KNJIŠKI MOLJAC

Najveća tajna – lažna slika boljeg života

Autor: Ljubica Šaran

Lektor: Anamarija Vukojević

Koliko ste se puta zapitali zašto vas nitko ne razumije, zašto vam sve u životu ide naopako i nizbrdo? Iako faktori i razlozi mogu biti raznoliki, ljudska bića su sklona traženju istih izvan sebe. Što manje poznajemo sami sebe i svoje vlastite limite, skloniji smo optuživanju drugih za naše životne probleme. Utemeljitelji moderne metafizike G. I. Gurdijeff i P. D. Ouspensky takve ljude nazivaju „neprobuđenima“ ili „spavačima.“ Želite li vi postati probuđeni i želite li imati bolji i kvalitetniji život, sami odlučite.

Kako biste mogli nastaviti pratiti daljnji tekst, molimo vas da pročitate prijašnje dijelove: “Najveće tajne.”

Rad na sebi iziskuje iznimno puno energije, samospoznaja i spoznaja neće nikada doći bez ulaganja napora i stalnog vraćanja na pravi put, moderan zapadnjački način života iznimno lako zavede ljudsko biće, te ono postane preopterećeno konzumerizmom, koji direktno ili indirektno stvara osjećaj „lažnih identifikacija i opsesija“ tada se to isto ljudsko biće počne zaduživati, želi sve više nepotrebnih novih stvari ili stvari za koje smatra da treba posjedovati jer je takav trend, stanovanja, življenja, oblačenja itd.

Iako se G. I. Gurdjieff i P. D. Ouspensky nikada nisu direktno dotakli konzumerizma oni su i te kako obratili pažnju na identifikacije koje nas definitivno sprječavaju u eventualnom psihološkom napretku. Ova dva metafizičara su smatrala da društvo u cjelini može postati bolje tek onda kada shvatimo sebe, točnije kada o sebi naučimo dovoljno da bismo mogli imati pravilnu i objektivnu sliku o drugima.

Gurdjieff i Oupensky nisu bili usamljenici u ovakvim stavovima, Aldous Huxley, pisac koji je svijet zadužio jednom od najboljih kritika modernog društva s distopijom pod nazivom „Brave New World“ ili „Vrli novi svijet“ je u potpunosti shvaćao koliko je važno mijenjati sebe:

„Želio sam promijeniti svijet, no otkrio sam da jedino mogu promijeniti sebe.“

U potrazi za čudesnim je knjiga koju preporučamo svima.

Iako se u Huxleyevom citatu može osjetiti gorčina pa čak i razočaranje, Ouspensky u svojim djelima „In Search of the Miraculous,“ – „U potrazi za čudesnim“, „The Fourth Way“ – „Četvrti put“ i naravno „The Psychology of Man’s Possible Evolution“ ili „Psihologija moguće evolucije čovječanstva“ i te kako obraća pažnju na moć koju samospoznaja daje svakom ljudskom biću.

Zahvaljujući inicijalnim Gurdjieffovim istraživanjima i naknadnom minucioznom radu Ouspenskog usudili bi se objediniti rad ova dva metafizičara uz modifikaciju Huxleyevog citata:

„Mijenjanjem sebe, promijenit ćemo i svijet oko sebe.“

Ako ste čitali prethodne dijelove „Najveće tajne“ bit će vam jasno da će takva promjena prvenstveno nastati zbog prebacivanja s ograničenih subjektivnih percepcija zatrovanih našim egom na objektivnije stanovište koje će se pojačavati kako budemo sve više znali o svojem unutrašnjem univerzumu, o načinu na koji naš um djeluje, o načinu na koji djeluje naša „mašina“, sve to uz konstantno širenje percepcije kroz samospoznaju.

Ako ste imali priliku čitati djela L. Franka Bauma, moći ćete na jedinstven način shvatiti široki, gotovo nevjerojatni spektar subliminalnih poruka koji se bavi iskrivljavanjem percepcije, samozavaravanjem i otkrivanjem istine kroz samospoznaju i sve to u knjigama koje su navodno bile namijenjene djeci. U našim školskim lektirama se još uvijek nalazi samo jedno Baumovo djelo, a to je knjiga „The Wizard of Oz“ ili „Čarobnjak iz Oza“ u kojemu možete pronaći brojne alegorije na otkrića Ouspenskog. Od stanovnika Oza, koji nose zelene smaragdne naočale na nosu kako bi imali što subjektivniju sliku o svom gradu, do samog Čarobnjaka Oza koji svoje moći bazira na obmani, laganju i svojoj vlastitoj glorifikaciji do puta „samospoznaje“ koji je malena Dorothy prešla uz pomoć neočekivanih pomagača koji su smatrali kako im je potrebno; srce, hrabrost i mozak kako bi postali „potpuni.“

Čarobnjak iz Oza i njegova stara ekranizacija je jedno od djela koja mogu potaknuti razmišljanje o samospoznaji.

Baumova djela su možda pisana na način da ih mogu čitati djeca, no u svakom slučaju ona djeluju na isti način na koji djeluju i najbolja Gurdjieffova djela kao što je na primjer knjiga: „Belzebubovi razgovori s unukom.“ Gurdjieff je imao želju potaknuti „buđenje misli“ koje vode do samospoznaje, njegova namjera nije bila „vođenje za ruku“ čitatelja i upravljanje njihovom slobodnom voljom, što možete naći na primjerima gotovo svih modernih „gurua“ i metafizičara koji svakodnevno sve više zaokupljaju prostor na internetu.

Za sve one koji se nisu imali prilike upoznati s Gurdjieffovim radom prenijet ćemo dijelove uvoda u gore spomenutu knjigu:

“Doktrina Gurdžijeva sadrži elemente joge, zendizma i sufizma. Pošto čovjeka smatra mehanizmom koji je determiniran izvana, on je namjenu Instituta vidio u stvaranju uvjeta “u kojima ništa ne može biti stvoreno automatski i nesvjesno”. U tom cilju je koristio različite vježbe (koje su podijeljene u sedam kategorija), predviđene da razvijaju tijelo, mišljenje i osjećanja čovjeka. Posebnu pozornost poklanjao je muzici, plesu, tehnici meditacije.

Svi oblici umjetnosti po G. predstavljaju kodirani sustav drevnih znanja, “oblike pisma”, i zato u istinskoj umjetnosti nema ničeg slučajnog – ona je objektivna. Suvremena umjetnost je subjektivna i u njoj prevladava principi zadovoljstva. Plesni pokreti, smatrao je on, nose u sebi religiozne ili filozofske ideje. Svaka rasa i nacija, svaka epoha, zemlja, klasa i profesija, raspolažu određenim brojem “poza”, iz čijih okvira one nikad ne izlaze i koje čine njihov “stil”, povezan s određenim oblicima mišljenja i osjećanja.

Čovjek ne može promijeniti ni formu svojih misli, ni formu svojih osjećaja a da ne promijeni “poze”. Sve na svijetu je, po mišljenju Gurdžijeva, materijalno i nalazi se u kretanju, dok su različiti oblici materije samo različiti stupnjevi gustoće.

Čovjekova duša je također materijalna, ona se sastoji iz vrlo fine supstance i stječe se tijekom čitavog života. Čovjek nema stalno, nepromjenljivo, individualno “ja”. Umjesto njega postoje tisuće posebnih “ja”, često potpuno nepoznatih jedno drugom, međusobno isključivih i neusklađeni.

Otac moderne metafizike G. I. Gurdjieff, u najvećem dijelu, se bavi samospoznajom i evolucijom ljudske psihologije.

On je čitavo čovječanstvo zamišljao u obliku četiri kruga.

– Unutrašnji krug je “ezoterički”. Njega čine ljudi koji su dostigli najviši nivo razvoja: svaki takav čovjek posjeduje nedjeljivo “ja”, sve forme svijesti, kompleksno znanje, slobodnu volju, i među njima nema nesuglasica.

– Ljudi srednjeg, “mezoteričkog” kruga, posjeduju sve kvalitete svojstvene ljudima «ezoteričkog” kruga, ali njihovo znanje ima više teorijski karakter.

– Treći krug je “egzoterički” a znanja ljudi koji ga čine nosi više filozofski, apstraktni karakter. Njihovo se razumijevanje ne izražava djelima; ipak, ni među njima nema nerazumijevanja i razdora.

– Najzad, četvrti, “vanjski” krug, jest krug “mehaničkog čovječanstva”. Među ljudima nema uzajamnog razumijevanja, postoji nešto kao “miješanje jezika”.

Ideje Gurdžijeva je najsustavnije izložio njegov učenik P. D. Ouspensky, čija knjiga “U potrazi za čudesnim” sadrži i podatke o životu njegovog učitelja u Moskvi, Petersburgu, na Kavkazu. Svoju prvu knjigu Gurdžijev je napisao nešto prije svoje smrti – “Sve i svašta, ili Belzebubovi razgovori s unukom”, dok su u drugu knjigu, «Susreti s iznimnim ljudima”, ušli rukopisi koje su njegovi učenici objavili poslije njegove smrti.

Gurdjieff je bio iznimno direktan u obraćanju svojim čitateljima i slušateljima, često je svoje sugovornike znao ubaciti u neprilike jer je očekivao aktivnu participaciju u razgovoru, njegov naum o direktom i interaktivnom učenju je podržao i Ouspensky.”

U jednom od razgovora s učenicima koji se dogodio između Prvog i Drugog svjetskog rata, Gurdjieff kaže sljedeće:

„Sudbina zaista postoji, ali ne za svakoga. Većina ljudi su odvojeni od svoje sudbine i žive pod utjecajem „zakona slučajnosti.“ Sudbina je rezultat planetarnih utjecaja koji su u odgovarajućoj mjeri s tipom čovjeka i njegovom energijom. Čovjek može imati sudbinu koja odgovara njegovom tipu. Ali u praksi on je nikada nema. Razlog zašto se to događa je jedinstven, čovjekova sudbina se odnosi samo na jedan jedini njegov dio, to jest na njegovu suštinu, istinsko ja. Kada čovjek ne poznaje sebe i svoje istinsko ja, kada se to istinsko ja stalno mijenja pod vanjskim utjecajima, tada čovjekom upravlja zakon slučajnosti.“

Gurdjieffov pomalo šokantni način iznošenja činjenica i pitanja napretka ljudskog uma, je predstavljao centralni dio njegovih predavanja, najviše se fokusirao na samozavaravanje i laž koje upravljaju svakim ljudskim biće prije nego li krene putem samospoznaje:
„Malo dijete nema osobnost. Ono je ono što jeste. Ono je suština. Njegove želje, ukusi, sve ono što voli i ne voli, sve to izražava njegovo biće onakvim kakvim jeste. No nakon što se počne s njegovom „edukacijom“ osobnost će početi rasti i jačati. Osobnost se stvara dijelom uz pomoć namjernih utjecaja drugih ljudi, točnije edukacijom i odgojem, a dijelom djetetovim oponašanjem osoba iz svoje neposredne okoline. U stvaranju osobnosti, veliku ulogu ima „pružanje otpora“ ljudima iz neposredne okoline kako bi pojedinac očuvao ono što zaista „njegovo“ i „istinsko.“

Učenje o sebi se najčešće može usporediti s hodanjem po žaru.

Suština je istina u ljudskom biću, osobnost je laž. Proporcionalno s razvojem osobnosti, čovjekova suština se manifestira sve rjeđe i rjeđe i često se dogodi da se razvoj suštine prestane razvijati u najranijoj mladosti. Obično se dogodi da suština odraslog ljudskog bića, čak i vrlo inteligentnog obrazovanog ljudskog bića, prestane s rastom u dobi od pet do šest godina starosti. To znači da sve ono što mi vidimo u takvom ljudskom biću, nije njegovo osobno i pravo ja.

Zbog takvog tragičnog prestanka razvoja, suština se na kraju manifestira samo kroz ljudske instinkte i u vidu najjednostavnijih emocija. No ponekad se dogodi da se ljudska suština razvija paralelno s osobnošću. Takvi slučajevi su iznimno rijetki, naročito u okolnostima civiliziranog načina života.

Gurdjieff naravno ne osporava mogućnost razvoja ljudskog bića, dapače on smatra kako je naš eventualni psihološki razvoj i samospoznaja nešto čemu treba stremiti svako ljudsko biće:

„Naše društvo i kultura stvaraju ljudsku osobnost, istovremeno je samo društvo i kultura produkt i rezultat osobnosti. Mi ne možemo shvatiti da je cijeli naš život, sve ono što nazivamo civilizacijom, znanošću, filozofijom, umjetnošću i politikom, stvoreno od strane ljudskih osobnosti, to jest od strane svega onoga što u biti nije suštinsko ljudsko.

Taj element koji „nije suštinski ljudski“ se razlikuje od onoga što jeste „naše suštinsko,“ glavna je razlika da to što je naše suštinsko ne možemo izgubiti, izmijeniti ili oduzeti na vještački način, ali se može i te kako zatomiti kroz mijenjanje osobnosti uz određene načine programiranja kroz život.

Ljudsko biće će zbog nepoznavanja sebe i različitih vanjskih utjecaja kroz život razviti izvještačenost i imaginarni karakter. Zbog zakona slučajnosti koji upravlja svakim uspavanim ljudskim bićem, takva osoba će često mijenjati svoje mišljenje i stanovišta i svoje ja. Buđenjem i samospoznajom se mijenja i percepcija. Stvari za koje je neko ljudsko biće bilo spremno sebe žrtvovati će postati bezvrijedne, besmislene i beznačajne, nevrijedne da im se posveti bilo kakva pažnje. S druge strane ljudi koji su potpuno neprobuđeni će također imati takva stanovišta o svemu što im može pomoći u razvoju. Oni će u sebi moći pronaći jedino par instinktivnih težnji i ukusa. Takve osobe će možda voljeti slatkiše, uživat će kada im je toplo ili neće voljeti hladnoću, i tako dalje.“

Gurdjieff smatra kako je takav način razmišljanja ne samo opasan, destruktivan i krajnje automatski već ga osim samozavaravanja smatra i dijelom negativne hipnoze i samohipnoze. No, glede razvoja ljudskog bića Gurdjieff je rekao sljedeće:

„Da bi došlo do unutrašnjeg razvoja, i da bi se moglo raditi na samome sebi, potrebna je određena doza osobnosti i određena doza snage suštine. Nedovoljno razvijena osobnost čovjeka, podrazumijeva nedostatak znanja, nedostatak informacija i materijala na kojima se mora bazirati rad na sebi. Bez određenih zaliha znanja, bez određenih količina materijala „koji nije njegov,“ čovjek ne može početi s radom na samome sebi, on ne može početi proučavati samog sebe, on se neće moći boriti protiv svojih mehaničkih navika, mišljenja i djelovanja, on jednostavno neće imati motiva da poduzme takav pothvat.

To ne znači da su svi putovi razvoja zatvoreni za takve ljude, oni se mogu pokrenuti uz pomoć puta fakira ili redovnika koji ne zahtijevaju intelektualni razvoj, no možda takve ljude s vremenom ovakva vrsta izučavanja ponuka kretanje svojim jedinstvenim putem, koji Ouspensky naziva „Četvrti put.“

Gurdjieff nastavlja dalje:

„Evolucija je za kulturnog čovjeka podjednako teška kao i za nekulturnog čovjeka. Kulturan čovjek živi daleko od prirode, daleko od prirodnih uvjeta egzistencije, u vještačkim uvjetima i okružju, on tako razvija svoju osobnost na račun svoje suštine.

Manje kulturan čovjek živi bliže prirodi u normalnijem prirodnom okružju, on tako razvija svoju suštinu na račun osobnosti.

Uspješan početak rada na sebi zahtjeva sretnu okolnost, gdje su osobnosti i suština ljudskog bića podjednako razvijene. Iz takvih se okolnosti mogu dobiti najveći uspjesi u mogućoj evoluciji čovječanstva.„

Izrazito je teško izvući najvažnije isječke iz bogatog radnog opusa G. I. Gurdjieffa, serija uradaka „Najveća tajna“ može samo potaći čitatelja na vlastito istraživanje i izučavanje. Nadamo se da smo barem dijelom uspjeli „otškrinuti vrata“ u čaroban i dobro skriven unutrašnji univerzum ljudskog uma uz pomoć najboljih modernih metafizičkih dijela.

Slijedi nastavak.

Autorska prava© Matrix World 2011. do danas. Sva prava pridržana. Strogo je zabranjeno kopiranje, raspačavanje, ponovno objavljivanje ili izmjena bilo kakvog materijala koji se nalazi na blogu Matrix World bez prethodnog pisanog odobrenja dobivenog od uredništva Matrix World.