Prevela i uredila: Ljubica Šaran

Activist Post

Koncept vladine moći je veoma čudna i kompleksna stvar. Postojanje vlada se uvijek pravdalo kao nužnost, potreba, ali rijetko koje društvo je zapravo razmotrilo koje su to nužnosti. Dakle, zašto su vlade uopće korisne? Što one toliko čine važnog? I što se događa kad vlade podbace u ulogama i dužnosti koje neka kultura smatra bitnima?

Mi vidimo postojanje vlade kao nešto neizbježno, mada zanemarujemo kako je to zapravo proizvod ljudskog društva, te prema tome od strane istoga tog društva taj koncept može biti odbačen, jednako brzo kao što je i prihvaćen.

U Americi, mnogi ljudi vide vladu kao produžetak Republike, ili čak njen izvor, i kao životnju koja se hrani zavjetima običnih građana. Argument koji često čujemo među povlaštenima protiv drastične promjene ili čak pobune je taj da je vlada “istovjetna narodu”. Da je izgrađena od Amerikanaca, s Amerikancima i za Amerikance. Da nema razlike javnog i temelja moći. No, ova je djetinjasta zabluda koja potječe iz potpunog nerazumijevanja na koji način danas funkcionira sistem. Pitanje je koliko ljudi koji podržavaju prije navedeni argument, zapravo vjeruje da ima  utjecaj na odluke koji donosi država? Rekao bih ne baš mnogo.

Zapravo, vjerovanje u laž da su vlade danas proizvod cijelog društva je čin čistog nijekanja sa svrhom umirivanja mase ljudi koji nemaju moć i kontrolu nad svojim životima.

Nažalost, i američka vlada je jasno pokazala kroz svoja dijela i riječi, kako njena odanost nije prema prosječnim ljudima, nego prema interesima male elite. Jednom kad su izbori postali sredstvo povećavanje tiranije nad običnim ljudim, a ne sredstvo smanjivanja zloupotrebe političke moći, nismo li tada izgubili “glas” društva? Jednom kad vlada odluči kako nije u njenom interesu baviti se slobodom i napretkom nacije, bez obzira koliko sebe predstavljala pravednom, mi se moramo, kao građani, pitati da li nam je ta vlada više korisna i s koliko moći bi smjela raspolagati? Tretiranje vlade kao nečega na što mi ne možemo utjecati je zanemarivanje odgovornosti koju imamo kao ljudska bića. To je lijenost. To je opasno. Može imati katastrofalne posljedice. Vlada bi trebala odgovarati ljudima, sad i zauvijek.

No, kako vrijeme prolazi, izgleda da se dinamičnost američkog društva vraća unazad. Kroz nekoliko prošlih desetljeća vidjeli smo donošenje nebrojenih zakona i odredbi koje ugrožavaju osobnu slobodu i nagrizaju samu bit ustavnih prava. U zadnje vrijeme je povučeno toliko poteza u smjeru totalitarizma da ih je uopće teško sve pobrojati i pratiti. Mislim da se rijetko tko u našoj zemlji pita što to znači za našu budućnost. Kojih prava su se pojedinci spremni odreći u ime vlade? Koje sve aspekte života bi političke elite trebale kontrolirati? Koliko slobode smo se spremni odreći?

Dok razmišljaju o ovim pitanjima, svaki muškarac i žena bi se trebali uzeti u obzir i moć za koju oni u vladi misle da zaslužuju. Što je zadnje što su tražili? Što su nam uzeli bez dozvole? Ovo je samo kratka lista škodljivih deklaracija autoriteta kroz prošlo desetljeće, zajedno sa odredbama i zakonima koji su te deklaracije činili “legalnim”.

Moć zadiranja u vašu privatnost

Američka vlada već dugo smatra kako ima pravo nadzirati svaki aspekt života svojih građana. U prošlosti je glavna izlika bila kriminalne radnje, ali to se proširilo izvan okvira nadziranja pojedinaca na cijele grupe s porastom narko ratova. Financijska izvješća su bila posebno zanimljiva i to bez potrebe za nalogom ili tužbom.

Ovo gaženje 4. amandmana, izmišljanjem “rata” protiv supstanci koje bi ionako trebale biti legalne, je bio samo nagovještaj onog što nas je čekalo. Pojavom “rata protiv terorizma” (još jedan izmišljeni sukob) je primjena masovnog nadziranja koje je postala rutina.

Policijska država nalik “Big brotheru.”

Patriot Act i FISA (Foreign Intelligence Surveillance Act, op. prevod.) dokumenti, podržani od strane republikanskog i demokratskog predsjednika, su otvorili vrata centraliziranom elektroničkom špijuniranju u ime “nacionalne sigurnosti”. Svijet dosad nikad još nije vidio takav neobuzdan napad na privatne živote običnih građana. Mreža “velikog brata” iz sovjetske ere je dječja igra u usporedbi sa današanjom mrežom nadziranja, a ova diktatura je omogućena spregom vlade i korporativnih interesa čiji je cilj sve veća kontrola.

Glavni argument koji brani takve postupke je taj da je sve to za “veće dobro”, da je to za našu sigurnost i da ako nemamo ništa za skrivati, nemamo se čega bojati. Takav način razmišljanja je uobičajen za robove, koji prigrle gubitak privatnosti u zamjenu za sigurnost, iako ta sigurnost je iluzija; ali u prinicipu, da li mi imamo nešto skrivati ili ne, ne daji pravo vladi da se miješa. U iskrenoj republici, koncept “nevin dok se ne dokaže suprotno” je najuzvišeniji ideal, međutim taj ideal ne može postojati u zemlji u kojoj se svi tretiraju kao sumnjivci. Nijedan političar, korporacija, predsjednik, agencija nisu toliko uzvišeni da bi se mogli igrati boga. Tolika moć u rukama organizacija čiji je jedini cilj samoodržavanje i proširivanje po bilo kojoj cijeni? Apsolutno neprihvatljivo!!!!

Moć ušutkivanja

Od DHS-a do Saveznih rezervi, od Google-a do Facebook-a, mišljenja i društvena opažanja bivaju praćena, katalogizirana i označena za buduću upotrebu. Sa aktivnim programima za identificiranje i izoliranje svake medijske kritike ovih institucija, te marginaliziranjem nezavisnih medija, javnost je sve svjesnija onog što mi godinama u Liberty Movementu (Slobodarskom Pokretu, op. prev.) govorimo.

Osiguranje od terorizma ili nadziranje građana?

Više: ovdje i ovdje.

Invazija privatnosti samo je prvi korak pri ušutkivanja disidenata. Ako je stanovništvo stavljeno u poziciju u kojoj znaju da su konstantno pod prismotrom, neki će odlučiti cenzurirati sami sebe iz straha od odmazde. Zapravo, uništavanje slobode govora uvijek se postizalo u povijesti na način da se cijela populacija koristi kao meta. Prestrašeni od mogućih i stvarnih posljedica, ljudi počinju filtrirati svoja vlastita gledišta, sve dok se ne stvori jedan bezopasan i homogen glas.

Nedavni pokušaj proguravanja SOPA-e je dokaz da se vlade nadaju da će u skoroj budućnosti moći utjecati na ono što izlazi na internet po bilo kojim smjernicama koji oni misle da su prihvatljive. Također je pokazalo kako američka javnost neće to mirno prihvatiti. Možemo slobodno reći da je internet zadnja linija obrane slobode govora; slobodan of filtracije sadržaja, birokratskog miješanja i korporativnog vampirizma. SOPA je bila test. Novije i podmuklije metode će se pojaviti i gašenje interneta kakvog danas poznajemo postati će imperativ.

Ne računajući “zone slobodnog govora”, postaje sve teže prosvjedovati u ovoj zemlji. “Neškodljivi” uređaji poput šokera, gumenih metaka, suzavca, soničnih bombi, mikrovalnih pištolja su “humanizirali” nasilje države prema mirnim prosvjedima, ali to ne mijenja činjenicu da je to i dalje kršenje prvog amandmana. Dodajmo tome i centre iz kojih se koordiniraju antiprosvjedne policijske snage uz pomoć DHS-a i FBI-a, imamo visoko razvijeni stroj kojem je cilj suzbiti pravo ljudi na izražavanje nezadovoljstva. Postalo je očito kako vlada, ne samo da želi smanjiti mogućnost utjecaja ljudi kroz izbore, nego je odlučna u namjeri da suzbije mogućnost otvorenog revolta protiv toga.

Moć financijskog uništavanja

Posljedice krize koju osjećamo danas su zapravo stvorene korumpiranim aktivnostima Saveznih rezervi (privatno kontrolirani bankarski kartel) i financijskih konglomerata poput JP Morgana i Goldman Sachsa, no, umiješanost vlade u ove aktivnosti se ne može poreći. Kongresni opoziv Glass-Steagall legislative dao je međunarodnim bankama mogućnost  derivatiziranja ogromnog broja hipoteka što je dovelo do implozije tržišta nekretninama. SEC (Security and Exchange Commission, op. prev.) je okretao glavu godinama dok su tržište preplavljivale kreditne prijevare, a rejting agencije davale status AAA toksičnoj i bezvrijednoj imovini. Upravo američka Vlada do današnjeg dana brani politiku Saveznih rezervi koja je vodila do destrukcije dolara, povećanja deficita i javnog duga. Unatoč 80% protivljenju javnosti, pokušaji spašavanja financijskih institucija (koje su uzrokovale krizu) su pokazali kako vlada niti malo ne mari šta mi mislimo u kojem smjeru treba ići ekonomija i da će učiniti po svome, pa čak i po cijeni da nas to košta osnovnih životnih prava i potreba.

Moć privođenja bez suđenja

NDAA (National Defense Authorization Act, op. prev.) je istinski predstavnik one moći koju bi vlade htjele imati nad građanima. Slaba je utjeha obećanje Obamine administracije da se neće pozivati na taj dokument kako bi zadržavala građane na neodređeno vrijeme u pritvoru, pogotovo kad se uzme u obzir da nije održao gotovo nijedno obećanje od stupanja na dužnost. Iskreno, imao bih više poštovanja za predsjednika da je imao hrabrosti priznati ono šta NDAA zapravo govori; da će se američki građani također smatrati neprijateljima pod pravilima rata i da svi mogu biti označeni kao teroristi.

S druge strane pozitivni učinci ovakvih mjera su ti da ljudi postaju svjesniji smjera u kojem ova zemlja ide. Da ne spominjem zavrzlame kroz koje političari prolaze kako bi javnosti objasnili uvođenje takvih drakonskih mjera.

FEMA kamp. Slika vlasništvo Dees Illustration.

Za one koji još ne shvaćaju ultimativni cilj ovakvih legislativa, NDAA se čini čudna, čak bolesna. Ali s određenog gledišta je savršeno logična. Vlada koja želi totalitarnu kontrolu mora maknuti zaštite jamčene poštenim suđenjem, inače, ne može funkcionirati onako kako želi. Ako je osobi omogućeno suđenje pred porotom, to vladi uzima moć osuđivanja nekoga i stavlja je u ruke treće stranke. Baš kao i u ekonomiji, oni koji su na vrhu zemlje imaju potrebu centralizirati moć zakona. To znači uklanjanje svih provjera i balansa iz jednadbže. U ime nacionalne sigurnosti, Washington smatra sve mogućim.

Moć da ubijete bez suđenja

Još jedan program, podržan i od demokrata i republikanaca koji sadrži mogućnost ubijanja američkih građana bez suđenja, je veoma korisno oruđe u uspostavljanju diktature. Pitanje je koliko su daleko spremni ići u provođenju tog programa i da li će ga koristititi protiv američkih građana na američkom tlu? Na ova pitanja je indirektno odgovorio ravnatelj FBI-a  Robert Mueller na nedavnom saslušanju. Tvrdio je kako nije siguran da li američki građani mogu biti ubijeni na američkom tlu ili inozemstvu. No, kako i Mueller i Eric Holder pokušavaju naći racionalna objašnjenja za takve tiranske akcije, teško mi je povjerovati da netko očekuje da to ne rade i na tlu Amerike. Ubijanje ili zatvaranje nekoga bez suđenja je iznimno zabranjena Ustavom i Poveljom prava. Upravo takva kršenja ustava su i dovela do Građanskog rata i čini se da se opet suočavamo sa sličnom situacijom.

Moć militariziracije

Osnivanje saveznih sabirnih centara i financiranje lokalnih organa reda je nepovratno oštetilo objektivnost države i lokalnih jedinica samouprave i otvorilo vrata širenju anti-slobodarske propagande među policijskim osobljem. Neki to prihvaćaju, neki ne. Međutim, jedan od problema su namjere savezne vlade. Zašto odjednom vlada ima potrebu opremiti lokalne jedinice automatskim oružjem, bespilotnim letjelicama, pa čak i tenkovima? Zašto Kongres zaobilazi FAA (Federal Aviation Administration, op. prev.) regulacije kako bi omogućio nabavku 30000 bespilotnih letjelica do 2020 policijskim snagama za korištenje u civilnom prostoru?

Zašto odjednom DHS (Department of Home Security, op.prev.) treba 450 milijuna komada 40 mm kalibarskog punjena od ATK-a?

Zašto je Obama potiho i na brzinu potpisao izvršnu odredbu NDRP (National Defense Resources Prepardness)? Iako mnogi ovu odredbu vide kao produženje već postojećih protokola za hitne situacije poput Rex 84, mene osobno zabrinjava što vlada ima potrebu aktiviranja takvih protokola.

Ove odredbe daju vladi pravo raspolaganja svim resursima i zemljom u slučaju “nacionalne važnosti”. Uz pomoć vojne prisile, sva dobra, usluge, imovina mogu biti zaplijenjeni u ime potpore vojne i vladine logistike. U članku napisanom u veljači s naslovom “DHS brani globalizam, ne Ameriku”, upozorio sam na ideju Janet Napolitano o zaštiti lanca opskrbe i raspodjele resursa može biti izvediv jedino nasilnim uzimanjem s jednog mjesta i davanja drugom.

Budućnost države koja tvrdi da je vođa demokracije u svijetu.

Prema tome vidimo da je to zapravo i bila namjera cijelo vrijeme. Uzmemo li u obzir DAA (Defense Authorization Act) odredba daje mogućnost predsjedniku da proglasi stanje nacionalne hitnosti i uvede vojne zakone u bilo koje vrijeme i zbog bilo kojeg razloga kroz period od 6 mjeseci bez nadzora Kongresa, vjerovatnost zaplijenjivanja velikih kolilčina resursa postaje sve veća.

Militiriziranje društva i prisiljavanje na rad  i proizvodnju u ime države je jedna od najstrašnijih moći. To je zapravo moć porobljavanja.

Što je naša vlada postala?

Zapravo, što su teroristi prema našoj vladi? Trebamo se bojati uništavanja principa koji su izgradili ovo društvo, a ne nekih fantomskih prijetnji u obliku islamskog terorizma. Najveća prijetnja našem načinu života je institucija koje djeluje nekažnjeno nama ispred nosa zaštićena samim granicama koje treba braniti. To je jedina organizacija koja ima resurse, vojnu potporu i dokazanu namjeru uništavanja slobode u Americi. To je prijetnja individualnoj slobodi u cijelom svijetu. Ironija je da sve te zločine čine u “naše ime”.

Postavlja se pitanje kakvo poštovanje ta monstrouznost zaslužuje? Američka vlada vidi svoje građane kao neprijatelje i zašto ne bi? Mi smo jedini koji imamo moć da tu instituciju uništimo, stoga i nije čudno da se nalazimo na drugom kraju njenog nišana.

Nemamo baš mnogo izbora. Odluka je na svakom pojedincu. Koliko mi zapravo trebamo sistem i koliko smo spremni patiti kako bi zadovoljili njegove potrebe? Kad ćemo povući granicu preko koje se neće moći prijeći?

Autorska prava© Matrix World 2011. do danas. Sva prava pridržana. Strogo je zabranjeno kopiranje, raspačavanje, ponovno objavljivanje ili izmjena bilo kakvog materijala koji se nalazi na blogu Matrix World bez prethodnog pisanog odobrenja dobivenog od uredništva Matrix World.