Autor: Ljubica Šaran

„Tek kad shvatimo da spavamo, postajemo poluprobuđeni,“ citat P. D. Ouspenskog.

Ruski matematičar i istraživač metafizike P. D. Ouspensky je proširio učenja G. I. Gurdjieffa koje je nazvao „Četvrti put“. On je spojio zapadnjački racionalizam s istočnjačkim misticizmom kako bi objasnio problematiku čovjekovog bitka i njegovog odnosa s univerzumom. Ouspensky je smatrao kako Homo sapiens mora istovremeno raditi na svome znanju i postojanju kako bi otkrio unutrašnje jedinstvo.

Iako se većina materijala navedenog u ovoj seriji napisa temelji na knjizi „Psihologija moguće evolucije čovječanstva“ pokušat ćemo objasniti najvažnije smjernice Ouspenskyjevog rada iz preko 60 godina istraživanja.

Sigurno ste se puno puta zapitali zbog čega postoji zlo. Gurdijeff je smatrao da je univerzum dualan te da se tvori od bitka i pozitivnih aspekata i energije i nebitka i negativnih aspekata i energije. Ouspensky je otišao korak dalje te je podrijetlo i važnost utjecaja zla na čovjeka objasnio na sljedeći način:

Talks with a Devil – Razgovori s vragom.

„Zlo je relativno. Nešto što je zlo na nekom nivou evolucije može biti dobro u prvotnom dijelu jer stvara početni stimulans za razvoj. No ljudi su specifični jer sve sude prema vlastitim subjektivnim standardima. Ljudsko biće bi trebalo doći do iznimno visokog nivoa razvoja (uma) kako bi se mogao boriti protiv zla. Mi imamo jako negativno stajalište o ljudima koje smatramo da su na nižem stupnju razvoja, no moramo shvatiti da netko ne mora biti tehnološki razvijen da bi bio na visokom spiritualnom stupnju s velikom količinom znanja.“ Citat iz knjige „Talks with a Devil“ – „Razgovori s vragom.“

I Gurdjieff i Ouspensky su dijelili mišljenje kako čovječanstvo ne može doći do pozitivnog energetskog aspekta i pravilne psihološke evolucije sve do trenutka dok većina ljudi na Zemlji ne počne surađivati uz pomoć objektivnih stajališta i promjene znanja o sebi i drugima. Gurdjieffovo mišljenje je bilo da je negativan aspekt ljudskog bića uvijek okrenut ka služenju sebi dok je pozitivan aspekt ljudskog bića uvijek okrenut ka služenju i pomoći drugima.

Oba dva metafizičara su se u potpunosti slagala da je Homo sapiens mašina koja će ostati automat sve do trenutka dok ne upozna sebe.

Evo što Ouspensky kaže na naš automatizam:

„Čovjek je mašina, vrlo neobična mašina koja pod pravim okolnostima  i s pravim tretmanom može shvatiti da je mašina i nakon što to shvati naučit će načine da prestane biti mašina. Kao prvo, čovjek mora shvatiti da ne posjeduje samo jedno ja, već mnoge ja u sebi i da je to ja ili ego nestalno i promjenjivo. Zbog toga imamo jako malo ili nimalo kontrole nad sobom. Nakon što se počnemo boriti protiv mašine u nama, počet će nam se otkrivati percepcije koje su objektivnije i realnije. Tek tada će nam se oči početi otvarati. No sve to ne možemo učiniti bez pomoći škole.“

Drugim riječima, Gurdjieff i Ouspensky su smatrali da svi oni koji žele mijenjati stanje svoje svijesti trebaju školu, te da ljudi sami trebaju spoznati tu potrebu jer se mora poštovati slobodna volja svakog potencijalnog učenika.

No ovdje dolazimo do problema, jer je pred kraj života Gurdjieff počeo zatvarati svoje škole zbog toga jer je bio potpuno razočaran svojim učenicima koje je opisao kao „ljude koji bez po muke žele doći do raja.“ Ouspensky i Gurdjieff su se već 1918. počeli razilaziti jer je Ouspensky težio k javnim predavanjima dok je njegov učitelj sve više zagovarao zatvaranje škola i predavanja. Zadnji put su se sreli 1930., u Parizu.

Konačna poruka Gurdjieffa je bila puna životnog razočaranja, što se najviše može vidjeti iz sljedećeg natpisa:

„Želio sam stvoriti ozračje oko sebe u kojemu će ljudsko biće biti konstantno podsjećano na postojanje neupitne koegzistencije i frikcije između svjesnosti i automatske prirode vlastitog postojanja. No umjesto toga sam dobio sljedbenike koji su smatrali da je sasvim dovoljno što se nalaze oko mene i da su time ispunili svoj zadatak.“

Bez obzira na raskol s Gurdjieffom, Ouspensky je nastavio s predavanjima sve do kraja života. On je smatrao da škole postoje samo za one kojima su potrebne i koji znaju da su im iste potrebne.

Ouspensky je smatrao kako proučavanje mogućih oblika škola, školskih načela i metoda zauzima vrlo važno mjesto u izučavanju psihologije koja je vezana za ideju evolucije. Također je smatrao kako se bez škole ne može doći do evolucije. Sam čovjek ne može napredovati u razvoju jer ne zna što bi učinio, zbog toga ne može baš ništa postići.

Prva iluzija, koju je Ouspensky naveo u sprječavanju čovjekovog napretka, je iluzija da čovjek već ima razvijenu samo-svijest. Druga iluzija je da nešto može postići sam iako je potpuno subjektivan i bez znanja o sebi i drugima.

Ouspensky je puno puta spomenuo kako se isplati proučavati samo onu psihologiju koja izučava čovjekovu evoluciju i njegov razvitak te da moramo shvatiti kako doći do stjecanja svijesti i unutrašnjeg jedinstva umjesto rascjepkanog i nestalnog ega i pogrešne subjektivne iluzije percepcije.

S obzirom da ljudsko biće nije u stanju shvatiti gdje se trenutačno nalazi i na kojoj je razini svijesti, usto sebi pripisuje svojstva koja pripadaju višim evolucijskim stupnjevima, on zapravo ne može sam proučavati sebe jer nije u stanju razlikovati izmišljenog sebe od stvarnog ja.

Važno je napomenuti da je Ouspensky smatrao kako je u pitanju laganje sebe te da laganje igra vrlo važnu ulogu u životu svakog ljudskog bića, no također je smatrao da je najgora vrsta laganja kada ljudi uopće nisu svjesni da lažu.

U prethodnom tekstu smo objasnili kako ljudi u sadašnjem stanju svijesti (sna i budnom stanju) ne mogu znati istinu, već je mogu znati samo u stanju objektivne svijesti. Sigurno se pitate ako je to tako, kako smo onda u stanju lagati?

Ovo izgleda jako proturječno, ali zapravo nije.

Istinu ne možemo znati, ali se pretvaramo da je znamo, a to je laganje. Laganje ispunjava cijeli naš život. Ljudi se prave da znaju gotovo sve i svašta, da posjeduju znanje o: bogu, budućem životu, svemiru, podrijetlu života, evoluciji, zapravo da znaju sve o svačemu.

No u stvari ne znaju ništa, čak ni o sebi samima. Svaki put kada govore o nečemu što ne znaju, govore o tome kao da znaju, u stvari lažu. Stoga proučavanje laži ima neizrecivu važnost za psihologiju.

To nas dovodi do treće definicije psihologije – a to je proučavanje laži.

Psihologiju naročito zanimaju laži koje čovjek misli i govori o samom sebi. Ove laži čine ljudsko proučavanje samog sebe jako teškim. S obzirom na sve napisano, Ouspensky je smatrao da je čovjekova neprobuđena mašina jako loša imitacija nečega što zapravo nije te da je to još jedan dokaz o iluziji u kojoj živimo, a koju smatramo valjanom percepcijom o svekolikom univerzumu, vanjskom i unutrašnjem.

Ouspensky je naglasio kako prava psihologija mora započeti s podjelom svega što je u čovjeku lažno i izmišljeno od onoga što je u njemu stvarno i istinito.

Koliko malo znamo naš unutrašnji univerzum, koliko malo znamo o sebi i svom umu?

Zbog toga se čovjeka ne može proučavati kao cjelinu jer je podijeljen na dva dijela: jedan koji u nekim slučajevima može biti potpuno stvaran i drugi koji u nekim slučajevima može biti potpuno nestvaran. U većini slučajeva ova dva dijela su međusobno pomiješana i nije ih lako razlikovati mada su oba prisutna i imaju svoje djelovanje i osobito značenje.

Po definiciji, koju su stvorili Gurdjieff i Ouspensky, ti dijelovi se nazivaju: bit i osobnost.

Bit je ono što je čovjeku urođeno, osobnost je ono što je stečeno. Bit se ne može izgubiti, izmijeniti i oštetiti kao što se to može dogoditi osobnosti. Osobnost se promjenom okoline može gotovo u potpunosti promijeniti i izgubiti te se bez ikakvih problema može oštetiti.

Bit je, po Ouspenskom, temelj ljudskog mentalnog i tjelesnog sklopa, dok je osobnost sve što je naučeno na ovaj ili onaj način to jest „svjesno“ ili „nesvjesno“ – u uobičajenom smislu ovih pojmova.

U većini slučajeva „nesvjesno“ znači oponašanje, a to je iznimno značajno u formiranju osobnosti, čak i u instinktivnim funkcijama koje bi po svojoj prirodi trebale biti oslobođene osobnosti. Obično postoje brojni stečeni „ukusi“ to jest vrsta sklonosti i nesklonosti stečenih oponašanjem i fantazijom.

Čovjek bi, po prirodi stvari, trebao voljeti ono što je za njega dobro, a ne ono što je za njega loše, ali u stvarnosti su stvari puno drugačije od odabira očigledno dobrih stvari za ljudsko biće. Dok je čovjek zdrav i normalan, bit dominira nad osobnošću, no kada osobnost počne dominirati nad ljudskom biti tada ljudi počnu voljeti ono što nije dobro za njih. Bit i osobnost se moraju razvijati usporedno i moraju ostati u relativnoj ravnoteži.

Slučajevi u kojima bit rastom može nadmašiti osobnost se uglavnom događa kod neobrazovanih ljudi. Takozvani jednostavni ljudi mogu biti jako dobri, pa čak i pametni ali se nisu u stanju razviti kao ljudi kod kojih je razvijena osobnost.

U obrnutom slučaju, osobnost koja nadrasta čovjekovu bit, često nailazimo među obrazovanim ljudima. Tada bit ostaje nedorasla točnije polu razvijena.

To znači da se brzim i ranim rastom osobnosti doslovno prekida rast čovjekove biti u ranoj dobi tako da tada dobijemo ljude koji su izvana potpuno odrasli no čija je bit na nivou desetogodišnjeg djeteta.

Mnogi uvjeti suvremenog života u velikoj mjeri potiču zastoj u rastu biti. Zaluđenost modom, karijerom, sportom i različitim natjecanjima vrlo efikasno zaustavljaju rast biti ponekad i u tako ranom uzrastu da se ljudsko biće ne može više nikada oporaviti.

U slijedećem dijelu ćemo se pozabaviti utjecajem osnovnih funkcija na bit i osobnost.

Ostale dijelove teksta “Najveća tajna” možete pročitati ovdje.

Autorska prava© Matrix World 2011. do danas. Sva prava pridržana. Strogo je zabranjeno kopiranje, raspačavanje, ponovno objavljivanje ili izmjena bilo kakvog materijala koji se nalazi na blogu Matrix World bez prethodnog pisanog odobrenja dobivenog od uredništva Matrix World.