PRIZMA DRUŠTVA

Odnos majke i djeteta može utjecati na buduće odnose koje će dijete doživljavati kad odraste

Autor: urednici MW-a
Matrix World

Ponekad nismo baš uspješni ostvariti kvalitetan odnos s partnerom u vezi. Može li to biti zato što u djetinjstvu nismo ostvarili dobru vezu s majkom, koja bi nam uljevala sigurnost. Nova studija sugerira da se na osnovu veze koja se uspostavlja između majke i djeteta, odnosno nedostatka iste, može pretpostaviti buduće djetetovo ponašanje u romantičnim vezama desetljećima kasnije.

Kako prenosi Live Science, ovo otkriće dodatno učvršćuje prethodna mišljenja da su predverbalne uspomene čvrsto utisnute u mladu psihu, budući da su istraživači otkrili da djeca, koja su bila čvršće vezana uz svoje majke, kad narastu postižu bolje rezultate u rješavanju sukoba u odnosima, oporavljanju od tih sukoba i uživaju u stabilnim, zadovoljavajućim vezama s njihovim partnerima u ranoj odrasloj dobi.

No, njihovi rezultati također i odstupaju od mišljenja njihovih prethodnika. “Psiholozi misle da postoji puno kontinuiteta u nečijim osobinama i ponašanjima tijekom vremena. Mi jesmo pronašli slabu, ali važnu vezu između djeteta u majčinim rukama i rukama partnera 20 godina kasnije, no, jedna stvar je iskočila tijekom godina: često je teže pronaći dokaze za stabilan kontinuitet nego li za promjenu.”

Autor studije Jeffry A. Simpson, profesor psihologije na Sveučilištu u Minnesoti ističe: “Često je vrlo teško pronaći utjecaje ranog života koji se odnose na ponašanja odraslih, jer se životne okolnosti mijenjaju. Ljudi se mijenjaju, ali postoji jezgra stabilnosti iz ranog iskustva kod puno ljudi.”

Utječu li naša iskustva s majkom tijekom prvih 12 do 18 mjeseci života na naše ponašanje u romantičnim odnosima 20 godina kasnije?

Utječu li naša iskustva s majkom tijekom prvih 12 do 18 mjeseci života na naše ponašanje u romantičnim odnosima 20 godina kasnije?

Simpson objašnjava da naša iskustva s majkom tijekom prvih 12 do 18 mjeseci života mogu utjecati na naše ponašanje u romantičnim odnosima 20 godina kasnije, navodi Science Daily. Dalje navodi da prije nego što se možemo sjetiti, i prije nego što savladamo jezik da to opišemo, a na način kojeg nismo ni svjesni, implicitni stavovi o tome kako ćemo biti tretirani ili koliko zaslužujemo pažnje i ljubavi se kodiraju u umu.

Simpson i njegovi kolege su pregledali podatke 75-ero djece rođene 1976. i 1977., kao dio Minnesota longitudinalnog istraživanja rizika i adaptacije, čije su majke dobile besplatnu prenatalnu skrb. Ova prvorođena djeca su ispitana u pravilnim razmacima putem intervjua, upitnika, ocjena nastavnika i roditelja te drugih opažanja, a opažanja su završila obuhvaćajući odnose s ljubavnim partnerima u dobi od 20 i 21 godine.

Vrednovanje veze između majke i djeteta

Djeca starosti 12 i 18 mjeseci, su snimana u stresnoj laboratorijskoj proceduri koji se zove “čudna situacija”, u kojoj su djeca odvojena od majki, a zatim ponovno ujedinjena sa svojim majkama. Oni koji su bili ocijenjeni da imaju nesiguran odnos s majkama – što je značilo da su tijekom procedure bili uznemireni odvajanjem – prijavili su više negativnih emocija kada su, dva desetljeća kasnije, pokušavali riješiti veće sukobe u odnosima sa svojim ljubavnim partnerima.

Simpson je nadodao, međutim, da su ti rezultati bili zahvaćeni i čimbenicima kao što su dječje socijalne vještine u osnovnoj školi (ocijenjene od strane nastavnika) i jačinom odnosa sa svojim najboljim prijateljem u dobi od 16 godina, što je također bilo bilježeno.

On također navodi: “Također smo otkrili da ako je osoba bila nesigurno vezana uz majku kao dijete, ali je imala sigurnost uz partnera kao odrasla osoba, taj partner ju je štitio od nefunkcionalnog ponašanja u vezi 20 godina kasnije. To nije sad kao da ste predodređeni za cijeli život da budete nesigurni.”

U studiji se također navodi da oni koji su bili nesigurno vezani kao dojenčad su imali veću vjerojatnost da će i dalje biti sa svojim partnerima, dvije godine kasnije, u dobi od 23, ako su njihovi partneri pokazivali bolji “oporavak od sukoba” u ​​20. ili 21. godini.

Ovisi li odnos između partnera o stupnju traume koju je dijete pretrpjelo?

Ovisi li odnos između partnera o stupnju traume koju je dijete pretrpjelo?

Tvrdnja da se određeni obrasci odnosa mogu prevladati pod pravim okolnostima, kao na primjer s dobro prilagođenim partnerom, to također ovisi o stupnju traume koju je dijete pretrpjelo i njegovoj ukupnoj otpornosti, izjavljuje dr. Victor Fornari, direktor Odjela dječje i adolescentne psihijatrije za North Shore, New York.

Dodao je da nije u pitanju samo kvaliteta skrbi o djetetu kao i djetetov urođeni temperament, nego i to kakve su mu biološke predispozicije te izjavljuje: “Dakako, sve to počinje u ranom djetinjstvu, ali nije samo kvaliteta odnosa majke i dijete ta koja određuje ishod.”

Mogu li se uzorci mijenjati?

Kako predlaže Simpson, odrasli koji se sjećaju da su imali loše odnose sa svojim majkama početkom života, bez obzira nastavlja se taj uzorak ili se ili ne, možda će htjeti razgovarati s terapeutom kako bi povećali svoje šanse za sretne i uspješne romantične odnose.

“Često, identificiranje vrste obrazaca ponašanja koje pojedinac nije bio u stanju artikulirati, kao i ulazak u vezu s nekim tko je predan i pouzdan može pomoći da se ponašanje kalibrira drugačije. Stari obrasci mogu se prevladati. Izdana beba može postati vjerna. Nevoljeno dijete može naučiti voljeti”, navodi Simpson.

No on posebno ističe da je važno ne kriviti roditelje. Obično kada postoji negativan obrazac ponašanja između majke i djeteta, to je moglo biti zato što je majka bila pod emocionalnim ili financijskim stresom, te tvrdi da roditelji često rade najbolje što mogu i znaju pod datim životnim okolnostima.

Jesmo li mi takvi kakvi jesmo zbog toga što smo konstantno pod utjecajem, od utjecaja roditelja ili odgajatelja, preko utjecaja tijekom školovanja do raznih životnih situacija ili smo slika i prilika samih sebe baš zbog reakcija kakve imamo zbog tih utjecaja ostaje neodgovoreno pitanje, no imamo jedinstvenu priliku da spoznajemo sami sebe i da radimo sami na sebi. U tome nam može pomoći i analitičko razmišljanje na koje nas navodi serija tekstova pod nazivom: “Najveća tajna“.