SVIJET POD LUPOM

Zbog čega si ne možete pomoći da povjerujete svemu što pročitate

Prevela i uredila: Barbara Arbanas-Kovačević

www.springok.uk

Koji je zadani položaj razmišljanja: da li smo prirodno kritični ili prirodno lakovjerni? Da li kao vrsta imamo tendenciju ponašanja poput agenta Muldera iz Dosjea-X koji je uvijek želio vjerovati u mitska čudovišta i izvanzemaljske otmice? Ili smo nalik njegovoj partnerici agentici Scully koja je bila kritičan znanstvenik koji stvara alternativna objašnjenja i pokušava shvatiti i racionalno procijeniti neobične događaje s kojima su se susreli?

Da li od prve vjerujemo onome što nam televizija, novine ili blogovi govore ili smo prirodno kritični? Možemo li ignorirati ono što tvrde reklame, da li gutamo ono što nam govore političari, da li vjerujemo obećanima našeg ljubavnika?

Nije riječ samo o tome da neki ljudi da, a neki ne; u stvari, svi su naši umovi napravljeni od jednakog prvog instinkta, jednake prve reakcije na novu informaciju. Ali što je to: da li prvo vjerujemo ili prvo razumijemo, pa vjera (ili nevjera) stižu kasnije?

Ova rasprava o tome da li je vjerovanje automatsko kada smo po prvi puta suočeni s nekom idejom ili je vjerovanje odvojen proces koji slijedi shvaćanje traje već barem 400 godina. Francuski filozof, matematičar i fizičar Rene Descartes je tvrdio da su shvaćanje i vjerovanje dva odvojena procesa. Ljudi prvo prime informaciju obraćanjem pozornosti na nju, zatim odluče što će uraditi s tom informacijom, što uključuje vjerovanje ili nevjerovanje.

Descartesov stav je intuitivno privlačan i čini se da je u skladu s načinom na koji naši umovi rade. Ili barem načinom na koji se čini da rade.

Nizozemski filozof Baruch Spinoza, Descartesov suvremenik, je imao poprilično različito stajalište. Smatrao je da je sam čin shvaćanja informacije istovremeno i vjerovanje u nju. Mogli bismo, mislio je, moći kasnije promijeniti mišljenje, recimo kao kada naiđemo na dokaz koji pokazuje suprotno, ali do tada vjerujemo svemu.

Spinozin pristup je neprivlačan jer sugerira da bismo trebali trošiti energiju iskorjenjujući neistine koje su drugi ljudi usmjerili prema nama, bez obzira da li je to bilo u pisanom ili usmenom obliku, televizijom, Internetom ili nekim drugim sredstvom komunikacije.

Dakle, tko je bio u pravu, Spinoza ili Descartes?

Daniel Gilbert i njegovi kolege su međusobno usporedili ove dvije teorije u nizu eksperimenata kako bi provjerili da li shvaćanje i vjerovanje djeluju zajedno ili vjerovanje (ili nevjerovanje) dolaze kasnije.

U njihovom je klasičnom psihološkom eksperimentu 71 sudionik pročitao izjavu o dvije pljačke zbog kojih je pljačkaš osuđen na zatvorsku kaznu. Neke od izjava su bile osmišljene tako da sam zločin učine da djeluje još gorim, na primjer, pljačkaš je imao pištolj, a ostale su zločin činile manje ozbiljnim, na primjer, pljačkaš je morao nahraniti svoju gladnu djecu.

Obrat se nalazio u tome da su neke izjave bile istinite, dok su druge bile lažne. Sudionicima je rečeno da će se sve istinite izjave prikazati zelenom bojom, dok će lažne biti crvene. Evo pametnog dijela: polovica sudionika je bila namjerno ometana dok su čitali lažne izjave dok druga polovica nije.

Ukoliko je Spinozina teorija točna, onda oni koji su čitali lažne izjave ne bi imali vremena obraditi dodatne činjenice kao što je ona da su te izjave pisane crvenom bojom i samim time nisu istinite, a posljedično će to utjecati kaznom zatvora koju dodijele kriminalcu. S druge strane, ako je Descartes bio u pravu, onda ometanje nema učinka jer sudionici ne bi imali vremena vjerovati ili ne vjerovati lažnim izjavama tako da to ne bi utjecalo na zatvorsku kaznu.

Rezultati su pokazali da kada su lažne izjave zločin učinile gorim, sudionici koji su bili ometani su kriminalcima dosudili dvostruko višu kaznu zatvora, od oko 6 do 11 godina.

Nasuprot tome, skupina u kojoj sudionici nisu bili ometani je uspjela ignorirati lažne izjave. Posljedica je bila beznačajna razlika u trajanju zatvorske kazne ovisno o tome da li je lažna izjava zločin činila gorim ili manje ozbiljnim.

To je značilo da jedino kada se ljudima pruži dovoljno vremena za razmišljanje oni se ponašaju kao da su lažne izjave u stvari pogrešne. S druge strane, bez dovoljno vremena za promišljanje, ljudi su jednostavno vjerovali onome što su čitali.

Gilbert i njegovi kolege su proveli druge eksperimente kako bi uspješno suzbili neka alternativna objašnjenja njihovih rezultata. To je potvrdilo njihova prethodna otkrića i dovelo ih do poprilično uznemirujućeg zaključka da je Descartes bio u krivu, a Spinoza u pravu.

Vjerovanje nije dvofazni proces koji prvo uključuje razumijevanje, a zatim vjerovanje. Umjesto “shvaćanja koje jest vjerovanje”, djelić sekunde nakon čitanja vi ćete vjerovati sve dok druga kritična sposobnost ne uleti i promijeni mu mišljenje. Mi doista želimo vjerovati, baš poput agenta Muldera.

I ne samo to, njihovi zaključci, baš poput Spinozinih, također objašnjavaju ostala ljudska djelovanja:

  • Pristranost korespondenciji: to je ljudska pretpostavka da ponašanje drugih osoba reflektira njihovu ličnost, dok u stvarnosti reflektira situaciju.
  • Pristranost istinoljubivosti: ljudi teže pretpostavljanju da drugi govore istinu čak i kada oni lažu.
  • Učinak uvjeravanja: kada se ljude ometa, to povećava uvjerljivost poruke.
  • Učinak poricanje-aluzija: ljudi teže pozitivnom vjerovanju u stvari koje su kategorički nijekane.
  • Pristranost testiranju hipoteze: kada se teorija testira, umjesto dokazivanja neistine, ljudi teže ka traženju informacija koje ju potvrđuju. To, naravno, i nije učinkovito testiranje hipoteze!

Kada se promatra u svijetlu Spinozine tvrdnje da je shvaćanje vjerovanje, ove pristranosti i učinci mogu biti rezultat naše težnje da prvo vjerujemo, a pitanja postavljamo kasnije. Uzmimo pristranost korespondenciji: kada susretnemo nekoga tko je nervozan, možemo pretpostaviti da je riječ o nervoznoj osobi jer je to najočitiji zaključak. Tek kasnije pomislimo da je možda bio zabrinut jer je čekao važne rezultate testova.

Ako se zbog toga osjećate neugodno onda niste sami. Gilbert i njegovi kolege se slažu da se naša lakovjernost čini kao loša vijest. To bi čak mogao biti dobar argument za ograničavanje slobode govora. Na kraju krajeva, da ljudi automatski vjeruju svemu što vide i čuju, morali bismo paziti na to što ljudi vide i čuju.

Gilbert i kolege se protive tome tvrdeći da previše cinizma nije dobra stvar. Umovi koji djeluju po Descartesovom modelu bi vjerovali samo stvarima za koje postoji čvrsti dokaz. Svemu ostalom ne bi se ni vjerovalo niti nevjerovalo, ali u stanju neizvjesnosti.

Problem je u tome da je mnogo informacija kojima smo izloženi u stvari istinito, a neke od njih su ključne za naše preživljavanje. Ako bismo cijelo vrijeme morali ići okolo i provjeravati naša vjerovanja, nikada ne bismo ništa postigli i propustili bismo velike prilike.

Međutim, umovi koji rade po Spinozinom modelu, mogu vjerovati kao opće pravilo, a zatim kasnije provjeriti sve što se čini kao podvala. Da, često će vjerovati stvarima koje nisu istinite, ali bolje je vjerovati previše i s vremena na vrijeme biti uhvaćen nego biti previše ciničan i propustiti iskorištavanje korisne i blagotvorne informacije koja je zapravo istinita.

Ili možda, na ruku uz ovaj argument, smo lakovjerni, a surova je istina da je riječ o osnovnom ljudskom nedostatku da smo prebrzi u prihvaćanju stvari zdravo za gotovo, a prespori pri uključivanju naših kritičkih sposobnosti. Razmislite o ovome.

Autorska prava© Matrix World 2011. do danas. Sva prava pridržana. Strogo je zabranjeno kopiranje, raspačavanje, ponovno objavljivanje ili izmjena bilo kakvog materijala koji se nalazi na blogu Matrix World bez prethodnog pisanog odobrenja dobivenog od uredništva Matrix World.