U ZDRAVOM TIJELU ZDRAV DUH

Zbog čega plačemo?

Prevela i uredila: Barbara Arbanas Kovačević

alternet.org

Na mjestu čileanske nesreće u rudniku 2010. god., sin rudara Florencio Avalos je počeo plakati kada je njegov otac izvučen na sigurno. Kasnije tog mjeseca, baka Cayleea Anthony je prikazana kako jeca zbog smrti svoje unuke. Kako dva toliko različita događaja – jedan sretan, drugi tragičan – mogu izazvati suze?

Ovo pitanje intrigira mnoge kliničke liječnike, uključujuči neke za koje se smatra da su stručnjaci u područjima emocionalnog izražavanja. Problem je u tome da su neki od nas imali eksplicitan trening u teoriji emocija. Zbog toga su naši pojmovi o suzama i ostalim oblicima emocionalnog otpuštanja još uvijek djelomično temeljeni na „razmišljanju parnog kotla“ – kulturno prožimajućem, ali biološki apsurdnom pojmu o tome da su emocije uskladištene količine energije koje, poput pare, izazivaju pustoš kada se predugo zadržavaju ili kada su prenaglo otpuštene. Naš svakodnevni jezik je ispunjen s metaforama parnog kotla. Pričamo o „ispuštanju pare“, o tome kako smo „preplavljeni emocijama“, kako „kipimo“ zbog bijesa i kako se „osjećamo isušeno“ nakon dobrog plača. Freudova teorija katarze je u stvari model parnog kotla, kao i razne terapije ispoljavanja kao što su psihodrama, prvobitan krik, ponovna procjena savjetovanja i Gestalt terapija. Slično tome, ostaci teorije parnog kotla se mogu pronaći u trenutnom pristupu regulaciji, smanjenju stresa i upravljanja bijesom.

Povijest promatranja ovog polja nas podsjeća na dane kada su rađene lobotomije kako bi se oslobodili zli duhovi, kada su preporučivana sredstva za čišćenje tijela od otrova, a pijavice su se koristile za čišćenje krvi.

Očito je krajnje vrijeme da iskorijenimo tragove tih drevnih praksi i dovedemo naše razumijevanje emocionalne dinamike u 21. stoljeće. Razmišljanje parnog kotla se možda čini kao intuitivno, ali ne pruža odgovarajućeg vodiča za rješavanje problema osoba koje su u emocionalnoj nevolji. Osim toga, ne pomaže nam pri odgovoru na pitanje zbog čega ljudi plaču kada su sretni. Iako smo sada ovdje fokusirani na suze, teorija koju ćemo opisati se primjenjuje i na ostale oblike emocionalnog izražavanja, uključujući uklapanje smijeha, strašnog drhtanja i ljutite ispade.

Psihološki govoreći, emocionalne suze se izmame kada se sustav jedne osobe rapidno mijenja od simpatičkih do parasimpatičkih aktivnosti – od stanja visoke napetosti do razdoblja kalibriranja i oporavka. Ovisno o okolnostima, individualci obično opisuju takve promjene kao „otpuštanje“, „napuštanje straže“ ili „odustajanje“. Naravno, ništa nije doslovce otpušteno kada se te biofizičke promjene dogode iako razina adrenalina osobe pada, a tijelo se opušta.

Pomak od uzbuđenja do oporavka je skoro uvijek pokrenut psihološki značajnim događajem kao kada izgubljeno dijete napokon ugleda roditelje i shvati da su na sigurnom. Djeca obično ne plaču kada shvate da su njihovi roditelji nestali; umjesto toga, oni postaju oprezniji i započinju potragu za nestalim njegovateljem. Onog trena kada se roditelji ponovo pojave – možda dolazeći kroz prolaz između polica u supermarketu – dijete „napušta stražu“ i poteknu suze. Drugim riječima, suze se otpuštaju tijekom drugog, parasimpatičkog stupnja dvofaznog ciklusa kojeg opisujemo. Dijete ponovo ostaje suhih očiju tijekom prvobitnog stupnja u kojem traži rješenje problema. Dokaz o ovom dvofaznom ciklusu je otkriven u nekoliko istraživanja. Korištenjem fizioloških mjerenja, kao što je srčani ritam, istraživači su zabilježili „dizanje ruku“ od početnog stadija „bori se ili nestani“ do parasimpatičke faze oporavka kada se javljaju suze.

Kada se roditelji ponovo povežu s izgubljenim djetetom, često se pitaju zbog čega ono upravo sada plače, sada kada je opasnost prošla. Često kažu nešto poput, „Sada sam ovdje; zbog čega plačeš?“. Ili, još gore, „Prestani plakati ovog trena ili ću ti dati pravi razlog zbog kojeg ćeš plakati!“ Međutim, djetetova psihološka reakcija je u potpunosti prikladna: skeniranje širom otvorenih očiju u prvoj fazi, obilne suze u drugoj. Roditelji bi trebali biti zadovoljni jer plakanje ukazuje da je djetetu ugodno u njihovoj blizini.

Iako je dvofazni ciklus uzbuđenje – oporavak u osnovi biološki nepromjenjiv, određeni faktori utječu na vrijeme. Neka će djeca – ovisno o dobu, temperamentu i povijesti – plakati prije nego što se njihovi roditelji pojave. Mogu se osjećati dovoljno sigurno da se „maknu s dužnosti“ kada ih, recimo, za ruku primi simpatična djelatnica u trgovini, nudeći svoju pomoć. Mlada djeca često upadnu u drugu suznu fazu kada iscrpe svoje izvore za rješavanje problema iako na vidiku nema niti jedne odrasle osobe. U evolucijskim terminima, takvo topljenje bez sumnje pridonosi preživljavanju uzbunjivanjem obližnjeg njegovatelja da je potrebna pomoć. Ovo djeluje jer pod uobičajenim okolnostima podizanja djece (koje biolozi nazivaju „prosječno očekivana okolina“) potencijalni pomagač se nalazi samo korak dalje.

Suze se najlakše potaknu kao odgovor na prijateljsku gestu, simpatičan glas, poznato lice ili ostale znakove sigurnosti. Nasuprot tome, skoro nikada ne plačemo na vrhuncu neke krize, u prisustvu neprijatelja ili tijekom razdoblja neiskazane tuge. Jedan od autora se prisjeća da je bio van grada kada je čuo za smrt svoje kćeri. Uspješno je podnio stoički dok je bio u javnosti i vozio se autobusom kući; međutim, prasnuo je u plač onog trena kada je svoju majku ugledao na stepenicama. Pogled bez riječi kojeg su razmijenili je rekao da će obitelj preživjeti trenutačnu krizu – poruka koja je autoru dozvolila da se „opusti“ uz suzno okupljanje.

Iako kultura postepeno postaje spolno neutralnija, muškarci još uvijek teže plaču u javnosti od žena. Možda je to zbog njihovih tradicionalnih uloga zaštitnika i ratnika, od njih se očekuje da budu odlučni i izbjegavaju pokazivanje bilo kakvog znaka slabosti pred potencijalnim protivnicima. Danas se uobičajena borba prikazuje u kinima diljem svijeta. Kada se svjetla upale na kraju neke sočne romantične komedije, mnogi muškarci se osjećaju primoranima da svoje glave zadrže pognutim kako bi spriječili da se vide suze koje se kotrljaju niz njihove obraze. Održavanjem facijalne tenzije – poslovično „podizanje gornje usnice“ – oni mogu privremeno odgoditi prijelaz u parasimpatičku aktivnost dok traže nešto drugo o čemu bi razmišljali.

Mnogi muškarci iskušavaju „gubitak lica“ kada tijekom terapije plaču po prvi put i njihov je stid ponekad dovoljan da ih zadrži od ponovnog pohađanja sljedeće seanse. Kako bismo spriječili takve reakcije, mi obično muškarce upozoravamo da bi se mogli osjećati „smiješno“ zbog plača, ali da su suze tijekom terapije dobar znak koji ukazuje na hrabrost i snagu, a ne na slabost. Nije iznenađujuće da su žene političari još uvijek dužne izbjegavati suze u javnosti ako žele da se od njih očekuje da budu smatrane snažnim vođama.

Već smo spomenuli situacije u kojima se suze pojavljuju zbog problema koji je riješen i kada sustav može „napustiti stražu“; međutim, odrasli i djeca ponekad plaču vezano uz probleme koji još nisu riješeni i vjerojatno nikada neće ni biti. U tim slučajevima, suze ukazuju da osoba barem privremeno odustaje od borbe. Iako se ovo često smatra „slomom“, mi optimistično to smatramo potencijanim probojem. Odstupanjem od velikog problema, sustav može štedjeti svoje izvore i ponovo se regrupirati zbog svježeg rezultata. To je poput stavljanja frustrirajućih puzzli na stranu preko noći i njihovog rješavanja slijedećeg jutra nakon dobrog sna. Iz razloga što obično plačemo kada se osjećamo sigurnima, suze neke osobe mogu ukazivati na spremnost za angažiranjem pomoći drugih – možda terapeuta, partnera ili nekog drugog saveznika kojem vjerujemo.

Prije mnogo godina, klijentica je bila sudionik automobilske nesreće. Kada je shvatila da nije ozbiljno ozlijeđena, izašla je iz auta, hladnokrvno procijenila situaciju i nastavila pomagati ostalim putnicima. Nedugo nakon dolaska hitne pomoći, ona je sjela na obližnji rubnik i počela plakati. Promatrači su se bojali da prolazi kroz neku vrstu odgođene traumatske situacije, ali nisu trebali brinuti. Dolazak hitne pomoći joj je jednostavno dozvolio sklanjanje i opuštanje koje je bilo dovoljno „za jedan dobar plač“. Usput rečeno, užitak dobrog plača nema veze s brojem isplakanih suza. To su parasimpatičke promjene vezane uz fazu oporavka gdje se osjećamo dobro i jačamo sustav.

Iako je druga faza oporavka skoro uvijek zdrava za sustav, mnogi kliničari pretjerano reagiraju na suze odraslih. Naše evolucijsko programiranje, usmjereno podizanju dojenčadi, upozorava nas da krenemo u hitnu akciju kada netko plače. Osjećamo se obveznima pomoći iako s odraslima nismo sigurni što bismo trebali uraditi.

Kada je prijateljeva žena bila na operaciji, on je proveo sate hodajući naprijed-nazad u bolničkoj čekaonici. Kirurg se napokon pojavio i pozvao ga da istupi. Dok je hodao prema kirurgu, njegova razina očekivanja je dostignula astronomske razine. Kada je kirurg objavio da je operacija prošla iznimno uspješno, suprug se srušio na pod i počeo jecati. Kroz suze je uočio paniku na kirurgovom licu. Kako je kasnije objasnio, „Siroti čovjek nije znao što da radi sa mnom. Bio je bez riječi. Završio sam tapšući ga po leđima i uvjeravajući da sam ja dobro.“ Očito, kirurg nije navikao vidjeti odraslog čovjeka kako grca u suzama, osobito kao odgovor na dobru vijest, ali suprugovi jecaji su bili vanjska indikacija da je njegov sustav stavljen van dužnosti i da učinkovito obnavlja svoje izvore nakon dugog perioda stresa.

Poput kirurga u našoj priči, klinički liječnici također mogu dobiti nagon da pristupe i „poprave stvari“ koje nisu slomljene. To često stvar čini još gorom. Stoga, u skladu s našim teoretskim modelom i kliničkim iskustvom, mi nudimo neke prijedloge što treba ili ne treba činiti kada smo suočeni s klijentima koji plaču.

Prvo je pravilo izbjegavanje „istiskivanja“ klijenta zabrinutim maženjem i grljenjem. Ako ste se nedavno isplakali, možda se sjećate koliko vam je bilo neugodno zbog uznemirenosti tijekom vremena kada vi pokušavate ostati vezani uz svoje iskustvo. Uplakane osobe trebaju opušteno, sigurno mjesto gdje će procesuirati svoje misli i osjećaje – fanatična pažnja ne pomaže. To je upravo pogrešno vrijeme za postavljanje pitanja zbog čega plačemo ili za tjeskobna ispitivanja o tome „što nije u redu“? Bit će dovoljno vremena za razgovor kasnije.

Zbog snažnog nagona da se „nešto učini“, mi se moramo podsjetiti da se trebamo opustiti u prisutnosti suza odraslih osoba i dozvoliti prirodnoj fazi oporavka da učini svoje. Kada osoba plače, ne treba žuriti i krenuti sa seansom. Tijekom godina, mantra terapeuta je „ako suze padaju, nešto vrijedno se događa.“ Bez obzira je li to smisleni slom ili – kako smo ranije ukazali – osoba odustaje od pristupa koji ne djeluje.

Dobro je pravilo za zapamititi da sve dok suze slobodno teku, ne morate učiniti ništa. U redu, ako sjedite dovoljno blizu (i odnos to dopušta), možete lagano dodirnuti ruku uplakane osobe samo da joj stavite na znanje da ste prisutni. Slično tome, možete ponuditi maramicu ili gestu prema kutiji s maramicama. Sve ostalo bi moglo biti napadno ili kontraproduktivno.

Svakako izbjegavajte izazov – stvoren vašom vlastitom tjeskobom – da omalovažavate suze dotične osobe („Nemaš zbog čega plakati!“) ili da iznesete lažno uvjerenje („Sve će biti dobro!“). Čak i profesionalci, koji bi trebali znati bolje, ponekad osjete potrebu da zaustave plač osobe kao da će zaustavljanje suza eliminirati problem. To je poput popravljanja auta isključivanjem svjetla za provjeru mašine.

Iz razloga što želimo da klijent ostane u dodiru sa svojim iskustvom, nježno odmahujemo na pokušaje objašnjavanja, opravdavanja ili ispričavanja njihovih suza. (npr. „Žao mi je; nisam to namjeravao“) U tom trenu, verbalno uplitanje je neprijatelj – manje kažemo, tim bolje. Kada je osoba na vrhuncu plača, najbolje je izbjegavati kićene interpretacije iako ste sigurni da su prigodne.

Kada se napad plača smanji, obično pitamo „Koja vas je misao tjerala da nastavite plakati?“ ovo pitanje obično prouzroči još suza (dodatno otpuštanje stresa). Primjetite da smo rekli „pomogli smo vam plakati“ umjesto „natjerali smo vas na plač“. Naučili smo te suptilne konotacije od Harveya Jackinsa, osnivača reevaluacijskog savjetovanja i stručnjaka za mehanizme emocionalnog izražavanja. Jackins je smatrao da, paradoksalno, najbolji način za izbacivanje osjećaja neke osobe jest da ih se pita o njezinim mislima.

Umjesto pitanja „Kako se osjećate?“ pitajte „Što razmišljaš“. Pitanje „osjećaja“ prečesto daje nejasne općenitosti („Osjećam se tužno.“) ili nesretne opise tjelesnih osjećaja („Postoji tup osjećaj u prsima“). Kao kontrast, pitanje o mislima osobe nas dovodi bliže slici i povezivanju koje će olakšati prijelaz od uznemirenosti do oporavka. Na primjer, kao odgovor na pitanje o mislima, tugujući je sin odgovorio, „Razmišljam o meni i ocu dok se nalazimo u čamcu. Uporno se ispričavao jer nismo upecali niti jednu ribu. Želio sam objasniti da nije važno, ali nisam mogao progovoriti (plač). Kako to da mu nikada nisam mogao reći koliko ga volim?“

Primjetite da kao sudionici-promatrači često precijenimo vrijeme koliko dugo osoba plače. Nekoliko minuta suza se može učiniti kao vječnost, upozoravajući terapeuta da se zapita hoće li osoba ikada prestati. Uvijek prestanu. Imajte na umu da je plač prirodan proces prilagodbe i da je najbolja politika dozvoliti da ide svojim tokom. Za neke se osobe čini da imaju neiscrpan izvor suza, djelomice zbog labilnosti njihovog sustava. Oni se mogu koriti zbog „sloma“ svaki puta kada se rasplaču. To stvara krug dizanja i padanja napetosti što rezultira napadajima isprekidanih jecanja uz nalete samokritike.

Eksplicitne definicije emocija su rijetkost u literaturi za mentalno zdravlje. Pročitali smo cijele knjige o ulozi emocija u terapiji gdje termin nikada nije definiran. No nedostatak definicijske specifičnosti koči razvoj teorije i tehnike, pa ćemo pokušati ispuniti tu prazninu prijedlogom da termin “emocije” postane rezerviran za položaje tijela i hormonalne postavke koji stvaraju potrebni sustav podrške za naše akcije. Borba je, na primjer, vrlo emocionalno stanje koje zahtjeva povišenu razinu adrenalina i napinje muskulaturu; spavanje, nisko emocionalno stanje, zahtjeva upravo suprotno. Na sličan način, može se izračunati optimalan biofizički i emocionalni profil za svaki određeni razred akcija.

Na svakodnevnom jeziku, razgovaramo kao da imamo emocije samo povremeno, kao kada doživljavamo veliku strast, prožimajuće beznađe, ponizan teror ili sveprožimajuću ljutnju; međutim, naši zadaci imaju emocionalno uporište, uključujući i kada kuhamo večeru, čitamo roman ili iznosimo smeće. Čak i mirno, namjerno rješavanja problema zahtijeva vrlo specifičan skup tjelesnih usmjeravanja: ako ste previše uzbuđeni, ne možete ispravno razmišljati; ako ste previše opušteni, možete izgubiti vezu s problemom.

Zbog toga biolog Humberto Maturana napominje da bi „shvaćanje“ trebalo razmatrati kao legitimno i važno emocionalno stanje. On koristi termin „emocionalna kontradikcija“ kako bi opisao privremeno neslaganje između biokemije i okolnosti. Na primjer, dođemo kući nakon svađe s kolegom. Naš partner čeka na vratima očekujući nježan poljubac. Međutim, mi se još uvijek pjenimo zbog onoga što se dogodilo u uredu da ne možemo dovoljno brzo promijeniti brzinu u privlačnu. Svađa i privlačnost zahtjevaju dva oprečna stava tijela i hormonalnih postavki, a biokemiji je potrebno malo vremena da sve pohvata. Dakle, trenutno, najbolje što možemo učiniti jest ponuditi našem partneru površan poljubac, možda uz mrmljanje objašnjenja zbog čega nismo „raspoloženi“.

Tehničkim terminima govoreći, suze, smijeh, nastup bijesa i podrhtavanje nisu emocije: to su vanjski signali skokovitih promjena u neuropsihologiji. Već smo objasnili da su suze potaknute promjenama iz simpatičkog u parasimpatičko funkcioniranje. Bez ulaženja u detalje, možemo dodati da je smijeh očekivani odgovor na rješavanje nejasnoća, nastupi bijesa su snažan oblik protesta, a drhtanje je signal rasipanja straha.

Ako su emocije samo biološka postavka, a suze, smijeh, izljevi bijesa i drhtanje su samo indikatori biokemijskih promjena, zbog čega mnogi klinički liječnici i dalje vjeruju da udaranje u jastuke i ostali rituali čišćenja imaju ljekovitu moć? Genijalni socijalno psihološki eksperiment koji je proveden pred nekoliko godina, a osmišljen je kako bi ispitao teoriju čišćenja, osvjetljava ovo pitanje. Sudionici su prvo bili vrijeđani. Nakon toga im je pružena prilika da se osvete izravno osobi koja ih je vrijeđala ili da pasivno slušaju dok netko drugi brani njihovu reputaciju. Pokazalo se da nije bilo važno koliko osobne energije pojedinac konzumira  kako bi nadoknadio pritužbe koje je zaprimio. Sve dok osjeća da je rezultat neriješen, njihovo se raspoloženje vratilo u normalu. Ono što je bilo važno je povratak samopoštovanja, a ne količina energije koju su potrošili braneći se. To ukazuje da su rituali poput udaranja jastuka korisni jedino ako rezultiraju pozitivnim promjenama u samopoštovanju. Ako je socijalni kontekst ispravan, ljudi se mogu osjećati moćnije i učinkovitije ako se pretvaraju da su se osvetili šefu (kojeg predstavlja jastuk).

Alexis je iznenada dobila otkaz na poslu kojeg je radila 20 godina. Kako bi se dodala sol na ranu, dodijeljen je zaštitar koji je pazio dok se ona pakirala i koji ju je otpratio iz prostorije. Nije joj pružena šansa niti da se oprosti s ostalim članovima odjela. Kasnije je načula da je za njezin odlazak okrivljena njezina krutost spram promjena.

Osjećala je bijes svaki puta kada bi proživljavala taj dan. Njezina je reputacija nepošteno narušena i nije joj pružena zadovoljština. Nije postojalo mjesto na kojem bi mogla ispričati svoju stranu priče ili gdje je mogla zatražiti kompenzaciju za nepravdu za koju je osjećala da joj je nanesena. Iz naše perspektive, ona nije „spremila“ bijes za kasnije „otpuštanje“. Bijes se ponovo stvara kada se osoba prisjeća događaja. Takva prisjećanja mogu stvoriti položaje hormonske postavke slične izvornom slučaju iako ne uvijek na istoj razini.

Priključivanje terapijskoj grupi se pokazalo kao korisno mjesto za Alexis gdje je mogla dobiti zaključak svoje situacije. Članovi grupe su pružili podršku i dodali vlastite priče o korporativnim malverzacijama. Od ostalih je naučila da je ispraćanje otpuštenih zaposlenika pod nadzorom zaštitara uobičajena procedura u nekim industrijama. Dakle, način na koji je tretirana nije nužno osobna ljaga na njezin karakter. Otkrila je da nije jedina iskusila sumnju o vlastitoj vrijednosti nakon otkaza iako je u tom trenutku njezina karijera bila u usponu. Tijekom grupnog procesa ona je povratila samopoštovanje i vratila se na tržište rada. U ovom slučaju, udaranje jastuka i izvikivanje epiteta zamišljenom nadgledniku nije bilo nužno: bilo je dovoljno da zaprimi socijalno odobrenje koje je zacijelilo njezin povrijeđen ego.

S obzirom da je socijalno odobrenje važno za ishod, moglo bi biti pogrešno pratiti savjet zagovornika parnog kotla o vrijednosti izražavanja svojih osjećaja. Jedan je od autora radio kao savjetnik na fakultetu za eksperimentalnu grupu za rješavanje problema u studentskom domu. Usred prvog sastanka jedan od studenata je osjetio potrebu da sa ostalima podijeli da osjeća seksualnu privlačnost spram svojeg muškog sustanara. Ova je objava stvorila noćnu moru za osoblje: heteroseksualni sustanar je inzistirao na trenutačnoj promjeni studentskog doma, dok je poraženi gay student prijetio samoubojstvom i nakratko je hospitaliziran od strane studentskog zdravstvenog servisa. To je bio kraj programa grupe za rješavanje problema u studentskom domu. Ponovo, dobrobiti i opasnosti izražavanja osjećaja skoro u potpunosti ovise o karakteristikama socijalnog okruženja.

Sada bismo se željeli vratiti pitanju koje smo postavili na početku: kako mogu i sretan i tužan događaj uzrokovati suze? Ljudi su zbunjeni ovim pitanjem jer automatski povezuju suze s tugom. U stvari, suze nisu niti sretne niti tužne, one su samo manifestacija pomaka od uzbuđenja do oporavka. Etikete koje im pridajemo u potpunosti ovise o kontekstu u kojem se javljaju. Na primjer, suze sina čileanskog rudara  bi se vjerojatno nazvale „suzama olakšanja“ ili „suzama sreće“; nasuprot tome, suze koje je prolila Cindy Anthony bi se bez sumnje smatrale „suze žalosti“. Ove dvije situacije nisu toliko različite kako se na prvi pogled čini. U oba slučaja nakon povećanja napetosti slijedi događaj koji pokreće biofizičku promjenu. Rudarov sin je brinuo o dobrobiti oca, ali mu je laknulo kada je vidio da njegov otac izlazi neozlijeđen iz spasilačke kapsule. U Anthonyevom slučaju imamo manje informacija o razvoju događaja. Da smo ju svojevremeno mogli pitati, možda bi nam mogla reći što je točno pokrenulo suze. Razlog tome je što  su ljudi obično usred napadaja plača previše okupirani iskustvom da bi ga mogli analizirati. No ipak, možemo pretpostaviti da se nalazila pod velikim stresom dok je novinarima pričala o smrti svoje unuke. Suze su vjerojatno potaknute suosjećajnim odgovorom  od strane novinara ili trenutnom slikom o sretnijim vremenima s Caylee. U stvari, korisno ih je potaknuti da se prisjete ugodnog ili sretnog vremena koje su proveli s preminulom osobom. To će redovitije prouzrokovati suze od opisivanja pogreba ili okolnosti smrti.

S obzirom da je događaje iz života teško opisivati u stvarnom vremenu, otkrili smo da je korisno proučiti pojavljivanje suza proučavanjem reakcija publike na ključne scene u raznim predstavama i filmovima. Uzmimo kao primjer klasični mjuzikl Rodgersa i Hammersteina „Kralj i ja“. U posljednjoj sceni Anna – dok se sprema napustiti Siama zbog njezinog neslaganja s kraljem – shvaća da on umire i osjeća potrebu da ga posjeti posljednji put. Publika je tužna zbog kraljeve bolesti i brine da razmirice između njega i Anne neće biti riješene. Iako ti događaji uzrokuju napetost, oni ne uzrokuju suze. Kada Anna posjeti kraljevu postelju, on ju prvo grdi što je napustila svoj rad s djecom podsjećajući ju da svojevoljno napušta zemlju, dok on jednostavno…“odlazi“.

U razgovoru koji slijedi, Anna i kralj suptilno priznaju međusobnu privlačnost i ljubav, a publika osjeća da jaz između njih nestaje. U ključnom trenutku kralj poziva svojeg najstarjeg sina, prijestolonasljednika, da započne izradu kraljevske proklamacije kao „praksu“ za svoju novu ulogu kao vladara. Dječak prvo određuje da će se Nova Godina slaviti utrkom brodova (on voli utrke brodovima). Zatim, više kolebljivo, on određuje da se članovi suda više neće klanjati kralju u „stilu ponizne žabe“ nego će se umjesto toga klanjati od struka uz više dostojanstvenu zapadnjačku tradiciju. Misleći da je pretjerao, princ se okreće ocu kako bi se uvjerio: „Ti si ljut na mene, oče?“ Kralj odgovara, „Zbog čega postavljaš pitanje? Ako si kralj, ti si kralj. Ne pitaš pitanja bolesnog čovjeka – niti žene! (pokazujući prstom prema Anni). Vjerujem da je ovaj proglas o klanjanju tvoje maslo!“ Anna odgovara, „O, nadam se, Vaše Veličanstvo. Doista se nadam tome.“ Publika plače.

Publika ne plače samo zbog tuge. Suze se uvijek pojavljuju zbog nečeg određenog: slike, misli ili sjećanja koje mijenja psihološku i neurofiziološku jednadžbu. U ovom slučaju suze teku zbog kraljevog priznanja – prije nego što bude prekasno – svojih osjećaja spram Anne i važnosti njezinog doprinosa kraljevstvu.

Ali bilo bi pogrešno reći da su ovo u potpunosti suze tuge u trenutku kraljeve očekivane smrti. Emocije, kako je to često slučaj i u životu, su mnogo kompliciranije od neke jednostavne formulacije. Kroz predstavu smo osjetili konstantnu napetost između slobodne viktorijanske Anne uz njezin zapadnjački izgled i moderno stajalište spram jednakosti između muškaraca i žena i staromodnog kralja čije je dobro srce često u sukobu sa njegovim zastarjelim pristupom vladanju kraljevstvom. Svijet se mijenja i mi osjećamo olakšanje jer je novi, mladi budući kralj spremniji voditi ljude u novo doba. Suze teku dok gledamo kako Anna i kralj dijele trenutak u kojem, svatko na svoj način, priznaju što su značili jedan drugome i kolika je dubina njihove veze. Možemo izaći iz kazališta suznih očiju napokon oslobođeni stiska ove dirljive predstave osjećajući se nekako potpuno i spremi za odlazak kući.

Autorska prava© Matrix World 2011. do danas. Sva prava pridržana. Strogo je zabranjeno kopiranje, raspačavanje, ponovno objavljivanje ili izmjena bilo kakvog materijala koji se nalazi na blogu Matrix World bez prethodnog pisanog odobrenja dobivenog od uredništva Matrix World.