TEHNOLOGIJA I ZNANOST

Sindrom fantomskih očiju – kada ljudi bez očiju još uvijek vide

Autor: Ljubica Šaran

Matrix World

Iako javnosti jako dobro poznat sindrom fantomskih udova, u kojemu ljudi s amputiranim ekstremitetima još uvijek osjećaju svoje izgubljene prste, ruke i noge, znanost još uvijek s nevjericom pokušava razjasniti sindrom fantomskih očiju.

Gotovo svi ljudi koji su u nesrećama, ratovima i zbog bolesti izgubili dio ili cijele ekstremitete, dugo nakon gubitka istih imaju osjećaj kako im je tijelo još uvijek cijelo. Najčešće se takav sindrom odražava kroz osjećaje ukočenosti nepostojećih udova, bolove u mišićima koji više ne postoje, grč u ekstremitetima koji su amputirani. Akutna bol u fantomskim udovima se smatra senzornom iluzijom pa ipak ona u velikom dijelu usporava pa čak i onemogućava oporavak invalida i/ili korištenje proteza.

Znanost sindrom fantomskih udova shvaća kao senzornu iluziju nastalu traumatičnim prekidom u tkivu i živcima. No, s druge strane, znanost gotovo i nema odgovor na sindrom fantomskih očiju (PES).

Bez odgovora

Medicina smatra kako između 30-50% ljudi kojima su oči uklonjene zbog bolesti ili nezgoda proživljavaju začuđujući sindrom fantomskih očiju. Ti ljudi osjećaju vizualne i/ili fizičke senzacije iako po svim zakonima anatomije tako nešto ne bi trebalo postojati. Bez obzira radi li se o nedostatku jednog ili oba oka, ovaj sindrom je toliko snažan da uključuje čak i potrebu za treptanjem oka, iako za tim nema potrebe jer nedostaju očne jabučice. Drugi pak ljudi imaju osjećaj boli oko nepostojećeg oka. Za neke pacijente je stvar još ozbiljnija jer uključuje bol unutar oka kojeg više nemaju.

Najveća je nepoznanica s onim ljudima čiji sindrom fantomskih očiju uključuje vizualne podražaje. U većini slučajeva pacijenti priznaju kako „vide“ geometrijske oblike ili različite boje svjetlosti. U 30-40% vremena ljudi s ovakvim senzornim iluzijama prijavljuju viđenje svjetlosnog vatrometa.

Zbunjujučih 10%

10% pacijenata s fantomskim očima ima toliko moćne vizualne impresije da ih znanstvenici nazivaju „kompleksnim halucinacijama.“ Oni mogu vidjeti objekte, lica ljudi, čak i prostor, kao da još uvijek imaju oči. Povremeno su ovakve pojave toliko jake da ih „vidjeoci“ zamjenjuju sa stvarnim svijetom, no s obzirom da su u pitanju „fantomske oči“ riječ je o „fantomskom svijetu.“ Taj poremećaj se naziva sindrom Charlesa Bonneta. Prvi put je primijećen 1760. kod čovjeka koji je ostao bez oba oka; njegovo ime je, dakako, bilo Charles Bonnet. Tadašnji liječnici su bili sigurni kako je nesretni Bonnet postao luđak jer je opisivao nešto što nikako nije mogao vidjeti.

Chalres Bonnet po kojemu je sindrom dobio ime.

Chalres Bonnet po kojemu je sindrom dobio ime.

Srećom po nas medicina i psihijatrija su s vremenom napredovale u dovoljnoj mjeri da ljude sa sindromom Charlesa Bonneta (CBS) uglavnom ne zatvaraju u umobolnice. No, na žalost, ne možemo se pohvaliti shvaćanjem ovakvih pojava. Znanstvenici su u međuvremenu shvatili kako ljudi koji imaju PES (sindrom fantomskog oka) „vide“ sve umanjeno, točnije, da njihove vizualne halucinacije prikazuju sve objekte i lica umanjeno. Zbog toga se ovaj efekt naziva liliputanskim.

Znanost nije imala odgovor zbog čega se tako nešto događa, no odgovor smo pronašli u radu Alice Miller, Stephanie Donaldson Pressman i Jane Middelton Moz, koje su otkrile da svi pacijenti koji pate od depresija, PTSD-ja ili su preživjeli teške fizičke ili psihičke traume percipiraju sebe i svijet oko sebe s liliputanskim predznakom.

Interesantno je kako se CBS pojavljuje i kao gerijatrijski poremećaj među populacijom starijom od 65 godina koji su svoj vid uglavnom izgubili zbog staračke mrene ili ekstremnih anomalija u dioptriji. Australijski znanstvenici, koji su se bavili ovim problemom, su otkrili kako se CBS pojavljuje u 10-40% slučajeva parcijalnog ili potpunog gubitka vida, dok su dvije nedavne azijske studije pokazale kako je postotak puno veći, no da se pacijenti boje priznati istinu jer smatraju kako će ih liječnici i obitelj proglasiti ludima.

Iako CBS predominantno nastaje zbog bolesti, poremećaja i otklanjanja oka ili očiju, poznato je kako CBS nastaje i zbog trovanja od metilnog alkohola koji stvara potpunu devastaciju bilateralnog optičkog živca.

PES i CBS su još uvijek nepoznanice koje znanost treba istražiti.

PES i CBS su još uvijek nepoznanice koje znanost treba istražiti.

Liječnici smatraju kako oni ne mogu pomoći ljudima koji proživljavaju PES i CBS jer takvi fenomeni nisu povezani s fizičkim aspektom ljudske anatomije (iako je uzrok nastanka istih povezan za fizičke nedostatke), no u nedavnim istraživanjima se pokazalo kako se oba dva sindroma smanjuju pri uzimanju manjih doza selektivnih inhibitora serotonina. Za sada se još uvijek ne zna kako su ove stvari povezane no nadamo se da ćemo imati prilike više pisati o ovoj temi.

Na web stranici Io9 stoji kako neki liječnici smatraju kako je pacijentima s ova dva sindroma sasvim dovoljno pripisati sredstva za umirenje, no na takav način sprječavaju prirodan razvitak ostalih osjetila koja pokušavaju nadomjestiti gubitak očiju i vida.

Priroda uvijek nađe način

Web stranica Science Daily je početkom ove godine pisala o tome kako ljudi s bilo kojom vrstom vizualne deprivacije razvijaju druge osjete kako bi nadomjestili nedostatak vida, naročito osjet sluha i dodira. Kanadski znanstvenici su otkrili vezu između osjeta vida i drugih osjeta, i mehanizam iznimno brzih razvitaka aktivnih osjeta nakon gubitka ili određene deprivacije vida.

Slijepim ljudima se iznimno brzo razvijaju sluh i osjet dodira.

Slijepim ljudima se iznimno brzo razvijaju sluh i osjet dodira.

Tim znanstvenika Sveučilišta Montreal je pokazao kako slijepi ili slabovidni ljudi brzo razvijaju sluh koji dobiva izrazitu 3D notu, te da su u stanju razaznati i zapamtiti frekvencije koji su ljudima s funkcionalnim očima u potpunosti neprepoznatljive. Također su otkrili kako se osjet dodira pojačava i popravlja samo nekoliko dana nakon gubitka osjeta vida. Tim iz Montreala tvrdi kako se o razvitku osjeta dodira kod slijepih osoba jako puno izučavalo no da do sada nitko nije bio svjestan kolike se i kakve promjene događaju u osjetu sluha kod slabovidnih i slijepih osoba. Osim superosjetljivosti na frekvenciju, udaljenost i izvor nastanka zvuka, slijepi ljudi toliko razvijaju sluh da su u stanju čuti različite slojeve zvuka i njihovu harmoniku na način koji graniči sa znanstvenom fantastikom. Zaključak studije iz Kanade jasno navodi kako mi nismo svjesni koliki je potencijal auditorne percepcije.

Neobično otkriće

U znanstvenom istraživanju, koje je objavljeno 2009. godine u PubLMedu, istraživači iz SAD-a su otkrili podatke koji pokazuju interesantne odlike ljudi kojima su oči operativno odstranjene zbog bolesti i povreda. Od 173 pacijenta s amputiranim očima, 51% je imalo PES, dok su kod 36% uočene elementarne vizualne halucinacije. 1% je imao kompleksne vizualne halucinacije, a 14% su imali vizualne halucinacije koje se znanstveno nisu mogle objasniti jer su u velikom dijelu odgovarale stanju na terenu koje učesnici eksperimenta nisu mogli vidjeti niti pojmiti.

Iako su znanstvenici zaključili kako je PES uobičajena pojava i kako on uglavnom nastaje zahvaljujući konstantnoj tami unutar centra za vid i korelacije s drugim osjetima, na primjer, osjeta topline na koži nastaloj zrakama svjetla ili zbog umora. Istraživači nisu mogli objasniti 14% slučajeva koji gotovo nalikuju fantaziji, čak štoviše čak su ih i nezgrapno nazvali „ostale vizualne halucinacije.“

Iskreno se nadamo da će znanost u budućnosti smoći snage za istraživanja koja još uvijek nazivamo rubnim područjima znanosti jer, budemo li izbjegavali ovakve i slične zagonetke, nikada nećemo saznati što se zapravo događa u svijetu koji još uvijek ima puno više pitanja nego odgovora.