Autor: Barbara Arbanas Kovačević

Jeste li ikada zagrizli u zrelu rajčicu upravo ubranu s biljke? Da, naravno da sve rajčice dolaze sa biljki, ali onu koju ste sami ubrali i pojeli, a koja je još uvijek bila topla od sunca. Sjećate li se kako je ukusna bila? Ukoliko tu rajčicu usporedite s onom kupljenom u supermarketu, njezin je okus sličan vodi uz kap okusa rajčice. Što ne valja s ovim manjkavim rajčicama iz supermarketa?

Vjerojatno mislite da su pesticidi i gnojiva osakatili okus crvenog ploda i također mislite da su ubrane nezrele i poslane na daleki put pa je to utjecalo na njihov okus. Ali, to nije razlog.

Sasvim slučajno su dvije različite skupine biljnih genetičara otkrile da je potraga za savršenom nijansom crvenog razlog nedostatku okusa.

Ako ste živjeli prije 30-40 godina, možda ćete se sjećati zelenkaste ili žućkaste zone blizu stabljike koja je bila bezukusna i pomalo tvrda za jelo. To se naziva zeleno rame.

Poljoprivrednici do sada nisu znali da je zeleno rame zaslužno za slatkoću i kompleksnost okusa rajčice i, kada je 30-ih godina otkriven soj ravnomjerno crvene rajčice, komercijalni su poljoprivrednici brzo prigrlili vrstu rajčice bez zelenog ramena samo iz razloga jer izgleda ljepše. Ali toj savršeno crvenoj rajčici je nedostajao ključan element koji ubire sunčevu energiju i pohranjuje ju u povrću, a to je zeleno rame.

Rajčica potječe iz Južne Amerike i danas se uzgaja diljem svijeta. Poljoprivrednici ubiru plodove prije nego što oni sazriju i već 70 godina uzgajivači izabiru rajčice koje su službeno zelene u tom razdoblju. To olakšava uočavanje plodova koji su spremni za berbu i osigurava da će, do vremena dok stignu do polica supermarketa, oni zasjati jednakom crvenom bojom. Divlje vrste, kao suprotnost tome, imaju „tamna zelena ramena i zbog toga je teško odrediti pravo vrijeme za berbu“, kaže Ann Powell, znanstvenica za biljke sa Sveučilišta u Kaliforniji, Davis. A i potrošači nejednako obojanu biljku ne smatraju privlačnom, ukazuje.

Kako bi otkrili koji se geni nalaze iza promjene boje, Powell i njezini kolege su kultivirali razne vrste rajčica zajedno s divljim vrstama. Odabiranjem biljaka s tamnim zelenim ramenom i ponovnim križanjem s kultiviranim sortama, suzili su krivca na područje kromosoma 10. Koristeći nedavno kompletiran niz genoma rajčice identificirali su gen SIGLK2 – takozvani transkripcijski faktor koji kontrolira kada i gdje se ostali geni uključuju i isključuju.

Kod divljih rajčica SIGLK2 povećava formiranje kloroplasta, odjeljka u biljnoj stanici koji obavlja fotosintezu. Kloroplast koristi zeleni pigment, klorofil, kako bi uhvatio sunčevu svjetlost koja je potrebna u procesu rasta. Viša razina kloroplasta divljim rajčicama daje tamniju zelenu boju. Iako su formiranje kloroplasta i sinteza klorofila među najvažnijim proizvodnim procesima u biologiji, malo se zna o njima, kaže David Francis, genetičar za rajčice sa Ohio državnog sveučilišta, Wooster, koji nije uključen u ovaj rad. To je „važno i značajno otkriće“, kaže. „Autori su opisali gen koji pomaže pri regulaciji procesa.“

Kod većine rajčica na policama supermarketa SIGLK2 nije aktivan.

„Proučavali smo na desetke vrsti, neke iz Azije, neke iz Europe i sve su imale jednaku mutaciju,“ kaže Powell.

Istraživači ne znaju gdje nastaje mutacija. No, možda su neovisno nastale više puta, rekla je Powell, zbog ponavljanja istog slova genetičke abecede koje je sklono pogreškama.

Dok su mutacije pogodovale poljoprivrednicima, to baš i nije slatki dogovor za potrošače. Kloroplast koristi svjetlosnu energiju koju zadržava kako bi ugljični dioksid i vodu pretvorio u šećere. Rajčice s mutiranim SIGLK2 genom ne samo da imaju manje kloroplasta nego sadrže i manje šećera. Umetanjem netaknute kopije gena u rajčice, istraživači su povećali količinu glukoze i fruktoze u zrelom plodu za 40 %, autori su napisali u dokumentu koji je objavljen u časopisu Science. Sadržaj likopena, antioksidanta koji ima važne značajne beneficije za zdravlje, je također povećan. Nedirnuti gen se ponovo može križati s rajčicama klasičnim uzgojem, kaže Powell.

Međutim, Powell nije uvjerena da će to poboljšati okus. Povećan sadržaj šećera može biti uzrokovan promjenama u ostalim dijelovima biljke. (Oko 80 % šećera u rajčicama se stvara u lišću i kasnije se prenosi do ploda). Također upozorava da rezultati dobiveni u malenim stakleničkim posudama mogu biti različiti od rajčica uzgojenih u polju. Krivac koji utječe na okus je proizvodni sustav koji, uz ostalo, ubire rajčice prije zrenja, „jer to mijenja proces zrenja, kaže, prekidajući tako na primjer pretvaranje škroba u šećer.

Autorska prava© Matrix World 2011. do danas. Sva prava pridržana. Strogo je zabranjeno kopiranje, raspačavanje, ponovno objavljivanje ili izmjena bilo kakvog materijala koji se nalazi na blogu Matrix World bez prethodnog pisanog odobrenja dobivenog od uredništva Matrix World.

Reference:

www.thezigzagger.com

news.sciencemag.org