SVIJET POD LUPOM

BASE jumping

Autor: Barbara Arbanas Kovačević

Matrix World

Za „bazne skakače“ iskakanje iz aviona na visini od 15 000 metara i slobodan pad pri brzini od 160 kilometara na sat nije dovoljno izazovno. Kako bi stvari postale zanimljivije, oni skaču s raznih litica i objekata koje je stvorio čovjek, obično na niskoj visini uz samo nekoliko sekundi vremena za implementaciju padobrana i skoro nimalo vremena da bi se bavili eventualnim kvarovima ili problemima. Bazno skakanje je toliko nevjerojatno riskantno da je na nekim mjestima proglašeno nezakonitim.

base_jumping_03

Tijekom 60-ih i 70-ih godina je bilo nekoliko izoliranih slučajeva skakanja s fiksnih objekata, no to su obično bile jednokratne akrobacije koje bi ponekad loše završile. Moderno je bazno skakanje izumio Carl Boenish 1978.g. Bio je uvjeren da moderna oprema za padobranstvo može omogućiti siguran skok s El Capitana. Nakon nekoliko izviđačkih izleta, Carl i njegovi prijatelji su se uspeli do vrha, a Carl je snimio njihovo skakanje. Svi su sigurno sletjeli. Nedugo nakon toga su Carl i ostali pioniri baznog skakanja osmislili skraćenicu za ovu vrstu skakanja: BASE jumping (bridge, earth, span and tower, odnosno most, zemlja, pedalj i toranj – četiri vrste objekata s kojih skaču).

Carl je uskoro razvio i brojčani sustav: svačiji je skok zabilježen, a kada ostvare po jedan skok svake vrste, dodjeljuje im se bazni (BASE) broj u nizu ljudi koji su već izvršili sva četiri skoka. Carlov je bazni broj 4. Umro je 1984.g tijekom baznog skoka u Norveškoj. Nitko nije svjedočio tom skoku, ali se vjeruje da je udario u kamen.

000-hkg7861891

Dakle, bazno skakanje je iznimno opasno. Nema mjesta greškama. Mala greška ili malo manje sreće rezultiraju smrću. Bazni skakači obično iza sebe imaju oko 100 redovitih skokova padobranom prije nego uopće i iskušaju bazno skakanje, a obično s njima skače i jedan iskusniji bazni skakač.  Nitko ne bi trebao iskušati bazno skakanje bez mnogo razmišljanja, osposobljavanja, iskustva i dobre police životnog osiguranja.

Bazno skakanje je u stvari inačica padobranstva. Bazni skakači koriste ram-air padobrane koji su pravokutni kako bi skakaču osigurali veću kontrolu smjera i brzine. Postoje ključne razlike između opreme za padobranstvo i bazno skakanje, no baznim skakačima je potrebna posebna oprema i tehnike.

Bazni skakači moraju prevladati dvije velike prepreke: niske nadmorske visine i blizinu baznog objekta (skakanja). Padobranci svoje padobrane otvaraju na visini od otprilike 600 metara što ima daje dovoljno vremena da postupno implementiraju padobrane korištenjem klizača. Ukoliko postoji problem s glavnim padobranom, uvijek mogu raširiti svoj pomoćni padobran.

exit

Bazni skakači kreću s visina koje su mnogo niže od 600 metara pa skakači moraju svoje padobrane otvoriti vrlo brzo. S obzirom na visinu s koje skaču, neki od njih se niti ne zamaraju pakiranjem pomoćnih padobrana jer, ukoliko dođe do kvara ili greške, nemaju vremena odbaciti glavni i implementirati pomoćni padobran.

Za skokove s visine manje od 100 metara, bazni skakači nemaju vremena za slobodan pad i implementaciju padobrana. Oni koriste statičku liniju da padobran rasprostru automatski. Ova linija povezuje skakačev paket i objekt. Tijekom skoka, ta linija povlači i otvara glavni padobran te ga odvaja od paketa.

Skakači obično koriste manji ram-air padobran, onaj koji sadrži sedam zračnih ćelija umjesto devet. Moderni padobrani, posebno dizajnirani za bazno skakanje su počeli uključivati modificirane klizače koji olakšavaju naglost implementacije.

wingsuit-base-jumping-580x338

Položaj tijela tijekom skoka i implementacija su ključni čimbenici u određivanju uspjeha skoka. Skakanje s glavom naprijed i rotacija naprijed nisu ispravni. Važno je držati tijelo orijentiranim kako bi skakač bio okrenut prema dolje uz padobran koji se rasprostire iza njega. To znači da skakač „leti“ daleko od objekta koristeći aerodinamiku svojeg tijela umjesto čistog pada.

Bazno skakanje je oduvijek bio marginalni sport do neke mjere. To je zbog opasnosti, činjenice da mnogi „tradicionalni“ skakači smatraju da to njihov sport predstavlja u lošem svijetu i zbog toga što je skakanje sa zgrada, tornjeva i mostova nezakonito na mnogim mjestima. Čak i ako sam skok nije nezakonit, pristup mjestu skakanja često uključuje ometanje privatnom posjeda, obijanje brava, penjanje preko ograda ili obmanjivanje zaštitara.

extreme-sport

Najviši bazni skok je vjerojatno bio skok s pakistanskih Trango tornjeva 1992.g Dva su skakača uspješno skočila s litice visoke 5800 metara. To je oko 1200 metara više nego što se penje većina aviona za padobranstvo. Najniži izvedivi skok je s visine od oko 76 metara.

Bazno skakanje od 2002.g ima ukupnu stopu smrtnosti koja se procjenjuje na jednu smrt po 60 sudionika. Studija nad 20 850 baznih skokova u Norveškoj izvještava o 9 smrtnih slučajeva tijekom 11-godišnjeg razdoblja odnosno, jedna na svakih 2317 skokova. No, na istom mjestu je svaki 254 skokova rezultirala nesrećom koja nije završila smrću. Prema ovoj studiji, bazno skakanje ima najveći rizik od ozljeda i smrti te je stoga najopasnija globalna rekreacijska aktivnost uz stopu smrtnosti koja je 43 puta veća nego pri skakanju padobranom iz zrakoplova.