TEHNOLOGIJA I ZNANOST

Iz čega proizlazi naš osjećaj za vrijeme?

Autor: Barbara Arbanas Kovačević

Matrix World

1905.g je Albert Einstein objavio svoju teoriju specijalnog relativiteta pokazujući da ručni satovi dva promatrača u pokretu mjere vrijeme drugačije u odnosu jedan na drugog. Od tada se ljudski pojam o vremenu našao na skliskom terenu. Više nije moguće o vremenu razmišljati kao o nečemu što prolazi konstantnom brzinom odvojeno od ljudske percepcije.

Istraživanja su potvrdila da svi drugačije percipiramo vrijeme. Na primjer, dva su znanstvenika sa Londonskog sveučilišta 2001.g proveli istraživanje koje je pokazalo da ni naši unutarnji satovi također nisu usklađeni. Svačiji je osjećaj za vrijeme drugačiji i, barem djelomično, ovisan o onome što nam osjetila kažu o vanjskom svijetu.

Znanstvenici s UCL-a, Misha B. Ahrens i Maneesh Sahani, su željeli odgovoriti na pitanje: Odakle stiže naš osjećaj za vrijeme? Njihovo je istraživanje pokazalo da ljudi svoja osjetila (kao, na primjer, osjetilo vida) koriste kako bi pratili kratke vremenske intervale. Naučili smo očekivati da se naši senzorni ulazi mijenjaju određenom prosječnom stopom. Znanstvenici kažu da nam uspoređivanje promjena koje vidimo u odnosu na prosječnu vrijednost pomaže odrediti koliko je vremena prošlo te oplemenjuje naše unutarnje mjerenje vremena.

Dr. Sahani je u vezi ove studije izjavio: „Postoje mnoge teorije o tome na koji način radi naš unutarnji sat, no nitko još nije otkrio djelić mozga koji prati prolaznost vremena. Moguće je da takvo mjesto i ne postoji, da je naš pojam o vremenu rasprostranjen preko cijelog mozga te da koristi sve dostupne informacije.“

image-01-large

Istraživanje je uključivalo dva ključna eksperimenta. U jednom je 20 sudionika promatralo male krugove svjetla koji su se pojavljivali na ekranu dvaput zaredom te su nakon toga zamoljeni da kažu koja je pojava trajala duže. Kada su krugovi popraćeni išaranim uzorkom programiranim da se mijenja nasumično, no uz redovitu prosječnu stopu, procjena se sudionika poboljšala što ukazuje da je korištena stopa promjene u obrascima kako bi se odredila prolaznost vremena.

U drugom su eksperimentu autori od sudionika zatražili da odrede duljinu trajanja samih uzoraka, ali stope mijenjanja uzoraka su varirale. Kada su se uzorci mijenjali brže, sudionici su odredili da su trajali dulje što ponovo pokazuje da senzorna promjena oblikuje naš osjećaj za vrijeme. „Na naš osjećaj za vrijeme utječu vanjske stimulacije te je stoga on vrlo promjenjiv, a to je nešto što rezonira s ljudskim osjećajem o prolaznosti vremena,“ izjavio je dr. Sahani.

esperando

Percepcija o vremenu povlači mnoga pitanja, uključujući i ono što u stvari znači kada kažemo da percipiramo vrijeme. S obzirom da je vrijeme nešto što se razlikuje od samih događaja, mi vrijeme ne percipiramo kao takvo nego kao promjene događanja u vremenu. No, nedvojbeno, ne opažamo samo događaje nego i njihove privremene odnose. Dakle, baš kao što je prirodno reći da percipiramo prostornu udaljenost i ostale međusobne odnose među objektima, prirodno je govoriti o sagledavanju jednog događaja koji slijedi nakon drugog.

Skraćeno, ljudi vrijeme ne percipiraju na objektivan način. Zajednička nam mudrost ukazuje da dobri dani jednostavno prolaze prebrzo, a oni dani kada, primjerice, čekamo povratak voljene osobe prolaze presporo. Više o iluziji vremena možete pronaći ovdje.