VJEROVALI ILI NE

Jesu li Nijemci 1933. godine lansirali raketu s posadom?

Prevela i uredila: Barbara Arbanas Kovačević

io9.com

29. listopada 1933. god. nedjeljni je londonski Refree objavio izvještaj iz Rugena, otoka na Baltičkom moru, baš uz obalu Njemačke. Netko imena Otto Fischer je letio u 24 stopa (7,32 m) dugačkoj čeličnoj raketi do visine od 6 milja (9656,06 m). Jesu li Nijemci zaista testirali raketu koja bi mogla nositi ljude, skoro tri desetljeća prije Jurija Gagarina?

Izvještaji javljaju da je Otto bio brat raketnog dizajnera Brune Fischera. Let se odvijao u punoj tajnosti zbog fatalnog pokušaja od prethodne godine, u kombinaciji uz činjenicu da je bio pod pokroviteljstvom Reichswehra, Njemačkog ratnog ministarstva. Referee je izvjestio da je raketa konstruirana u gradu Barmbecku, blizu Hamburga i prevezena u  Rügen.

„U nedjelju ujutro, u 6 sati,”  novine su izvjestile, “Otto Fischer se rukovao sa svojim bratom i malom grupom Reichswehr službenika koji su bili prisutni kako bi svjedočili eksperimentu i uvukao se u raketu kroz malena čelična vrata.“

„Bruno Fischer i tri službenika su se tada povukli u maleni otvor u zemlji, udaljenom oko 200 jardi (182 m), a Fischer je okrenuo prekidač koji je poslao raketu na njezin put. Zablještalo je svjetlo i začula se zaglušujuća eksplozija, a tanko tijelo u obliku torpeda se pokrenulo s čeličnog okvira na kojem je počivalo.“

„Nekoliko se minuta kasnije pojavio na vidiku, lebdeći nosem prema gore zbog velikog padobrana koji je automatski otpušten čim se počeo spuštati. Dok je prilazio bliže, mogli su se vidjeti čelični krajevi kako se miču dok je pilot upravljao raketom kako bi mogao sletjeti na otok. Nekoliko sekundi kasnije se umirila dok je počivala na pijesku udaljenom nekoliko metara, a Fisher je ispuzao kroz vrata rakete blijed i potrešen, ali ujedno se i trijumfalno smješeći. Put kroz svemir je trajao 10 minuta i 26 sekundi.“

„Ovo je bila izvanredna senzacija,“ izjavio je Fischer. „Kada je raketa napustila tlo, bio sam svjestan zaglušujuće rike i nepodnošljive težine za koju se činilo da me pritišće uz dno rakete. Zatim sam na trenutak izgubio svijest zbog nevjerojatnog ubrzanja koje je povuklo krv iz moje glave. Kada sam došao sebi i pogledao visinomjer preda mnom, on je pokazivao 32 000 stopa (9753,6 m) i tada je rapidno počeo opadati. Dovršio sam uspinjanje i počeo sam padati…“

Sve ovo zvuči vrlo vjerojatno, osobito ako uzmemo u obzir sve važne detalje vezane uz činjenicu da su u to vrijeme Nijemci gorljivo tražili raketni pogon. Kao dodatak tome je i činjenica da je Bruno Fischer zaista postojao i marljivo je radio u dizajniranju raketa. U stvari, ovo je izvješće prouzročilo razmjeran nemir u vrijeme kada se pojavilo. Američko raketno društvo, Clevelandsko raketno društvo, Austrijsko raketno društvo, Britanska međuplanetarna udruga, GIRD u Sovjetskom Savezu, svi oni su bili opsjednuti informacijama o nevjerojatnom letu raketom.

Ali, postojala je jedna osoba koja je znala što je što u njemačkoj raketnoj tehnici, a to je bio Willy Ley. Prema Leyu, priča se okrenula do neprepoznatljivosti. U stvari, postojao je tračak istine u toj priči…iako, kako je to često slučaj, istina je bila još čudnija.

Rudolf Nebel, pionir raketnog istraživanja i glavni inženjer Verein fur Raumschiffahrta (Njemačkog raketnog društva) je zaprimio pozajmicu u iznosu od 15 000 DM (4000 $) od Banke Magdeburg kako bi izgradio raketu koja prevozi ljude. „Magdeburg projekt“ je prvobitno bio ponuđen VfR-u koje ga je rado u potpunosti prepustilo Nebelu. VfR je već imalo poteškoća u održavanju svojeg kredibiliteta i kada su čuli koji su motivi banke, nisu željeli sudjelovati u toliko ludoj shemi.

Svrha leta raketom, kako su otkrili, je bila da se dokaže: mi ne živimo na vanjskoj površini zemlje nego na unutrašnjoj površini šuplje sfere! To je bio Hohlweltlehre, ili Doktrina o šupljoj zemlji Petrea Bendera koji je procvat doživio u antikulturnom Nacističkom pokretu (baš kao i jednako bezumna Welteislehre, ili Teorija o ledenom svijetu, ili Hörbiger koji je imao toliko dubok utjecaj na izumitelja raketnog automobila Maxa Valiera i njemačkog autora znanstvene fantastike Otta Willi Gaila).

Franz Mengering, inžinjer koji je radio u gradu Magdeburgu, je došao do ideje da se teorija o šupljoj zemlji može dokazati ukoliko raketa koja se lansira okomito sleti na antipodu (točka na zemlji suprotna od određene). To jest, putujući u izravnoj okomitoj putanji ona bi s vremenom sletjela u Pacifički ocean negdje jugoistočno od Novog Zelanda koji se, prema teoriji, nalazi točno iznad Njemačke.

Gradski dužnosnici nisu prihvatili dokaz o šupljoj zemlji, ali su predložili izgradnju rakete koja će prevoziti jednu osobu, misleći kako će to biti sjajan javni štos za grad. Nebel se složio da će izgraditi takvu raketu i pripremiti ju za lansiranje do 11. srpnja 1933. god.

Raketa je bila visoka 25 stopa (7,62 m) i pogonio ju je motor koji je proizvodio potisak od 1300 funti (589,6 kg). Postojala je jedna putnička kabina i rezervoar za gorivo, jedinica za čučanj je bila u obliku nečeg što je ličilo na topničku granatu dok su motor i padobran zauzimali manji prostor iznad toga. Dio s motorom je od pilotskog dijela bio odvojen parom uspona koji su također držali dovod goriva. Jedinica s motorom je također sadržavala set malenih lopatica koje su bile pričvršćene zbog stabilizacije. Raketa je bila dizajnirana da dostigne visinu od 0.6 milja (965,6 m). Na toj bi visini putnik iskočio koristeći vlastiti padobran dok bi raketa padala koristeći veći padobran.

Manja testna raketa, visine oko 15 stopa (4,57 m) s motorom pogona 440 funti (199,5 kg), je trebala biti sagrađena i prva lansirana. Pod pritiskom nestrpljivog grada da se bilo što lansira, podignuta je 30-stopa (9,144 m) dugačka lansirna rampa i na pašnjaku je pokrenuta testna raketa. Od niza pokušaja, najveća udaljenost raketnog putovanja je bila kraj lansirne rampe prije nego bi skliznula natrag. S vremenom su dostignuta manje ili više uspješna lansiranja kada bi raketa sletjela 1000 stopa (304,8 m) dalje nakon manje ili više horizontalnog leta.

Nakon toga je grad dignuo ruke od svega i odbacio projekt.

Trag o tome što je započelo cijelu priču o raketi s ljudskom posadom može se naći u imenu koje je Nebel dao svojoj testnoj raketi. Nazvana je „Pilotna raketa Magdeburg“. Pretjerano oduševljeni novinar je pogrešno shvatio korištenje riječi „pilot“ i odjurio s pričom.

Ali ideja o raketi s ljudskom posadom je još uvijek fascinirala Nebela koji je kasnije napisao da će „prva raketa s ljudskom posadom  pokrenuti razvoj brzog prijevoza preko zemlje kao konačnog cilja. Priznajem da se mnogi ljudi još uvijek smiju takvim planovima. Međutim, ti ljudi su se smijali i planove Ludog baruna iz Bodencea nazivali utopijom.“

Autorska prava© Matrix World 2011. do danas. Sva prava pridržana. Strogo je zabranjeno kopiranje, raspačavanje, ponovno objavljivanje ili izmjena bilo kakvog materijala koji se nalazi na blogu Matrix World bez prethodnog pisanog odobrenja dobivenog od uredništva Matrix World.