Autor: urednici MW-a
Lektor: Anamarija Vukojević

Slatka igra koja se prenosi s koljena na koljeno, gdje dijete pokrije svoje oči te ga “nitko ne može vidjeti” dobila je svoje znanstveno tumačenje. Istraživači predvođeni Jamesom Russellom sa Sveučilišta Cambridge su proveli prvu studiju o ovoj dječjoj igri s grupama djece starosti tri i četiri godine.

Kako prenosi Daily Mail kad su djeci prekrili oči maskama i upitali ih mogu li ih sad istraživači vidjeti, većina djece je odgovorila – ne. Također, većina djece vjeruje da znanstvenici nisu mogli vidjeti ni odrasle koji su nosili maske za oči, što dovodi do zaključka da većina djeca vjeruje da je svatko tko pokriva svoje oči nevidljiv.

Istraživači su potom pokušali razlučiti što to točno stvara osjećaj nevidljivosti – je li to zato što dijete nije u mogućnosti vidjeti ili samo zato što druga osoba nije mogla vidjeti oči.

Da bi to provjerili, grupa male djece je odgovarala na pitanja o njihovoj sposobnosti da budu vidljivi kada su nosili naočale koje su potpuno zamračene, što je značilo da oni nisu mogli vidjeti i njihove oči su bile skrivene. Zatim su ih pitali ista pitanja dok su nosili drugi par naočala, odnosno zrcalne naočale, tako da su ona mogla vidjeti kroz naočale, a nitko nije mogao vidjeti njihove oči.

No test nije baš krenuo po planu. Samo sedmero od 37-ero ispitane djece je shvatilo da su sami u stanju da vide, dok nitko nije mogao vidjeti njihove oči. A od njih sedam, šest je vjerovalo da su nevidljivi ako istraživači ne vide njihove oči, čak iako su djeca mogla vidjeti istraživače.

Kada je od djece zatraženo da objasne kako su postali nevidljivi jednostavno skrivajući svoje oči, mnogi su znali da su njihova tijela ostala vidljiva, sugerirajući djetinjastu razliku između svog fizičkog tijela i “samih sebe” povezanih sa njihovim očima.

Mala djeca vjeruju da su nevidljiva ako pokriju oči. Je li to zaista tako ili ih mi, odrasli, učimo da je tako?

Da bi testirali ovu teoriju kako djeca vjeruju da ih se može vidjeti samo kroz njihove oči, istraživači su promatrali izravno svako dijete koje su zamolili da sakrije svoje oči. Zatim su proces obrnuli, da djeca gledaju istaživače dok oni zaklanjaju svoje oči.

U oba slučaja, većina djece smatra da nisu vidljivi tako dugo dok se njihove oči ne sretnu s očima druge osobe, što daje podršku ideologiji o očima kao prozorima u dušu.

Glavni istraživač sa Sveučilišta Cambridge James Rusell izjavljuje: “Čini se da djeca primjenjuju načelo zajedničke pozornosti na sebe same i pretpostavljaju da bi netko bio opažen, iskustvo mora biti podijeljeno i međusobno poznato da se dijeli, kao što je to susret dva para očiju”.

Druga objašnjenja su isključena s nekim lutkarskim studijama. Na primjer, većina djece se složila da je razumno da je lutka nevidljiva ako je sakrila svoje oči, što isključuje argument da se djeca skrivaju na taj način samo jer su uhvaćeni u žaru trenutka.

Otkriće da većina djece misli da ljudi mogu vidjeti jedni druge kada im se oči susretnu postavlja neka zanimljiva pitanja za buduća istraživanja. Na primjer, djeca s autizmom su poznata po tome da su uključena u manje dijeljenja pažnje s drugim ljudima (izbjegavanje tuđih pogleda), pa će možda i oni biti manje zabrinuti s ulogom međusobnih pogleda u razradi tko je vidljiv. Još jedan zanimljiv put za istraživanje uvjerenja o nevidljivosti je kod djece koja su rođena slijepa. Autori nagađaju da dodir kože na kožu može poslužiti kao zamjena za kontakt oči u oči kod slijepih osoba.

Autorska prava© Matrix World 2011. do danas. Sva prava pridržana. Strogo je zabranjeno kopiranje, raspačavanje, ponovno objavljivanje ili izmjena bilo kakvog materijala koji se nalazi na blogu Matrix World bez prethodnog pisanog odobrenja dobivenog od uredništva Matrix World.