INTERVJUI ZA PAMĆENJE

Deset stvari koje je naučio Milton Glaser

Autor: Ljubica Šaran

Matrix World

Ljudi koji se ne bave grafičkim dizajnom vjerojatno nikada nisu čuli za Miltona Glasera no zasigurno su imali prilike vidjeti njegov najpoznatiji rad, logo New Yorka koji se od 1977. godine našao na desetcima milijuna turističkih suvenira, brošura i knjiga. Glasner je puno više od umjetnika, njegova borba protiv nepravde, neistine i patokracije oblikovala je ljude širom svijeta.

Najpoznatiji turistički logo svih vremena, rad Miltona Glasera.

Najpoznatiji turistički logo svih vremena, rad Miltona Glasera.

Teško je riječima opisati radni opus čovjeka koji je već punih četrdeset godina živuća legenda grafičkog dizajna. Osim poznatog loga DC Comicsa, postera koje je pravio za Boba Dylana i Beatlese, ovaj umjetnik je svojim radovima često zagovarao pravednije i humanije društvo.

Fenomenalan i stravičan anti ratni plakat, djelo Miltona Glasera i Mirka Ilića.

Fenomenalan i stravičan anti ratni plakat, djelo Miltona Glasera i Mirka Ilića.

Najbolji primjer je poster koji se zalaže protiv zatvaranja i mučenja Iračana od strane SAD-a i saveznika i odsustva „habeas corpusa.“ Mi inače nismo skloni nacionalnim i religijskim prozivkama osim u okvirima „vladavine psihopata“ i homofobije, no Glaser dolazi iz židovske obitelji koja se neposredno prije drugog svjetskog rata doselila u SAD, što još više naglašava njegov osebujan odnos prema pravdi, i to u vrijeme kada su njegovi sunarodnjaci uvelike podržavali beskonačni rat protiv ljudi islamske vjere, što u Iraku to u Palestini.

U vrijeme kada se nitko nije usudio pisnuti protiv G. W. Busha, Glasner je vodio najpoznatiju kampanju protiv ovog predsjednika SAD-a. Parodija na reklamu "Got a milk?".

U vrijeme kada se nitko nije usudio pisnuti protiv G. W. Busha, Glasner je vodio najpoznatiju kampanju protiv ovog predsjednika SAD-a. Parodija na reklamu “Got a milk?”.

Koliko je Glaser bio ispred svoga vremena pokazuje i anti ratni poster sa slikom Georgea W. Busha, na kojem stoji: „Imate li nafte?“. Da posjetimo Bush i njegovi neo-konzervativci su nakon 11.09.2001. godine i navodnog napada Al Kaide na New York i Pentagon, stvorili jednu od najvećih ratno huškačkih akcija, sve sa ciljem kako bi se domogli nafte u Iraku i kako bi dodatno destabilizirali cijelo područje s nadom za što bolje pozicioniranje i eventualni napad na Iran.

Rad Miltona Glasera za Boba Dylana.

Rad Miltona Glasera za Boba Dylana.

Glaser je na sebe skrenuo pažnju govorom na AIGA Nacionalnoj Konferenciji za Dizajn 2002. godine čije vam izvode prenosimo:

I ja sam, kao svi ljudi oko mene, šokiran sa stvarima koje su se dogodile 11.09.2001., godine. Trauma i ludilo događaja doveli su do straha od uništenja i nesigurnosti koje me podsjećaju na najranije djetinjstvo. Šest sedam tjedana sam isključivo razmišljao o tom događaju, osjećajući se potpuno nemoćno i impotentno. Želio sam iskoristiti svoje znanje i vještine kako bi uticao na situaciju, no na sreću u takvim naumima nisam bio usamljen.

Milton Glaser snimljen 80-tih godina XX vijeka.

Milton Glaser snimljen 80-tih godina XX vijeka.

Umjetnost je jedna od stvari koje definiraju ljudski rod. Sviđa mi se ideja određenih kultura i nacija koje umjetnost ne dijele od svakodnevnog života i rada, među njima se nalaze brojne grupacije iz Afrike. Oni vjeruju kako njihova (umjetnička) djela sadržavaju magična svojstva no tu priču moram ostaviti za neko drugo vrijeme. Balinežani nemaju riječ za umjetnost. Kada stvaraju umjetnička djela oni samo kažu kako rade najbolje što umiju. Što je sasvim lijepa misao o onome s čim se mi (umjetnici) bavimo. Pokušat ću vas naučiti o svemu što znam u stvaranju i osmišljavanju dizajna. Ovo je u stvari kolaž komadića i djelića podataka koje sam skupio u proteklih 50 godina. Sve sam to pokušao atraktivno zapakirati.

Evo što sam ja do sada naučio:

Prva stvar: Raditi se može samo za ljude koji vam se sviđaju.

Dugo mi je trebalo da shvatim ovo pravilo, jer sam u početku svog radnog vijeka razmišljao potpuno suprotno. Profesionalizam nalaže da nam se netko ne mora sviđati, da bi za takvu osobu radili ili s njom surađivali. Profesionalizam također nalaže da uvijek moramo ostati na respektnoj udaljenosti od ljudi za koje radimo. Sve to je na koncu rezultiralo s činjenicom da nikada nisam imao ručak s klijentom, niti sam se s njima družio. Prije nekoliko godina sam shvatio koliko sam bio u zabludi. Pogledam li unazad, postaje jasno je da je svako moje imalo smislenije i značajnije djelo nastalo zbog mojeg brižnog odnosa s klijentom. Privrženost, povjerenje i uzajamna podrška je jedini način na koji se može postići odrađivanje dobrog i svrsishodnog posla. Ako ne radimo na takav način, tada rad postaje gorka i beznadna borba.

Druga stvar: Ako imate izbora nikad nemojte biti nečiji zaposlenik.

Jedne večeri sam sjedio u automobilu ispred zgrade Sveučilišta Columbia, čekajući svoju ženu Shirley koja je tada studirala antropologiju. Dok sam je čekao, na radiju sam našao nekakvu emisiju, u kojoj je spiker zapitkivao svog gosta slijedećim riječima: „Sad kada ste napunili 75-tu godinu života, možete li slušateljima predložiti kako da se najbolje spreme za svoju starost?“ Na to je gost odgovorio iritiranim glasom: „Zašto me svi pitaju o tome kako da se spreme za starost?“ Prepoznao sam glas Johna Cagea. Siguran sam da su mnogi od vas upoznati s radom ovog čovjeka – on je bio skladatelj i filozof koji utjecao na brojne suvremenike, poput Jaspera Johnesa i Merce Cunningham, kao i na cijeli svijet muzike. Površno sam ga poznavao, no divio sam mu se zbog njegova doprinosa modernom vremenu. Cage je nastavio: „Znate, ja zapravo znam kako se trebamo spremati za starost. Nikada nemojte biti tuđi zaposlenik, jer će vam jednog dana taj posao oteti, i tada ćete biti u potpunosti nespremni za svoju starost. Meni se to događalo od kada sam imao 12 godina. Probudio bih se i pitao se kako ću kupiti kruh? Ista stvar je i kada imaš 75 godina. Budimo se svakog dana s pitanjem kako ćemo kupiti kruh? No ja sam sebe vrlo dobro pripremio za starost.“

Treća stvar: Neki ljudi su toksični, izbjegavajte ih.

Ovo je dodatak na „broj jedan.“ U 60-tim godinama XX vijeka, postojao je lik po imenu Fritz Perls koji je bio bolnički „gestalt terapeut.“ Kovanica „gestalt terapija“ je derivacija iz povijesti u kojoj stoji kako trebamo „shvatiti“ cijelu sliku prije nego li budemo u stanju razumjeti detalje. Dakle, mi moramo pogledati našu cijelu kulturu, sve čimbenike poput obitelji ili zajednica da bismo mogli shvatiti detalje. Perls je smatrao kako u svim odnosima ljudi mogu biti ili toksični ili nas mogu („nahraniti“) revitalizirati, također je smatrao da sve moguće kombinacije oba sva tipa uvijek stvaraju uzročno posljedične veze bazirane na toksičnosti i revitalizaciji. Važno je navesti da postoji test s kojim možete otkriti je li osoba toksična ili revitalizirajuća unutar nekog odnosa. Evo testa: Proveli ste neko vrijeme s određenom osobom, bez obzir kako ste proveli vrijeme, jedući, pijući ili ste zajedno gledali utakmicu. Nije važno što ste radili, važno je kako se osjećate nakon druženja, jeste li više ili manje energizirani. Ako ste umorni ili ste raspoloženi. Ako ste više umorni tada ste bili otrovani prisustvom takve osobe. Ako imate više energije nakon susreta tada ste bili hranjeni točnije ta osoba vas je energizirala. Rezultati testa su gotovo uvijek točni, preporučam da ga koristite do kraja života.

Četvrta stvar: Profesionalnost nije dostatna, dobro je neprijatelj najboljega.

U ranom periodu moje karijere, nisam mogao dočekati da postanem profesionalac. To je bila potpuna aspiracija moje mladosti, i to samo zato što mi se činilo kako profesionalci znaju sve – a da ne spominjem kako mi se činilo kako jako dobro zarađuju. Kasnije sam saznao kako profesionalni rad ima svoja ograničenja. Nakon svega, profesionalizam, u većini slučajeva, za sobom povlači limitirajuće rizike. Recimo da vam je potrebno popraviti mjenjač u automobilu, sigurno ćete ga odvesti kod mehaničara koji će određeni mehanički problem, uvijek riješiti na istovjetan način. Ako nam je potrebna operacija na mozgu, nećemo tražiti od neuro-kirurga da se na nama igra i stvori neki novi način kako bi nas „izliječili.“ Mi ćemo zapravo od liječnika očekivati da na nama napravi zahvat, kakav je radio u prošlosti. Na nesreću, u mom poslu, koji je vid kreativne aktivnosti – počinjem mrziti ovu kovanicu, naročito kada je koriste kao imenicu – tako ne stoje stvari. Priznajem da se počnem tresti kada se netko nazove kreativnom osobom. U svakom slučaju, u našem dizajnerskom poslu mi moramo raditi na takav način da što više smanjimo rizik odrađivanja posla, na način kako smo to već prije radili. Jasno je da za nas profesionalizam nije dostatan. Osim toga dizajneri konstatntno žele postići transgresiju. Profesionalizam, s druge strane nešto tako ne dozvoljava jer transgresija dozvoljava mogućnost potpunog promašaja, i ako je netko pravi profesionalac tada će se takva osoba držati instinkta koji će na sve moguće načine onemogućavati promašaj te će se fokusirati na ponavljanju profesionalnoga uspjeha. Profesionalizam koji je postao životni cilj je iznimno ograničeni cilj.

Peta stvar: Manje ne mora značiti više.

S obzirom da sam dijete modernizma, cijeli život sam slušao mantru koja glasi: „Manje je više.“ Jedno jutro nakon što sam se probudio, sam shvatio kako je to potpuna glupost, apsurdna teza koja je usput i potpuno besmislena. No odlično zvuči, jer sadržava paradoks koji se odupire razumijevanju. S druge strane, pogledamo li u vizualnu povijest svijeta shvatit ćemo da ovo „pravilo“ ne drži vodu. Pogledamo li perzijske tepihe, ne možemo zaključiti kako je manje u stvari više jer svaki djelić tepiha, svaki čvor, svaka boja, svaka primjena u motivima u potpunosti potrebna kako bi se održala estetička vrijednost takvog djela. Nitko mi ne može dokazati da je obični industrijski tepih plave boje bolji i superiorniji od tradicionalnog perzijskog tepiha. Ista stvar je i s Gaudijevim djelima. (Čuveni dizajner katedrale „La Sagrada Familia u Barceloni. Gaudi je arhitekt s brojnim živopisnim i neponovljivim radovima.) No ne samo s Gaudijevim radom, isto mogu reći i za perzijske minijature, art nouveau i sve drugo. Pa ipak imam alternativno propoziciju, za koju vjerujem kako je puno prikladnija: „Sve ono što je sasvim dovoljno, je više.“

Šesta stvar: Stilu se ne treba vjerovati.

Mislim da mi je ova ideja pala na pamet kada sam gledao nevjerojatnog Picassovog bika. To je bila ilustracija za Balzacovu priču, koja nosi naziv „The Hidden Masterpiece.“ Siguran sam da vam je poznata. Radi se o biku koji je predstavljen u 12 različitih stilova koji variraju od naturalističke verzije do redukcije od jedne jedine linije u apstraktnom stilu, i naravno svih mogućih stilova između ove dvije krajnosti. Kada se malo bolje pogleda, stil je potpuno irelevantan. Od ekstremne apstrakcije do točnog naturalizma, svaka slika je nevjerojatna, bez obzira na stil. Potpuno je apsurdno držati se stila. Stil ne zaslužuje vašu lojalnost. Moram reći kako je starijim profesionalcima ovo jako teško, jer smatraju kako im lojalnost stilu osigurava ekonomski dobitak. Promjene u stilu obično iziskuju ekonomski faktori, i to prije bilo čega drugoga,  to znaju svi koji su čitali Karla Marxa. Osim toga moram napomenut kao se ljudi zamore kada stalno gledaju iste ili slične stvari. Zbog toga se svakih desetak godina stvaraju stilske promjene koje stvari čine drugačijima. Ako je netko već dugo u ovome poslu, nakon određenog vremena se počnete pitati, što bih još mogao uraditi? Nevjerojatno je kako dizajneri vole tvrditi da imaju stila, no zapravo to nije istina. Većina dobrih dizajnera su stvorili određeni izričaj koji ih dijeli od ostalih suvremenika i kako bi imali vlastiti identitet na polju kojim se bave. S druge strane jako je upitno kako održati vlastiti sustav vjerovanja i preferencija, takva stvar se uvijek mora balansirati. Kako nečija karijera napreduje sve je teže odlučiti se između promjena koje su neophodne i održavanja stila prema kojemu smo prepoznatljivi. Svi smo imali prilike vidjeti ilustracije koje su u jednom trenutku postale staromodne, preciznije koje su počele pripadati vremenu u prošlosti. Najvažnije je od svega kako osoba reagira i shvaća duh vremena u kojem se nalazimo, isto tako je važno kako će osoba reagirati na promjene u duhu vremena koje će se dogoditi u budućnosti. Što ako ljudi danas očekuju nešto što do jučer nisu htjeli? Kako reagirati na takve želje koje će promijeniti naš osjećaj integriteta i svrsishodnosti?

Sedma stvar: Kako vaš život mijenja vaš mozak?

Mozak je najosjetljiviji organ našeg tijela. U stvari mozak je najpodložniji organ u našem tijelu koji najviše reagira na promjene i regeneraciju. Imam prijatelja koji se zove Gerald Edelman, on je bio veliki znanstvenik na području izučavanja mozga i njegovih funkcija, on je rekao kako je usporedba između mozga i kompjutora u potpunosti patetična. Mozak zapravo najviše liči na zarasli vrt iz čijih sjemenki konstantno rastu nove biljke, takav vrt se stalno obnavlja. Edelman vjeruje kako je naš mozak iznimno podložan – i to na takv način kojeg mi nismo potpuno svjesni – na svako iskustvo u našem životu i na svaki susret s drugim bićem. Bio sam fasciniran pričom od prije nekoliko godina kada su znantvenici pravili potragu za najosjetljivijim ljudskim uhom koje je u stanju prepoznati svaku i najmanju varijaciju u notama. Poznato vam je da neki ljudi imaju nevjerojatan sluh te da neki imaju još istančaniji sluh za muziku i tonove, za njih obično kažemo kako „imaju sluha.“ Znanstvenici su otkrili da ljudi koji savršeno prepoznaju i najmanje varijacije u tonovima i koji imaju najviše sluha, mozak im izgleda potpuno drugačije od ostatka populacije. Mozak muzičara je drugačije ožičen od mozga običnih ljudi koji se ne bave muzikom. Kod onih ljudi koji najbolje razlikuju varijacije u zvukovima određene moždane regije su se promijenile, no po meni je bilo najfascinantnije kako su djeca muzičari koja su počela svirati instrumente s četiri ili pet godina u nekoliko kratkih godina uspjela stvoriti osjetljivost na najmanje razlike u tonovima, oni su razvili regije mozga koje su im omogućile savršen sluh. Struktura njihovog mozga se u velikom dijelu promijenila. Što to znači za nas obične ljude? Mi obično mislimo kako um djeluje na tijelo, tijelo djeluje na mozak i utječe na um, iako mi u biti ne vjerujemo da sve što radimo ne utječe na mozak. Uvjeren sam da ako netko viče na mene s jednog kraja ulice, da to može utjecati na moj mozak i da se tako može promijeniti moj život. Moja mama je znala reći: „Ne ludiraj se sa lošom djecom.“ Mama je bila u pravu. Misli mijenjaju naš život i naše ponašanje. Također vjerujem kako rad koji iziskuje grafičko izražavanje utječe na nas. Ja sam veliki zagovornik crtanja, ne zato što sam postao ilustrator već zato što vjerujem kako crtanje mijenja mozak na isti način kako se mijenja mozak muzičara dok on traga za savršenom notom. Crtanje vas također čini pažljivima. Ono omogućava da obratite pažnju na ono što promatrate, što ljudima nije lako.

Osma stvar: Sumnja je bolja od samouvjerenja.

Svi govore o samouvjerenosti i vjerovanju u ono što radimo. Sjećam se da sam jednom išao na tečaj o Kundalini jogi te da je učitelj rekao, duhovno govoreći, ako vjerujemo da smo već doživjeli prosvjetljenje da smo tada dosegnuli svoje limite. Vjerujem kako je to, u praktičnom smislu, istina. Ako se duboko držimo bilo kakvih uvjerenja, tada nas ta uvjerenja sprječavaju da budemo otvoreni ka novim iskustvima, zbog toga i te kako sumnjam u sve one koji se čvrsto drže bilo kakvih ideoloških stajališta. Automatski sam nervozan na ove ljude koji duboko vjeruju ili koji vjeruju previše. Mislim da je skeptičan i propitkujući stav, prema čvrstim uvjerenjima i dubokom vjerovanju, esencijalan ako išta želimo naučiti. Naravno, mora nam biti jasna razlika između skepticizma i cinizma, jer je cinizam ogromna prepreka za otkrivanjem novih saznanja kao i strastvena vjera i uvjerenja.

Deveta stvar: Rješavanje problema je važnije od toga da smo u pravu.

Svi na koncu shvatimo kako je uvjerenje da smo uvijek u pravu, u stvari obično zavaravanje. I u umjetnosti i u svijetu postoji određena nota samopravednosti no, to je tek jedan fragment prave istine. Možda se s tom mišlju prvi put sretnemo za vrijeme školovanja. Umjetničke škole često promoviraju stav Ayn Rand o tome kako jedna osoba može promijeniti cijeli svijet tako što će se oduprijeti idejama kultura koje je okružuju. Teorija o tome da jedna jedina osoba može promijeniti svijet je iluzorna, ako se trebam kladiti na neku osobu ili svijet, tada ću se zasigurno kladiti na svijet. Jedan od pokazatelja oštećenog ega je potpuna sigurnost (u sebe ili druge).

Škole i edukacijski sustavi promoviraju ideje ne kompromitiranja i obrane pod svaku cijenu. S druge strane priroda našeg posla je kompromis. Sve što mi trebamo znati je kada je kompromis dostatna ideja. Slijepo istjerivanje mak na konac u potpunosti uništava mogućnost da su možda drugi u pravu, što je u svijetu dizajna, veća mogućnost, jer dizajn djeluje unutar stanovite trijade – klijent, publika i dizajner.

Osjećaj stalne samopravednosti i narcizma obično nastaje kroz nekakve traume u djetinjstvu u koje sad neću dublje ulaziti. (Za obrađivanje ove teme preporučujemo knjige: The Narcisstic Family – Diagnosis and Treatment od Stephanie Donaldson Pressman i Robert M. Pressmana, The Drama of The Gifted Child – The Search for the True Self od Alice Miller, Children of Trauma – rediscovering your discarded self od Jane Middelton-Moz i Trapped int he Mirror – Adult Children of Narcissists in their Struggle for Self od Elan Golomb.) Ove dvije stvari su konstantni elementi u ljudskim odnosima. Prije nekoliko godina sam pročitao nevjerojatnu stvar o ljubavi, koja se također može povezati i s domenom suradnje među ljudima. Citirati ću dio iz osmrtnice Iris Murdoch:

„Ljubav je izuzetno teška spoznaja koju često zamjenjujemo s drugim osjećajima. Zar to nije stravično. Najbolji uvid na temu ljubavi je da je možemo zamisliti, to je najbliže našem shvaćanju iste do trenutka dok nas ona ne prožme.“

Prošle godine netko mi je za rođendan poklonio šarmantnu knjigu Rogera Rosenblatta koja nosi naziv: „Aging Gracefully.“ Naslov mi se nije svidio no unutar njenih korica sam pronašao neobičano iskren sadržaj koji se sastoji od pravila kako ostarjeti na dobrohotan način. Najbolja su prva pravila:

„Nema veze što misliš, ako pratiš ovo pravilo tada ćeš dodati brojna desetljeća svome životu. Nema veze kasniš li ili si uranio, ako si tu ili tamo, ako si nešto rekao ili nisi, ako si pametan ili glup. Ako si imao loš dan ili ako ti je šef ljut, ako su ti cura ili dečko ljuti, ili ako si ti ljutit, nema veze. Ako dobiješ unapređenje ili ako ga ne dobiješ, nema veze.“

Konačno mudrost.

Deseta stvar: Govorite istinu.

Interesantno je za primijetiti kako u novom etničkom kodeksu AIGA-e postoje brojne korisne informacije koje pokazuju kako treba izgledati pravilan način komunikacije i odnosa s klijentima i drugim dizajnerima, no nema ni riječi o tome kako bi se dizajneri trebali odnositi prema javnosti. U svakodnevnom životu mi očekujemo od trgovaca da nam proda robu u razini plaćene vrijednosti, mi ne želimo kupovati „mačka u vreći.“ Sjećam se da sam čitao o tome kako je u SSSR-u za vrijeme Staljina svo meso u prodavaonicama koje je nosilo oznaku „teletina“ u stvari bila piletina. Uopće ni ne mogu zamisliti zašto je sva teletina bila piletina. Mi možemo podnijeti određeni postotak krivih interpretacija i pogreški, kao na primjer podatke o količini masnoća u hamburgerima no jednom kada izgubimo povjerenje u određenog trgovca koji nas je lagao o kvaliteti svoje robe, mi ćemo otići u drugog trgovca i gotova priča. Kao dizajner, ja imam jednaku odgovornost prema javnosti i klijentima kao i svaki trgovac. Naša roba je informacija. Svi oni koji se pitaju zašto su se stvorile stanovite pisane dozvole za dizajnere, pitaju se, jesu li takvi dokumenti izdani da bi se zaštitili dizajneri ili javnost? Svi liječnici prisežu jednostvanu prisegu čija je glavna nota : „Ne učini ništa nažao pacijentima.“ Mi bismo trebali pratiti taj isti moto. Sasvim slučajno, naše dizajnerske dozvole su nam omogućile da, govorenje istine postane naša centralna značajka, da naš posao postane izražavanje istine.

Svi mi moramo početi od pretpostavke kako je iznošenje istine najvažniji element ljudskog opstanka, naročito sada kada živimo u svijetu relativnosti i virtualnosti. Ne znam koliko će se ljudi složiti o tome što je zapravo istina i što je istinito, no istina je važna kako u osobnom tako i u profesionalnom životu.

No mi svakako moramo početi od nekud, pitanje istine postaje profesionalno pitanje za dizajnere, jer smo mi određeni komunikatori, mi komuniciramo s javnošću preko naših radova, mi prenosimo stanovite poruke. Mi konstantno informiramo javnost o nečemu ili nekomu, mi prenosimo informacije i utječemo na uvjerenja i vjerovanja ljudi i oblikujemo njihov smisao o pridavanju vrijednosti (na nešto ili nekoga) kroz naše ideje. Dakle uopće se ne bi trebali pitati je li iznošenje istine iznimno važno u našem poslu? Postoji li razlika između iznošenja istine unutar obitelji ili iznošenja istine u javnosti? Koja je uopće razlika?

Prije dvije godine dobio sam zadatak da stvorim ilustracije za Danteov Purgatorij. Bio sam iznimno zainteresiran predstavom o tome kako bi trebao izgledati „Put za pakao.“ Zbog toga sam napravio mali upitnik koji mi je trebao omogućiti da shvatim što meni pomaže u laganju. Evo mojih dvanaest koraka koji vode do pakla. Osobno sam prošao svaki od njih.

  1. Dizajniraj paket, da proizvod izgleda veći na policama prodavaonica.

  2. Napravi reklamu za dosadan i spor film kako bi isti nalikovao na laganu komediju.

  3. Napravi reklamu za novi vinograd kako bi se činilo da je taj vinograd jako star.

  4. Napravi omot za knjigu iako je sadržaj knjige neukusna pornografija koja izaziva gađenje.

  5. Napravi medaljone od željeza koji je izvučen iz krhotina zgrada Svjetskog Trgovinskog Centra kako bi isti donosili profit kao suveniri koji obilježavaju događaje iz 11.09.2001.

  6. Napravi reklamnu kampanju za kompaniju koja je poznata po diskriminaciji manjina.

  7. Napravi omot za prehrambeni proizvod za koji se zna da ima malu prehrambenu vrijednost i da se uglavnom sastoji od šećera.

  8. Dizajniraj majice koje su napravljene na način iskorištavanja malodobne djece i njihovog robovskog rada.

  9. Dizajniraj reklamnu kampanju proizvoda za mršavljenje iako znaš da takav proizvod uopće ne djeluje.

  10. Napravi reklamnu kampanju za političara za kojega znaš da radi protiv interesa javnosti.

  11. Dizajniraj brošuru za SUV automobil koji je toliko loše napravljen da je skrivio smrt preko 150 ljudi.

  12. Napravi reklamu za proizvod čije često korištenje uzrokuje smrt ljudi.

Kao što vidite raspon je veliki, od grijeha koji se čini malenim – stvaranje većeg paketa kako bi se proizvod činio većim pa sve do osmišljavanja reklame za proizvode koji uzrokuju nečiju smrt. Vrlo je važno napomenuti kako se lako skliznuti niz brdo koje vodi do pakla i kako je lako tonuti sve dublje dok se ne dođe do najgoreg ljudskog grijeha – krivice za nečiju smrt. No zašto o tome treba pričati? Ova diskusija se vodi od nastanka ljudskog roda. Meni je postalo jasno da svi mi imamo izbor. Možemo odlučiti da ne želimo biti trgovci koji prodaju „mačka u vreći, možemo odlučiti da drugima ne želimo činiti zlo. (Kraj Glaserovog govora.)

Iako Glaser u velikom dijelu govori o dizajnu i grafičkom dizajnu, jako je lako njegov govor povezati s bilo kojim drugim oblikom ljudskog djelovanja, njegove riječi možemo asocirati s politikom, osobnim životom, profesionalnim pitanjima, ekonomijom, filozofijom, mogućnosti su velike, jer Glaser govori na način koji duboko rezonira s bilo kojim ljudskim bićem. Voljeli bismo da primjera nalik Glaseru ima puno, no na žalost jako je malo javnih osoba koje su u stanju otvoreno razgovarati o svemu, a naročito su rijetke poznate osobe koje će priznati svoje greške i koji će se pokazati bez „šminke i uljepšavanja.“

G.I. Gurdjieff je cijeli svoj radni vijek pokušavao objasniti svojim učenicima kako je poznavanje sebe i objektivna slika o sebi najvažnija stvar koju moramo naučiti ako želimo spoznati svijet oko sebe. Glaser je očigledno s nevjerojatnom lakoćom dosegnuo sampospoznaju i spoznaju na način koji je većini od nas još uvijek daleki san.

Nadamo se da će vam ovaj tekst pomoći u vlastitoj potrazi za istinom o sebi i drugima.