje o genetici. Ovaj omjer je izuzetno visok i pokazuje da ova osobina nije rezultat samo nasumične mutacije. Ljudska su bića, čini se, predodređena za psihopatiju. To je element osobnosti koji možda ima određene kvalitete prilagodljivosti. Pitanje koje bismo sada trebali postaviti je: evoluiramo li u psihopate ili u obrnutom smjeru?

I jedno i drugo može se potkrijepiti. Ali bez obzira na odgovor, sve ćemo više moći činiti nešto po tom pitanju zahvaljujući neurološkim intervencijama i genetskom inženjeringu.

Psihopatski mozak

Psihopatija je poremećaj osobnosti koji se definira kao teška emocionalna disfunkcija, posebno u vidu nedostatka empatije. Psihopati su potpuno nesposobni prepoznati emocije kao što su ljutnja i strah kod pojedinaca, bilo iz izraza lica ili verbalnih uzvika. Psihopatija se može definirati i kroz izražavanje anti-socijalnog ponašanja. Psihopati se općenito smatraju bešćutnim, sebičnim, neiskrenim, arogantim, agresivnim, impulzivnim, neodgovornim i hedonistima. No psihopati često pokazuju natprosječnu inteligenciju i površni šarm.

Neuroznanost pokazuje da psihopati nemaju psihotipični mozak. Razlika može biti rezultat genetike ili ozljede.

Kroz nedavno istraživanje znanstvenici su dokazali da mozak psihopata ima značajno manje sive tvari u prednjem rostralnom prefrontalnom korteksu nego mozak ne-psihopatskih prijestupnika. Ova područja mozga, koja su važna za čitanje tuđih emocija i namjera, aktiviraju se kada ljudi razmišljaju o moralnom ponašanju.

Neuroznanstvenici su u psihopatiju umiješali i amigdalu. Amigdala je odgovorna za učenje kroz jačanje podražaja i odgovaranje na emocionalne izraze, posebice izraze straha. Također je zadužena za oblikovanje asocijacija na podražaj kazne i podražaj nagrada. Psihopati pokazuju oštećenje u učenju kroz jačanje podražaja (bilo da se radi o kazni ili nagradi) i u odgovoru na izraze straha i tuge. Neuroznanstvenici vjeruju da je ovo oštećenje krivo za veliki dio sindroma psihopatije.

Postaje li psihopatija učestalija?

Znanstvenici su ustanovili da postoji genetska komponenta psihopatije. Navode da genetski faktori mogu utjecati na razvoj psihopatije na općenitoj razini dok okolišni faktori utječu na specifične osobine koje prevladavaju. Genetičari su izračunali da nasljedni koeficijent psihopatije iznosi oko 50%.

Psiholog Robert Hare navodi da psihopatija svakako u sebi sadrži genetsku komponentu. Primijetio je kod brojnih (muških) psihopata uzorak parenja sa ženama koje brzo napuštaju, a to rezultira visokom stopom plodnosti. Točka prijepora koju on navodi jest da ta djeca mogu naslijediti sklonost prema psihopatiji.

Evolucijski psiholozi teoretiziraju da psihopatija predstavlja društvenu parazitsku strategiju ovisnu o učestalosti. Ovo može, međutim, funkcionirati samo dok ima malo drugih psihopata u zajednici. Veći broj psihopata znači pojačan rizik od susreta s drugim psihopatima kao i od mogućnosti da ne-psihopati prilagode protumjere protiv varalica.

Valja napomenuti da ova teorija „društvenog parazita“ ne uzima u obzir načine na koji psihopati mogu biti uspješni u modernom društvu. To bi mogla biti izrazito prilagodljiva osobina. Kao što je već spomento, postoji pojačana tendencija psihopata da ulaze u poslovni svijet. Slično, postoji i (potencijalno) povećana mogućnost političkog uspjeha. Dakle, može se zagovarati ideja da psihopatija ostaje prilagodljiva osobina kod Homo sapiensa, a da poslovni i politički uspjeh povećavaju reprodukcijski uspjeh (tj. bogatstvo i status). Ukoliko je ovo točno, nije nerazumno pretpostaviti da će stope psihopatije u općoj populacije ostati stabilne, a možda se i povećati tijekom vremena (uz iste okolnosti).

Vrijedno istraživanje uključilo bi analizu ljudskog genoma koje bi odredilo jesu li genetski čimbenici koji utječu na psihopatiju rasprostranjeniji danas nego u prošlosti. Ostaje otvorenim pitanje kako bi se provelo takvo istraživanje s obzirom na rijetkost genetskog materijala naših predaka.

Postaje li psihopatija rjeđa?

Također je sasvim moguće da se ljudska bića u svojoj evoluciji odmiču od psihopatije. Možda je 1 do 2% najmanji omjer u povijesti naše vrste. Općenito se smatra, npr. da žene traže blaže, nježnije muškarce. Ovo samo-pripitomljenje rezultiralo je s vremenom povećanjem empatičkih osobina. Sasvim je moguće da smo mi najdobrohotnija verzija koja je postojala na našoj evolucijskoj putanji.

Na sličnu temu, možda je u prošlosti jače prevladavala psihopatija ako se uzme u obzir naša mesožderska baština. Mi smo mesojedna vrsta, a to podrazumijeva predatorstvo. Mesožder će dobro proći ako nema previše empatije (posebno sposobnosti da iščitava zastrašenost, bol i strah) za druge, posebice za plijen. Ljudska bića više ne love, što je promjena u rutini koja dovodi do slabljenja prisutnosti tih psiholoških karakteristika u našem genetskom sustavu.

Unatoč ovim mogućnostima, nije upitno da ćemo možda moći iskorijeniti psihopatiju kroz biotehnološke intervencije. Genomika i predstojeća praksa odabira ljudskih osobina upozorit će potencijalne roditelje i liječnike koji se bave plodnošću na mogućnost postojanja psihopatije kod potomaka. Genetičke tehnologije omogućit će roditeljima otkrivanje genetičkih poremećaja.

Na pamet pada nekoliko zanimljivih usputnih primjedbi: (1) Ako uzmemo u ozbir visoku stopu nasljednosti, postoji velika mogućnost da je jedan od roditelja psihopat i (2) bi li roditelji bili prisiljeni abortirati dijete koje ima sklonosti ka psihopatiji.

Ako pogledamo još dalje u budućnost i s obzirom na dodatne uvide u načine na koji funkcionira mozak, vrlo je moguće da će se psihopatima pomoći farmakološkim intervencijama, ili čak operativnim zahvatom i popraviti manjkava područja mozga (uključujući amigdalu). Ovakve bi intervencije bile dobre za one koji su razvili psihopatske osobine kao posljedice traume mozga, a u koje nije uključen genetski čimbenik.

Izgledno je da će psihopatija kao poremećaj osobnosti s vremenom biti eliminiran. Ovo će svakako biti dobro pojedince. Ali odjednom se pojavljuje pitanje bez odgovora: Koje su šire društvene posljedice, ako ih uopće ima, eliminiranja psihopata među nama?

Komentar Matrix Worlda:

Na žalost, vidimo da je psihopatije sve više, a ne sve manje. Ona se najviše može uočiti u vrhu politike, ekonomije, religije i znanosti. Zbog toga se bojimo da će nam budućnost biti još gora nego što je stanje danas.

Autorska prava© Matrix World 2011. do danas. Sva prava pridržana. Strogo je zabranjeno kopiranje, raspačavanje, ponovno objavljivanje ili izmjena bilo kakvog materijala koji se nalazi na blogu Matrix World bez prethodnog pisanog odobrenja dobivenog od uredništva Matrix World.