PONEROLOGIJA - DIKTATURA PSIHOPATA

Sažetak zatvorskog eksperimenta u Stanfordu

Autor: Barbara Arbanas Kovačević

Zatvorski eksperiment u Stanfordu je slavan psihološki eksperiment koji je bio osmišljen za proučavanje psihološkog učinka na postajanje zatvorskog čuvara ili zatvorenika. Eksperiment je proveo profesor psihologije Philip Zimbardo 1971. godine na Sveučilištu Stanford. Iako je prvobitno trebao trajati dva tjedna, on je naglo prekinut nakon samo šest dana.

Danas sažetak zatvorskog eksperimenta u Stanfordu ostaje kontroverzan uradak psihološkog istraživanja, ali unatoč kritiziranju eksperimenta, nekoliko modernih skandala u vojnim zatvorima su od tada ilustrirali moguću valjanost nekih od nalaza eksperimenta profesora Zimbarda.

Cilj Zimbardovog eksperimenta je bilo vidjeti kako bi sudionici reagirali kada su smješteni u institucionalizirano zatvorsko okruženje. Od sedamdeset petero ljudi, koji su se prijavili, za dvadeset i četiri muškarca se smatralo da su u stopostotnoj fit formi i da su zdravi (emocionalno, fizički i psihološki) te su izabrani kao sudionici. Svakome od njih je rečeno da će se dva tjedna nalaziti u simuliranom zatvorskom okruženju i da će uloge čuvara i zatvorenika biti dodijeljene proizvoljno. Profesor Zimbardo je trebao djelovati kao upravitelj zatvora i nadgledati eksperiment. 12 muškaraca je igralo ulogu zatvorenika, a drugih 12 ulogu čuvara.

„Zatvorenici“ su bili ograničeni na improvizirani zatvor tijekom trajanja pokusa, ali čuvarima je dozvoljeno da rade u smjenama od po osam sati, po trojica u timu. Kada nisu „radili“, bilo im je dozvoljeno da napuste mjesto i nastave sa svojim normalnim životom. Čuvarima su dane drvene palice iako ih nisu smjeli koristiti za kažnjavanje zatvorenika. Imali su svu moć da provedu bilo koju kaznu koju su smatrali neophodnom. Također su im dane zrcalne naočale koje su sprečavale kontakt očima. Zatvorenicima je dana loša prigodna odjeća, stavljeni su im lanci oko gležnjeva i dodijeljen im je broj kao dio procesa orijentacije i depersonalizacije.

Improvizirani se zatvor sastojao od malih ćelija u kojima se nalazilo po tri zatvorenika. Postojala je i mala soba koja je služila kao samica, kao i još jedna soba u službi „zatvorskog dvorišta“. „Zatvorenici“ su prošli kroz „službeno“ uhićenje i optuženi su za pljačke. Uz pomoć lokalne policije, sudionici su bili uhićeni u svojim domovima. Slikani su i uzeti su im otisci prstiju, što je stvorilo dodatni osjećaj nemoći.

Prije eksperimenta čuvarima je rečeno da im nije dozvoljeno fizički kažnjavati zatvorenike, ali su smjeli pojačati osjećaj nemoći zatvorenika kakav bi ovi imali da se nalaze u pravom zatvorskom okruženju.

Zimbardov cilj je bio dezorijentirati i depersonalizirati zatvorenike. Stvorio je uvjete za koje se nadao da će mu pomoći pri tome.

Prvi dan eksperimenta je prošao bez događaja, ali drugog dana se situacija unutar improviziranog zatvora počela zagrijavati. Tada je počelo zlostavljanje zbog čega je izbila je pobuna, a neki od zatvorenika su se zabarikadirali unutar ćelija. Čuvari su iskoristili aparate za gašenje požara kako bi razbili pobunu i pokušali su provesti različite psihološke taktike kao način vraćanja kontrole. Također su pristali raditi prekovremeno kako bi pomogli u rješavanju pobune. Do završetka 36. sata jedan od zatvorenika je već proživljavao živčani slom i ubrzo je bio otpušten. Prema Zimbardovim riječima:

Broj 8612 se počeo ponašati kao „luđak“; počeo je vrištati, psovati, bijesniti i činilo se da je izvan kontrole. Bilo je potrebno nešto vremena dok nismo postali uvjereni da zaista pati i morali smo ga osloboditi.“

Nakon te faze se eksperiment počeo rapidno raspadati. Širile su se glasine da Broj 8612 nije zaista poremećen, nego će pomoći ostalim zatvorenicima pri bijegu. Kako bi to spriječili, čuvari su izgradili novi zatvor u drugom području Sveučilišta Stanford. Kada nije izbila veća pobuna niti je itko pokušao pobjeći, čuvari su bili potišteni jer su naporno radili kako bi izgradili novi zatvor. Svoju ljutnju su iskalili na zatvorenicima kojima često nije bilo dopušteno da idu mokriti ili prazniti crijeva, a „sanitetska kanta“ je bila ostavljena sve dok razina prljavštine nije postala odvratna. Madraci su se smatrali poklonom, pa su zatvorenici često ostavljani da spavaju na betonskom podu. Također su morali raditi sklekove ili neku drugu intenzivnu vježbu.

Tretman spram zatvorenika je postao sve nehumaniji, a interakcije između sudionika eksperimenta su bile neprijateljske i neljudske. Zatvorenici su ponekad skidani do gola i bili su ponižavani, a ponekad su bili prisiljeni vršiti seksualne činove drugim zatvorenicima. Sve ih je više počelo pokazivati znakove psihološkog stresa i dodatnih pet zatvorenika je otpušteno ranije. Neki od čuvara su počeli pokazivati prave sadističke sklonosti, a čak je i Zimbardo, u svojoj ulozi upravitelja zatvora, izgubio stvarnost iz vida kako se eksperiment razvijao. Šesti je dan eksperiment otkazan nakon što je studentica, Christina Maslach, izrazila zabrinutost zbog moralne strane eksperimenta.

Zimbardo je tvrdio da je eksperiment pokazao ključnu ulogu situacije na ljudsko ponašanje. Neovisno o osobnosti, kada se nađu u određenim situacijama, ljudi se ponašaju na načine na koje inače ne bi.

Kasnije je rečeno da je zatvorski eksperiment u Stanfordu, u svojem istraživanju o učincima tiranskog vodstva, bio zastrašujuć u svojim implikacijama na ono što vreba u tamnoj strani ljudske prirode.

Autorska prava© Matrix World 2011. do danas. Sva prava pridržana. Strogo je zabranjeno kopiranje, raspačavanje, ponovno objavljivanje ili izmjena bilo kakvog materijala koji se nalazi na blogu Matrix World bez prethodnog pisanog odobrenja dobivenog od uredništva Matrix World.

Reference:

whatispsyhology.net

psychohawks