Autor: Barbara Arbanas-Kovačević

Lektor: Anamarija Vukojević

Ratno stanje služi samo kao izgovor za domaću tiraniju. – Aleksandar Solženjicin

Vodeća klasa je oduvijek proglašavala ratove; predmetna klasa je oduvijek vodila bitke. Vodeća klasa je mogla sve dobiti i ništa izgubiti, dok predmetna klasa nema što dobiti, a sve može izgubiti – osobito svoj život. – Eugene Victor Debs

Malo naroda ima tako opsežne granice ili obale kakve imaju SAD. Malo njih ima granice koje su blaženo neosporne i neugrožene. Zbog čega su onda SAD tako prezrive spram međunarodnog prava? Zbog čega SAD interveniraju i napadaju druge zemlje, vrlo često daleko od njihove obale, s tako alarmantnom učestalošću?

Zbog čega ta nacija troši milijarde dolara na „sigurnost“ i „obranu“? Zbog čega ta nacija održava flote i stotine skupih vojnih baza diljem planeta? Zbog čega ta nacija troši svoje blago na uvođenje najmasovnijeg svjetskog stroja za ubijanje?

Možda nikada nećemo riješiti ove zagonetke dok bolje ne shvatimo ljudsku prirodu i prirodu rata. Krećući se prema tom cilju, postavit ćemo neka pitanja; ona mogu implicirati odgovore, pa makar samo djelomično.

Započnimo s „ljudskom prirodom“ (što god to značilo). Zbog čega se često čini da „ljudska priroda“ vodi do uništenja, tuđih i vlastitih? (Kako biste doista istražili ovo pitanje, pogledajte „Anatomiju ljudske destruktivnosti“ Ericha Fromma, objavljenu 1973.g tijekom rata u Vijetnamu). Je li brutalnost dio nas? Proizlazi li militarizam – vrlo organizirano nasilje – iz našeg primatskog i našeg pedigrea kao sisavaca? Ili je to, kako bi netko mogao uvjerljivo predložiti, muška stvar? Bi li društvo predvođeno ženama ogrezlo u militarizam?

Tko se „dobrovoljno“ javlja da bude topovsko meso i zbog čega? Nije li istina da mnogi regruti – većinom muškarci – zaziru od „nacrta siromaštva“ i šovinističke indoktrinacije? Kakav utjecaj ima rat na one koji služe i bore se? Koliki se vrate kući netaknuti? Kada se ratnici vrate kući, kako prolaze oni i njihove obitelji?

Ali možda je ljudska priroda – i muškarci – loše udarena. Možda rat nije nešto ljudsko ili muško nego refleks ili emanacija struktura vlasti. Takve strukture nisu osobe: većina ljudi ne sudjeluje u bešćutnoj ravnodušnosti struktura moći spram života. Te strukture – većinom režimi i tvrtke – imaju tendenciju da budu strojevi povezanih, ali slijepih dijelova.

Svaka matica i vijak igraju svoju ulogu često nesvjesni svojeg doprinosa stroju. Obično oni koji su se uzdigli do nadzornih i zapovjednih pozicija internaliziraju neljudsku dinamiku stroja. Svjesno ili ne, zlobno ili ne, ovi vođe imaju tendenciju činjenja politike štetnom do 99%. Logika njihovih pozicija traži postizanje kratkoročnih dobitaka uz malo razmatranja prema ikome van vidokruga, bilo društveno, zemljopisno ili generacijski.

Povijesno gledano, je li se militarizam činio toliko velikim kao proteklih stotinu godina? Je li ljudsko upravljanje bilo više – ili manje – borbeno prije uspona poljoprivrednog tisućljeća i prije uspona industrijalizma od prije jednog ili dva stoljeća? Je li struktura moći bila toliko ratoborna prije nego što je kapitalizam pohlepu pretvorio u MBA program i znanost?

Vodi li eksponencijalni porast stanovništva do eksponencijalnog porasta agresije na konačnom planetu? Uz ovaj populacijski pritisak dolaze dvije kvantitativne i kvalitativne različite vrste potrošnje – ona koja potrebuje ljudsko preživljavanje (neophodna potrošnja) i ona koja samo traži status, udobnost ili osobno zadovoljstvo (prekomjerna potrošnja).

Prekomjerna potrošnja je barem grubi opis vrijednosti veći od osnovne potrošnje. Ali oni koji troše malo više nego što je potrebno znatno su brojniji od onih koji troše previše. Zajedno, oni koji imaju i koji nemaju (previše razvijene i ne toliko razvijene nacije) uzrokuju pustoš na planetu i ozbiljno oporezuju svoja staništa.

Naša ovisnost o sve oskudnijim resursima (osobito fosilnim gorivima) potiče nacionalno i imperijalističko rivalstvo koje intenzivira militarizam. I napomena: većina svjetskih ograničenih resursa je progutano održavanjem ratnog stroja unutar globalne strukture moći. Rat je, sam po sebi velika mašina ekološkog pokolja.

Može li rat (osobito onaj uvredljiv ili „preventivni“ rat) ikad biti opravdaniji? Kada se pribjegava nasilju umjesto pregovorima, služi li se ikada širim ljudskim interesima? Ne stvara li nasilje još dodatnog nasilja? Nije li rat korumpiran? (Što je, na primjer,  proizašlo iz milijardi dolara koje Pentagon ne može objasniti?)

Tko ima koristi od organiziranog rata? Za naše je pretke odgovor jasan: svaki muškarac koji je bio dovoljno jak i nasilan da se do smrti bori protiv susjeda ili dovoljno mlad da riskira smrt kako bi se mogao pariti. Ali rat nadilazi jednostavan čin ubijanja  – to je samo uvod u pljačku i silovanja koja slijede. Naši preci su razvili to bizarno ponašanje namjernog ubijanja člana svoje vrste jer je to značilo uzurpaciju teritorija i parenje s bilo kojom ženkom koja bi preživjela.

Neka ratna ponašanja (osobito timski rad, odanost i žrtva za nečije drugove) mogu biti korisna, ali širi pojam rata je poražavajuće iskustvo za svakoga tko se nađe u njemu. Očito je da ekonomski poticaj pomaže razbiti stisak recesije. Rat je nevjerojatno profitabilan za američku „obrambenu“ industriju. Ta industrija oblikuje američko upravljanje i stranu politiku. Ovo je istina, bez obzira na to je li meta Vijetnam ili Pentagonova trenutna zemlja, a zračni ratovi se odvijaju negdje u Aziji.

Hoće li, unatoč nedavnom i planiranom povlačenju vojnika, američki imperij ikada dobrovoljno popustiti svoj stisak (sve te baze!) u područjima koje Pentagon i korporacije ocjenjuju strateškima? Ili moramo čekati dok, poput sovjetskoj imperija, predstojeći stečaj natjera na potpuno povlačenje i demilitarizaciju?

Korporativno bi ratno profiterstvo bez određenih „loših dečki“ nestalo. Pregovori riskiraju sklapanje mirovnog sporazuma, a mir je neprijatelj ratne industrije. Ratna industrija putem lobiranja i financijskih izbornih kampanja, kupuje i prodaje Kongresne predstavnike. Ti zadržani muškarci i žene, u ortaštvu s Pentagonom i izvršnom granom, podrivaju  vatru ispod ratnog lonca.

Dovoljno je pogledati svo proizvedeno ludilo o Iranu – kao da je moderni Iran ikada napao svoje susjede i kao da i sam Iran nije bio potpuno flankiran zveketanjem oružja nuklearnih sila, kao da je Iran imao komadić zračnih (kopnenih ili morskih) snaga SAD-a ili Izraela.

Koja je uloga nacionalizma i domoljublja (svaki je dio tribalizma, svakog je promovirao imperijalizam) u njegovanju rata? Uzmemo li u obzir kolike žrtve nisu bijelci ili su muslimani, koju onda ulogu igra bijeli rasizam ili „kršćanstvo“ u načinu razmišljanja koje masovno ubijanje čini tako ležernim?

Kongres i Pentagon se, odbijajući zatvoriti Guantanamo i odobravajući radnicima Žeteoca izvansudsko i civilno ubijanje, osigurava da će cijeli bliskoistočni i srednjoazijski pojasevi ostati neprijateljski raspoloženi spram SAD-a. S obzirom da američki prijezir prema „drugima“ nije politička računica za „osvajanje srdaca i umova“, što se onda time želi postići?

Možemo zamisliti zbog čega 1% ne prihvaća nenasilje. No zbog čega uvidi u proroke kao što su Gandi, Mandela i Martin Luther King mlađi izmiču tolikom broju od 99%? Je li to „lažna svijest“? Je li kritičko razmišljanje toliko odsutno iz nastavnih planova škola i sveučilišnih tečajeva? Jesu li naši umovi toliko kolonizirani i odijeljeni da ne vidimo posljedice naših djelovanja?

Busheva je administracija, kako bi mobilizirala američku populaciju koja bi trebala podržati njegove intervencije i invazije, željno napadnuta 11. rujna kao izliku za svoj lažni „rat protiv terorizma“. („Željno“ – jer su mnoga pitanja u vezi 11. rujna studiozno izbjegnuta). Na primjer, službena Komisija za 11.09. nije uspjela istražiti tragove koji ukazuju na te elemente Busheve administracije, unatoč upozorenjima.

Iako su političari i korporativni mediji neprestano zazivali „terorizam“ , definiranje same te riječi ostaje tabu. Naravno da će takav tabu ustrajati sve dok Pentagon (sa svojim ratnim brodovima, napalmom, bijelim fosforom, krstarećim raketama itd., itd.) nastavlja terorizirati loše branjene narode.

Čini li militarizam i nametanje državnog nadzora neki narod sigurnim i jakim ili ranjivim i slabim? „Rat protiv terorizma“, pokazalo se, je sjajan uređaj za ušutkavanje disidenata i pokretanja nadzora i društvene kontrole u SAD-u; pogledajte Zakon o patriotizmu i nedavno donesen Zakon o autorizaciji nacionalne obrane. Pogledajte progon muslimanskog dobrotvora dr Rafila Dhafira i proračunato zastrašivanje muslimana – uzorak koji se pojavljuje u cijeloj zemlji.

Zbog čega odbijamo vidjeti što radi Pentagon? Trilijuni potrošeni na američke kopnene i zračne ratove pružaju opravdanje za domaće proračunske rezove usmjerene na klase.  Takvi će rezovi pomoći pri jačanju privilegije dragocjene jednom postotku i onima koji su im naklonjeni ili se žele pridružiti njihovim redovima.

Takvi rezovi desetkuju sigurnosne mreže koje smanjuju ljudski očaj i pomažu pri održavanju domaćeg mira. Nakon toga se za opravdanje daljnje militarizacije policije koristi društveni razdor, a uz domaću militarizaciju, same SAD podmuklo postaju okupirano područje. Za razliku od obojanih, srednjostaleški bijelci su nesvjesni procesa. Kako se srednja klasa smežurala, tako će se i to neznanje smanjiti.

I zar ne možemo vidjeti naše suučesništvo u vlastitom ugnjetavanju? Ne pridonosimo li tome putem saveznih poreza koje plaćamo? Jesmo li toliko ulovljeni u osobni dug, jesu li naši načini života previše ogrezli u ovisnost, rastresenost i kooptiranje da ne možemo ispravno razmišljati? Jesmo li uhvaćeni u toliku zamku da su naša srca nestala? Ne brinemo li što će naša djeca naslijediti ispražnjen i opasan svijet? Ili da toliko željena demokracija riskira da postane bezdušna varka?

Sastavni dio svakog rata je smrt jer bez nje bi rat bio samo natjecanje, konkurencija. Smrt je smisao rata. Nećemo shvatiti smisao smrti ili smisao rata sve dok nam nedostaje odgovarajuće shvaćanje vrijednosti života.

Autorska prava© Matrix World 2011. do danas. Sva prava pridržana. Strogo je zabranjeno kopiranje, raspačavanje, ponovno objavljivanje ili izmjena bilo kakvog materijala koji se nalazi na blogu Matrix World bez prethodnog pisanog odobrenja dobivenog od uredništva Matrix World.