PONERIZACIJA DRUŠTVA

Ludilo bez zbunjenosti

Autor: Barbara Arbanas-Kovačević

Matrix World

Dr. Leah Giarratano je klinički psiholog i najprodavaniji autor četiri kriminalistička romana. Ona je stručnjak za psihološke traume, spolne delikte i psihopatologiju. Mnoge je godine procjenjivala psihopate te liječila njihove žrtve. Njena otkrića na planu psihopatije su vrijedna naše pažnje.

Evo što dr. Leah Giarratano kaže o svom radu:

„Specijalizirala sam procjenu i liječila sam psihičke traume posljednjih 17 godina. Tužno je, ali nije moguće raditi u tom području bez shvaćanja utjecaja strašnih događaja na bebe i djecu, odnosno, osobnosti koje su još u razvoju. Neka će djeca preživjeti takve događaje i nastaviti živjeti sretan i ispunjen život. Druga će razviti neki od psihijatrijskih poremećaja, uključujući depresiju, tjeskobu i PTSP (posttraumatski stresni poremećaj). Mali dio osoba, povrijeđenih tijekom ranog djetinjstva, će njegovati nasilje u svojim umovima, maštajući o tome, upravljajući svojim vremenom i čekajući priliku da svu tu mržnju otkriju drugima.

Oduvijek sam željela upoznati psihopatu. Dok se to nije i dogodilo.

psychopath

Svoj sam doktorat provela u zatvoru Long bail proučavajući zatvorenike s teškim poremećajima osobnosti. Nije bilo zabavno. No, iskustvo me ponukalo da napišem svoj prvi kriminalistički roman – „Votka ne smrzava“ – kojeg sam iskoristila kao neku vrstu katarze za oslobađanje demona iz mojeg uma. Četiri kriminalistička romana kasnije sam protjerala nešto tog otrova ali ne toliko da moja posljednja knjiga – „Disharmonija“ – serija urbane fantazije, ne uključi i psihopatu.”

Postoje neka pitanja koja mi ljudi često postavljaju o psihopatima.

Što je psihopat?

Fraza je skovana prije više od 200 godina od strane dr. Philippea Pinela koji je ovo stanje opisao kao „ludilo bez zbunjenosti“: ti ljudi nisu ludi. Njih ne pogone zablude i halucinacije. Oni razaznaju dobro i zlo. Oni jednostavno ne mare.

Psihopate uživaju u onome što mi ostali smatramo odvratnim. Oni prepoznaju štetne posljedice svojih djela, ali su nesposobni osjećati grižnju savjesti, a briga za žrtvu ne postoji. Oni nisu nemoralni, oni su amoralni.

mmachu01

Službena definicija ovog stanja danas glasi: to je antisocijalni poremećaj osobnosti (iako će mnoge osobe u forenzičkim postavkama i dalje koristiti riječ „psihopata“). To je stoga što postoje dvije vrste ljudi s antisocijalnim poremećajem osobnosti: primarni tip (emocionalno prazan, namjeran i kontroliran-psihopata) i sekundarni tip (djeluje kao rezultat loše kontrole impulsa i zbog toga može kasnije žaliti; u stanju je osjetiti krivnju i empatiju). Iako oko 80% zatvorenika ispunjava kriterije za antisocijalni poremećaj osobnosti, samo oko 30% muškaraca i do 1% žena s postavljenom dijagnozom imaju hladnu i nemilosrdnu psihopatiju poput grabežljivca.

Rađaju li se psihopate ili takvima postaju?

U slučaju pravog psihopate, riječ je o oboje. Postoji povećan broj dokaza da genetika/biologija igraju važnu ulogu pri stvaranju psihopata. Baš kako se bolesti poput šizofrenije, alkoholizma, pa čak i raka mogu naslijediti, predispozicije za nasilje se također mogu prenijeti na slijedeću generaciju. Osim toga, čini se da se neka djeca rađaju s nižim razinama međusobnog povezivanja – od najranijih trenutaka se lošije povezuju i lošija im je interakcija s drugim osobama. Rođeni su sa smanjenom empatijom, vrlo su impulzivni i ne razmišljaju o posljedicama svojih postupaka. Ne brine ih kazna i neodobravanje društva, a mnogi od njih imaju niže stope otkucaja srca pri mirovanju (što ih čini sklonijima traženju senzacija).

a1e800fa7adb4c7da94f5c3d05b5473a

Ali dijete se ne rađa „zlo“ – određene se predispozicije mogu naslijediti, ali naše obitelji i društvo oblikuju krajnju osobnost. Dijete s takvim predispozicijama, a koje je rođeno u zdravoj obitelji punoj ljubavi, može odrasti i postati nemilosrdni poslovni vođa ili elitni sportaš u potrazi za uzbuđenjem. Ali ako je takvo dijete odgojeno u nasilnoj kući, ono može postati čudovište – pravi psihopata. Ako pogledamo djetinjstvo nasilnih psihopata, gotovo uvijek pronalazimo povijest psihičkog i/ili seksualnog zlostavljanja i zanemarivanja.“

Ali, što je s djecom koja nisu zlostavljana? Što s onima koja, bez vidljivog razloga drugim ljudima čine strašne stvari?

Stručnjaci su podijeljenog mišljenja o tome je li ispravno obilježiti dijete kao psihopatu. S jedne strane, njihovi se mozgovi još uvijek razvijaju; s obzirom da se psihopatija uglavnom smatra neizlječivom, takva bi etiketa nosila tešku stigmu koja mijenja život. S druge strane, rano identificiranje „neosjetljivo bezosjećajne“ djece može omogućiti uspješno liječenje.

No, dostizanje takve dijagnoze može biti varljivo. Određene tendencije, kao što su narcizam i impulzivnost ( koje su očiti znaci psihopatije) su također i sastavni dio djetinjstva. A neosjetljivo bezosjećajna djeca su često izrazito inteligentna; mogu lagati i manipulirati bez grizodušja zbog čega je još teže shvatiti zbog čega nešto rade. „Oni ne brinu ako je netko ljut na njih,“ rekao je Paul Frick, psiholog sa sveučilišta New Orleans. „Ne mare kada povrijede nečije osjećaje.“

4b3c62aab716ef7b8d825dc79f510e6d

Završavaju li svi psihopate kao ubojice ili silovatelji?

Dr Leah Giarratano nastavlja:

„Sve psihopate neće izvršiti ubojstvo ili počiniti zločine. Neki bi od njih mogli biti vaše kolege ili šef. Oni i dalje kroče kroz život stvarajući pustoš, ali drugačije vrste. Oni će biti serijski nevjerni, emocionalno uvredljivi i manipulativni, a uzet će što god požele bez razmišljanja o tome hoće li nekoga povrijediti. Lažu, neće preuzeti odgovornost i dobri su u izvlačenju iz nevolja i nagovaranju drugih da čine što oni žele. Također su često dominantni i arogantni uz pretjeran smisao o njihovim mogućnostima ili utjecaju.

A većina ubojica i silovatelja nisu psihopate. Većina je ubojstava u stvari zločin iz strasti kojeg su počinile osobe koje su ljute, ljubomorne, bijesne. Te osobe pune naše zatvore, ali kada psihopate ubijaju, oni to čine iz zabave i dosade.”

Mogu li se psihopate rehabilitirati?

Najizravniji je odgovor taj da još nismo pronašli lijek za odrasle psihopate. Za razliku od svih drugih psihijatrijskih poremećaja, ne postoje studije tretmana koje pokazuju da ovaj poremećaj možemo popraviti u odrasloj dobi.

Lijekovi mogu kontrolirati određenu impulzivnost, a terapija im pomaže pri kontroliranju postupaka, ali sudjelovat će samo ako vide da zaustavljanje takvog ponašanja njima nosi korist. A većinom to ne rade. Nimalo ih nije briga što ostali žele da oni rade ili ne. Oni rade baš ono što sami žele.“