MISTERIJE

„Izgubljena“ Atlantida: činjenice i bajke

Autor: Barbara Arbanas-Kovačević

Matrix World

Atlantida je legendarni „izgubljeni“ otok često idealiziran kao napredno, utopijsko društvo koje ima znanje koje će donijeti svjetski mir. Ideja o Atlantidi je okupirala sanjare, okultiste i generacije new agera.

Mistična Madame Blavatsky je 1800-ih tvrdila da je za Atlantidu čula od tibetantskih gurua; stoljeće kasnije je vidovnjak Edgar Cayce tvrdio da će Atlantida (koju je opisao kao drevnu, visoko razvijenu civilizaciju koju pogone kristali) biti otkrivena 1969. god. 1980-ih new age mistik J. Z. Knight je tvrdila da je za Atlantidu čula od Ramthe, 35 000 godina starog ratničkog duha koji govori kroz nju. Atlantidi je posvećeno na tisuće knjiga, časopisa i internetskih stranica i ona još uvijek ostaje popularna tema.

Za razliku od mnogih legendi koje su izgubljene u magli vremena, znamo točno kada i gdje se priča o Atlantidi pojavila. Priča je prvi puta ispričana u dva Platonova dijaloga, Timaeusu i Critiasu, koji su napisani oko 330 pr.n.e.

Iako je danas Atlantida koncipirana kao mirna utopija, ona koju je u svojoj priči opisao Platon je vrlo drugačija. U njegovoj knjizi „Prijevare, mitovi i misterije: znanost i pseudoznanost u arheologiji“, profesor arheologije Ken Feder sažima priču: „Tehnološki sofisticirano, ali moralno bankrotirano zlo carstvo – Atlantida – pokušava silom dominirati svijetom. Jedina stvar koja im stoji na putu je relativno malena skupina čistih, moralno principijelnih i nepodmitljivih ljudi – drevnih Atenjana. Savladavajući velike izglede…Atenjani mogu poraziti njihovog moćnijeg neprijatelja jednostavno snagom duha. Zvuči poznato? Platonovi dijalozi Atlantide su u svojoj suštini drevna grčka verzija Zvjezdanih ratova.“

Kao propaganda, legenda o Atlantidi je više priča o herojskim Atenjanima nego o potonuloj civilizaciji. Kada bi Atlantida zaista postojala danas i bila otkrivena, njezini bi nas stanovnici vjerojatno pokušali ubiti i porobiti.

Jedna od umjetničkih vizija Atlantide

Jasno je da je Platon izmislio Atlantidu kao sredstvo za radnju svojih priča jer ne postoje zapisi o njoj bilo gdje drugdje u svijetu. Postoje mnogi grčki tekstovi; sigurno bi netko drugi također spomenuo, pa makar usput, tako nevjerojatno mjesto. Jednostavno ne postoje dokazi iz bilo kojeg izvora da je legenda o Atlantidi postojala prije nego što je Platon pisao o njoj.

Unatoč svojem fiktivnom nastanku, mnogi su ljudi tijekom stoljeća tvrdili da mora postojati istina iza tih mitova, špekulirajući o tome gdje bi se Atlantida mogla pronaći. Bezbrojni „stručnjaci“ za Atlantidu su locirali taj kontinent diljem svijeta temeljeno na istoj količini činjenica. Kandidati – uz koje je išao određen skup dokaza i argumenata – su uključivali Atlantski ocean, Antarktiku, Boliviju, Tursku, Njemačku, Maltu i Karibe.

Platon je, međutim, bio sasvim jasan u vezi mjesta gdje se nalazi Atlantida: „Za ocean koji je u to vrijeme bio plovan; za ispred usta kako ih vi Grci zovete, kako kažete, ‘Heraklovi stupovi’ (tj. Herkul) tamo leži otok koji je bio veći od Libije i Azije zajedno.“ Drugim riječima, nalazi se u Atlantskom oceanu iza „Herkulovih stupova“ (tj. Gibraltarski tjesnac, na ušću (ustima) Mediterana). No ipak nije nikada pronađena u Atlantiku ili bilo gdje drugdje.

Nisu pronađeni tragovi Atlantide unatoč napretku u oceanografiji i mapiranju oceanskog dna posljednjih nekoliko desetljeća. Moglo se oprostiti što su skoro dva tisućljeća čitatelji sumnjali da velike dubine možda kriju potonuo grad ili kontinent. Iako se na oceanskom dnu nalaze mnoge misterije, nezamislivo je da su svjetski oceanografi, podmornice i sonde nekako promašili kopno „veće od Libije i Azije zajedno“.

Nadalje, tektonske ploče pokazuju da je Atlantida nemoguća; kako su se kontinenti pomicali, morsko se dno tijekom vremena širilo, a ne skupljalo. Jednostavno ne bi postojalo mjesto kamo bi Atlantida mogla potonuti. Kako Ken Feder napominje, „Geologija je jasna; ne bi mogla postojati velika kopnena površina koja je potonula na mjestu gdje Platon smješta Atlantidu. Današnja moderna arheologija i geologija pružaju nedvosmislenu presudu: ne postoji atlantski kontinent; nije postojala velika civilizacija zvana Atlantida.“

Jedini način izvlačenja misterije iz Atlantide (i da se pretpostavi da je to nekada bilo stvarno mjesto) jest da se ignorira njezino očito porijeklo kao moralne priče i da se promijene detalji Platonove priče, tvrdnju da je uzeo dozvolu s istinom, bilo iz greške ili zbog namjere da zavara. Kao dodatak, uz propust ili pogrešno tumačenje raznih detalja u Platonovom djelu, skoro svaka od predloženih lokacija se može prilagoditi da „odgovara“ njegovom opisu.

No kako je pisac L. Sprague de Camp u svojoj knjizi „Izgubljeni kontinenti“ napomenuo, „Ne možete promijeniti sve detalje Platonove priče i još uvijek tvrditi da imate njegovu priču. To je kao da kažete da je legendarni Kralj Artur u stvari Kleopatra; sve što morate uraditi jest promijeniti Kleopatrin spol, nacionalnost, period vremena, temperament, moralne karakteristike i ostale detalje i sličnost postaje očita.“

Mnogi stručnjaci vjeruju da je Platon, kao majstor priče, stvorio priču o Atlantidi kako bi ilustrirao filozofsku poantu: da je savršeno društvo postalo korumpirano i pohlepno, pokrenulo ratove sa susjedima i zatim bilo božanski kažnjeno zbog toga. Možda je zamišljao što bi se moglo dogoditi njegovom gradu ukoliko se uskoro ne promijeni? Možda je to bilo upozorenje vlastima da su krenuli jednakom stazom pohlepe i korupcije i želi ih upozoriti da ih čeka slična kazna?

Mnogi vjeruju da je Platon svoju priču temeljio na povijesti minojske civilizacije što bi se poklopilo sa navedenim datumima. Povijest minojske civilizacije i opis Atlantide imaju mnogo toga zajedničkog u svakom slučaju.

Legenda o Atlantidi se održava na životu, punjena javnom maštom i fascinacijom idejom o skrivenoj, davno izgubljenoj utopiji. Ali, „izgubljena Atlantida“ nije nikada bila izgubljena; ona se nalazi tamo gdje se oduvijek nalazila: u Platonovim knjigama.