Autor: Ljubica Šaran

Matrix World

„Korijeni učenja su gorki, ali plodovi su slatki,“ citat Aristotela.

Uskoro građani republike Hrvatske, i svi koji se tako osjećaju, ulaze u Europsku Uniju, no gledajući koliko smo zapravo (ne)spremni za tu istu zajednicu (u kojoj vlada korporativna požuda pomiješana s visokom politikom), s pravom se pitamo hoće li nas iz vruće kaše izvući činjenica da se pravimo „Englezi“ iako obitavamo na brdovitom Balkanu.

Balkanizacija na moderan način – du ju spik ingliš?

Za sve one koji nas žele uvjeriti da mi nikada nismo živjeli na Balkanu, svako malo iz opanaka nevješto preuređenih u lakirane cipele „ispadaju“ mudrosti koje mediji s velikom degustacijom dijele s „rajom“ željnom jeftine zabave i sprdnje na račun onih koji mjesečno zarade plačurine od jako puno vižljastih kunica.

Pojam Balkan je u svijetu, koji bježi od svojih vlastitih „aveti,“ uglavnom konotiran s negativnim značenjem; nasiljem, vjerskom i etičkom nesnošljivošću, provincijalizmom, malograđanštinom, zatucanim tradicionalizmom, divljaštvom, nazadnosti i okorjelosti u kriminalu. U engleskom jeziku „balkanisation“ (balkanizacija) označava neutaživu rascjepkanost i netrpeljivost između frakcija ili unutar neke grupe.

Ta riječ će u unutar najnovijih edicija rječnika iz Webster i/ili Oxford grupacije, nositi gotovo uvrjedljivi ton, i svakako neće donositi nimalo lijepu reputaciju svima onima koji, htjeli ili ne htjeli, potječu s poluotoka koje su Osmanlije „krstili“ po dvama riječima; krvi i medu.

Balkanizacija nas svako malo vraća u sumornu stvarnost u kojom živimo. Nije važno je li to priznanje jednog člana vlade kako većina ministara ne zna ni jedan strani jezik, poglavito engleski, i sve to nekoliko dana nakon što smo se pošteno osramotili govorom naše Ingrid koja je u maniri najvećih Smojevih crnjaka prosula svoj politički ingleški u EU parlamentu.

Crnjak od kojeg bi nešto mogli naučiti.

Balkanizacija kuca na domove preko 300.000 Hrvata (Hrvatice se nikada ne spominju) jer ti ljudi žive po Balkanskim standardima, razmišljajući kako će sutra nahraniti djecu u zemlji znanja i pravde koja sredinom godine bježi s margina Europe i postaje punopravni član zajednice koja sama grca u kolosalnim dugovima, basnoslovnim monetarnim prevarama i osiromašivanju građana sa slobodnim Grčko-Bugarskim stilom „drpi i briši.“

Pitanje na koje nemamo odgovora.

Pravili se mi ili ne Englezi, naši se problemi ne rješavaju, naše su državne obveznice odavno u kategoriji smeća, devalvacija kune se šminka i prikriva zadnjih 15 godina dok se sa svakim novim izborima obećava med i mlijeko, nakon čega mi, „narodi i narodnosti“ republike Hrvatske uriniramo krv.

Sreća je lijepa samo dok se čeka

Da, rekli bi neki poete, sreća je lijepa samo dok se čeka, ali u čekanju su nam se iselile cijele generacije mladih i ambicioznih ljudi koji su pošli trbuhom za kruhom, bježeći od čekanja boljeg sutra. Od rata se iz Hrvatske iselio cijeli  jedan Split. Naša sela koja su prije proizvodila hranu, danas zjape prazna ili se u njima nalazi samo gerijatrijska nejač.

Hrvatski političari su prije nepunog desetljeća obećavali šarene laže majkama koji odluče stvoriti nove mlade „rvate i rvatice“ (namjerno napisano kako je napisano), unatoč obećanjima mi se danas nalazimo na samom začelju EU po skrbi prema djeci, đacima, studentima i (samohranim) majkama.

Umjesto cvijeća za “Dan žena” te iste žene traže posao.

Ne zaboravimo i „Dan žena“ ovaj praznik se tradicionalno slavi s davanjem cvijeća ženama i sa sladunjavim govorima kako su u našem društvu žene stup i potpora društva te kako su pripadnice nježnijeg spola sasvim ravnopravne s muškarcima. Ako je to istina, tada žene ni ne bi trebalo uvjeravati u društvenu, obiteljsku, poslovnu i inu ravnopravnost, već bi o tome govorile činjenice i statistike.

Da nešto nije u redu s ravnopravnošću među jednakima i da su neki u Hrvatskoj ravnopravniji od „žena“ možemo vidjet na svakom koraku od politike, ekonomije, financija i znanosti pa do visoko kotiranih društava, o religiji nećemo ni govoriti jer je Antemurale Christianitatis odavno rezerviran samo za Hrvate.

Za vraga Europa tvrdi kako se moramo prilagođavati novim standardima, kako moramo prestati gledati svijet sa svojim brdsko-planinskim „očalama,“ kako moramo učiti nove stvari koje donose nove standarde, mi smatramo kako nas se nema što naučiti jer smo popili pamet cijelog svijeta i kako nam ništa ne treba od stranaca koji jedva čekaju da zaposjednu ovo malo prčije koja još uvijek nije ukradena ili upropaštena.

Koliko se lažemo?

Tako se ponašamo i s turistima, volimo njihov novac no još uvijek im samo nudimo lijepu i netaknutu prirodu, Mediteran kakav je nekada bio. Sudeći po načinu na koji su političari dočekivali goste na granicama, čudimo se da nam gosti uopće dolaze, no možda smo zaista u banani jer se obožavamo lagati.

Ravnopravnost na “rvacki” način.

Nacionalni ponos nam raste, bez obzira na sve veće čete ljudi koji prebiru po kontejnerima, kad god čujemo kako nam je 2012., godina bila rekordna po posjetu gostiju jer je u našu lijepu domovinu došlo čak 8,77 milijuna turista. Koliko je ovo nebulozna brojka, najbolje možemo vidjeti, ako se usporedimo s recimo, gradom Parizom, naime glavni grad Francuske svake godine posjeti 42 milijuna gostiju.

U laži su kratke noge, tako barem tvrdi stara narodna poslovica, no lažovi u Hrvatskoj, koliko god ih puta uhvatili na djelu, još uvijek profitiraju i dolaze do saborskih plaća nakon što im se pod pritiskom laži sruše šarene tvorevine prodajnih lanaca, sumnjivih holdinga, imaginarnih kompanija, fiktivnih marketinških pothvata i prtljanja po tuđem novcu i imovini.

Glas naroda se uopće ne čuje.

Lažovi u Hrvatskoj su visoko profilirani klovnovi koje srčano biramo izbore za izborom i pri tom im vjerujemo na riječ bez obzira kojoj struji pripadali.

Dok god imamo političare koji na sva usta tvrde: „Pipl mast trast as“ od naše bolje budućnosti neće biti baš ništa, a mi ćemo se i dalje zavaravati kako ćemo to bolje sutra ipak dočekati.